Zoran Kojčić – Razvojni put Miroslava Krleže

Filed under: afirmator,broj-24-mart-2014,poezija i proza,proza |

drinkmanPred prvi pjev pijetlova i sanane vjeđe sunca otvori mu se neki novi spektar mogućnosti i čitav svijet pred njime stane, ukruti se poput sramom ogoljena falusa, zagleda u daljinu, pljune, zapjeva, okrene se oko sebe i nastavi se vrtjeti oko tog istog sunca, noseći na sebi čovječanstvo sa svim svojim suludim manama, bolestima, nesrećama i mlitavim dojkama.

Miroslav se naglo trgnu iz tog nadasve ozbiljnog stanja i, tren nakon tupog pogleda ka uzmeškoljenim i bezličnim lutkama u slabo osvijetljenom izlogu, udari se smijati na sav glas – prisjetivši se da je ipak pijan kao majka. Bit će da je opet miješao vino, whiskey i rakiju. Rakija je krajnje zajebana i hoće pogoditi čovjeka u srce, dušu, mozak, bilo što od tih vitalnih organa. Pogađa i ne posustaje – otrovano promatra žrtvu i dokusuri je kad se najmanje nada. Upravo kad se Miroslav najmanje nadao, rakija krene iz njega van. Nikad neće znati je li baš sudbina, kakva viša sila, bog ili nešto skroz deseto učinilo takvu zgodu da se Miroslav izriga baš na tom mjestu – kako god bilo i tko god bio za to kriv, rakija i rigotina su uvelike zaslužne za budućnost našega pijanca.

Kad se Miroslav probudio iz duboke kome, našao se sjedeći na crnom, kožnom stolcu, jedne ruke zavezane lisicama za naslonjač. Stolica je bila snažno pričvršćena za pod te se nije mogao micati nikamo dalje od ograničenja lisicama. Nalazio se u nekom uredu, doista neurednom – ironije li – i nije razaznao o čemu bi se moglo raditi i kako se našao u toj situaciji. I dalje je na sebi imao svoju staru, smrdljivu odjeću te je pomislio da je opet pijan izazvao neke probleme pa je, naravno, završio u pritvoru. Baš dok se pokušavao sjetiti bilo čega od prethodne noći, začuje korake kako se približavaju vratima. U sljedećih se nekoliko minuta njegov život okrenuo potpuno naglavačke. Inspektor Jaketić uleti u sobu, baci gomilu papira na stol, opsova nešto sebi u bradu, pljune na pod, naglo izvuče stolicu ispod radnog stola, desnom nogom stane na nju, nalakti se na koljeno i poče brzo pričati:

– Našli smo te prije dva dana kako mrtav pijan muljaš naša ulazna vrata vlastitom rigotinom. Budalo jedna pijana!!! – zastane, pogledom samo provjeri pijančevu reakciju pa nastavi – I sam znaš da je to već bar tristoti put da ti se tako nešto dogodi i da završiš kod nas. Iskreno, sad nam je dosta tvojih gluposti, stat ćemo tome na kraj. Sjedi tu, čekaj, za pet minuta dolazi načelnik Fogel!

Kako je Jaketić najavio, tako se i dogodi. Miroslav pričeka, kroz točno pet minuta čuje korake te se pripremi za još jednu paljbu. Fogel uleti i poče po svom:

–  Gledaj, mali, nama je dosta tvojih sranja. Od sada radiš za nas. Ja sam Fogel, iz Tajne službe. Treba nam netko kao ti, anoniman i upadljivo ružan. Bit ćeš ti sjajan za početak, a onda ćemo vidjeti što ćemo kasnije s tobom.

 *

 Miroslav Krleža se u početku nije baš snalazio u ulozi agenta Tajne službe. Kao prvo, sama Služba mu je morala biti sponzor u svemu – u kupanju, prije svega, u uređivanju zapuštena izgleda, u odijevanju. Miroslav nikako da se navikne na svijetlo-sivi mantil, na čitave cipele, na čitave čarape, na sve ono što je inače normalna čovjeka činilo normalnim i običnim čovjekom. Ipak, kako su mjeseci prolazili, doveo se i on malo u red, starješine to primijete pak ga napokon pozovu na razgovor, netom nakon dobro završenog zadatka.

