Žene u filmovima Larsa Von Triera – (Bess, Selma, She) Piše: Amra Ribić

Filed under: afirmator,broj 08 - novembar 2012,film |

 

Von Trier – (Bess, Selma, She)

 

Isprva mi je, formalnosti radi (Bess i Selma su iz „Goldenheart“ trilogije), Karen bila prvi  izbor izbor za razmatranje.  Međutim, ubrzo je postalo jasno da je She, ne samo logičniji izbor, nego i vrlo vjerovatno posljednja karika u Von Trierovom kako-sam-spasio-žene-iz-Biblije lancu:

Bess – očigledna reinkarnacija Marije Magdalene

Selma – Djevica Marija, lično

She – Eva/esencija žene/Antikrist

Biblija nije naklonjena ženama. Zbog Eve i njene potrebe za „malo ljubavi“ prokleti smo od rođenja – u krvi se rađamo, a umiremo u pelenama za inkontinenciju. Osim ako nam Isus ne pokaže put u vječni život. Marija je začela bezgrešno, a vrli pisci se se svojski pobrinuli da malog Isusa u školi druga djeca ne zovu kopiletom(Josip ima manja muda od Von Trierovih muških likova, pa ne pročitah nigdje da maskulinisti plaču za njihovom sudbinom), a da bi „narod“ oprostio Mariji Magdaleni prvo joj je morao oprostit ni manje ni više nego božiji sin.

Prvu iz trilogije, Bess, Von Trier  je izjednačio s božanskim. Njeni razgovori s bogom tako neodoljivo podsjećaju na monologe/dijaloge ispred ogledala. Bess razgovara s bogom u crkvi, mjestu na kojem joj je, kao ženi, zabranjeno govoriti. Omogućivši Bess da govori i u svoje i u božije ime, Von Trier je suprotstavlja župniku (koji takođe smatra da govori u Božije ime), starješinama, zajednici.  Ali nije Bess toliko bog, koliko je žena, i nije toliko naivna, koliko je Von Trier promišljen.  Njeno žrtvovanje za Jana nije epsko. To je tipična glupost zaljubljene žene. Imam tu neku sklonost da opraštam zaljubljenim ženama.  Pa čak i ispunjavanja perverznih fantazija svojih kvadriplegičnih ergo impotentnih muževa.  Ali Bess zna da je kriva. Zato se i iskupljuje. Zna da je nesretni Jan hrpa mesa vezana za postelju zato što je ona u svojim molbama sudbini da joj ga vrati zaboravila dodati i da joj ga vrati zdravog, pravog.  Na prvu se čini da ni Von Trier baš ne laska ženama – Bess sebično iskupljujuje sebe za Janovu nesreću, ili romantično  –  daje sebe za Janovo ozdravljenje.  Međutim, ima li Bess izbora? Ona vjeruje da u svoju sposobnost da spasi Jana, vjeruje u svoju snagu da ozdravi i održi život. Nasuprot njenoj vjeri je zadrta zajednica koja joj kroz usta njenog djeda poručuje „Hold your tongue, woman!“