– Mali, slijedi ti prekomanda. Ostaješ s nama, ali te moramo baciti na novi odjel. Naše su službe ustanovile da među narodom užasnu popularnost igraju ‘telektualci. Ti ćeš biti jedan od njih, progurat ćemo te tamo gdje si najmanje sumnjiv. Od sutra da se javiš u Odjel za propale pisce.

Tako i bi. Miroslav nije puno pitao nadređene, naučile su ga tome starije kolege, to je bila jedna od odlika posla – valjalo je slušati naređenja, jer je uvijek pametniji onaj koji daje naređenja, nego onaj koji ih prima. Sagni glavu, viči Razumijem kad ti se netko obrati, budi poslušan, ne postavljaj pitanja i sigurno ćeš napredovati – tako su mu govorili i vidi sad, bili su ljudi u pravu. Valjalo je doma malo vježbati za novu ulogu.

Već sutra, Miroslav dođe na posao u sivom odijelu, sa sve kravatom i smeđim šeširom na glavi, čak i s naočalama. Pokuca na vrata Odjela za propale pisce, gdje ga drugovi objeručke prime, uz usmene pohvale i naglašavanje toga kako ga već prati dobar glas. Miroslavu bi drago, ali zatraži od njih da mu napokon kažu koji je njegov zadatak. Drugovi ga posjednu za stol i pred njega rašire veliku kartu. Jedan od njih objasni mu ovako:

–          Vidi, mali. Odjel za propale pisce radi tako da jednoga od nas turamo naprijed, u javnost, u vatru, što bi rekli. Ovaj put ćeš to biti ti. Ne boj se, ništa ne boli, imat ćeš sve privilegije, sve ćeš zasluge pobrati, živjet ćeš kao bubreg u loju. Drugi će za tebe pisati, drugi će se potruditi da to bude objavljeno, da to bude čitano – a na tom polju itekako imamo lukav plan, kako će te samo jadni narod čitati i slaviti. Tvoje je samo da nastaviš raditi kako si radio i do sad – slušaš naredbe! Ovo ti je posao ne do mirovine, nego do kraja života. Eh, da, moraš ispuniti samo još jedan uvjet – potrudi se da što više ličiš na Pingvina iz Batmana. Tvoje će se ime dugo, dugo pamtiti. Mali, čestitam!

Izljubiše se i narede Miroslavu da ide doma. Sutra će ga opremiti i dati mu dalje upute. Miroslav opet posluša, učini sve kako su mu rekli – ta napokon, više nema razloga da im ne vjeruje.

 *

Dok se Miroslav detaljnije pripremao za svoj novi život, po Zagrebu birao kuće i stanove, automobile i dvorske lude, nekolicina je tajnih agenata radila na posebnom planu. Pod istraživačko-eksperimentalnim vodstvom među tajnim krugovima slavnog profesora Baltazara Erbera razvijao se moždani plin s tajnim kodom. Plin ima jednostavan učinak – prenosi naređenja na velikim udaljenostima. Profesor Erber ga je dizajnirao tako da je u stanju upisati naredbu u kemijsku jednadžbu plina, plin ju zapamti i prenosi na svaki mogući mozak na koji zrakom naleti. Profesor je uspio flaširati plin, a potom ga prebaciti i u velike kontejnere. Vojska je u početku kontejnere vozila kočijama, potom automobilima, a sada su na red došli i avioni. Prethodno je profesor Erber u plin upisivao naredbe o tome za koga treba glasovati, komu se ljudi trebaju prikloniti, zašto su odluke tog i tog vladara dobre, i tome slično. Ovaj su ga put tajne službe unajmile kako bi prenio poruku o mladoj zvijezdi u usponu.

Čak se i Miroslavu ideja s plinom činila genijalnom. Znajući gdje mu je mjesto, Miroslav je i ovoga puta slušao naređenja, prihvatio je plin kao dio plana i nije previše brinuo za civile. Prvi se puta osjećao nešto vrednijim od obična puka – nosio je nešto skuplja odijela, cipele, živio je u lijepom stanu, imao je čak i auto i sve pogodnosti koje bi trebao imati slavljeni pisac. To što je bilo slavljen zahvaljujući utjecaju otrovnog plina, to je bilo manje bitno u cijeloj priči. Obećano mu je bogatstvo do kraja života – ništa osim toga nije bilo bitno.

 *

 Usprkos sreći i blagostanju koje je Miroslav uživao prvih nekoliko godina djelovanja plina, svijet se oko njega počeo mijenjati. Zahvaljujući nekim drugim naredbama Erberova plina, u nekim se drugim državama događaju ratovi te Tajne službe šalju Miroslava u rat. Kad je preživio prvi rat, slavili su ga kao heroja. Plinu su tada pojačali dozu te je Miroslav napokon postajao priznati pisac. Lagodni je život kratko trajao, kad je počeo i drugi rat. I nakon tog rata Miroslava su slavili kao heroja i kao pisca, ovog puta uz potporu najviših dužnosnika nekog sasvim novog režima. Koji god režim je bio na snazi, Miroslava su svi poštivali. Neki su ljudi mislili da je to zbog toga što je bio dobar pisac, ali je istina bila na potpuno drugoj strani. Bar je običan puk mislio da je Miroslav bio dobar pisac, sve zbog onog varljivog plina. Visoki dužnosnici su ga čuvali po naređenju. Zahvaljujući dugogodišnjem radu u Službi, Miroslav je sada bio na značajnijoj poziciji nego drugi javni dužnosnici koji su bili agenti Službe. Miroslav je napokon počeo davati naređenja drugima. Život se, tako, vrtio u krug za Miroslava – čim dobije naređenje, u skladu s time daje nižima njihove zadatke. Godinama i godinama se taj krug ponavljao.

 *

 Za sve te godine, Miroslavu su i dalje uredno stizali spisi koje je objavljivao kao svoje. Profesor Erber je u međuvremenu umro, ali je distribucija plina i dalje nastavljena, zahvaljujući djelovanju tajnih službi.

Miroslava je pred kraj života uhvatila kakva slabost duše. Nije više bio ni za primanje ni za izdavanje naređenja. Služba ga je napustila i dozvolila mu zasluženu mirovinu, uz obećanje da će pisati za njega dokle god je živ. Ipak, pred kraj se Miroslavova života dogodilo čudo – i on je sam uzeo u ruke olovku i papir i po prvi puta, nakon godina i godina, nešto zapisao. U kratkom je pismu priznao svoj pravi identitet i ispričao životnu priču, od trena kada ga je Tajna služba zaposlila pa sve do posljednjeg dana, kada je napisao da se kaje što je dopustio da se narod tako zavara. Umro je, jadan, u uvjerenju da će njegov kućepazitelj predati pismo javnosti, kako je obećao – a ne znajući da je i kućepazitelj bio agent Tajne službe. Miroslavova je priča sve do sada bila skrivena, dobro čuvana, kao najnježnije janje tajnih agenata, sve dok nije došla do mojih ušiju pak je ja sada javno obznanjujem narodima i narodnostima na znanje.

Čuvajte se! Tajne službe i dalje puštaju onaj isti Krležin plin. Ja sam siguran u to, jer kako bi inače još uvijek bilo ljudi koji ga nazivaju dobrim piscem, a ono što su drugi za njega pisali dobrom književnošću?

 Zoran Kojčić

 Rođen 1986. u Vukovaru. Magistar filozofije i hrvatskog jezika i književnosti. Filozofski savjetnik, predsjednik Hrvatskog društva za filozofsku praksu, član udruge Mala filozofija. Sudjelovao na nekolicini međunarodnih i nacionalnih znanstvenih simpozija. Stručne radove, prozu i poeziju objavljivao u časopisima Metodički ogledi, Školske novine, Međutim, Avangrad i Aleph.

zorankojcic@gmail.com

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.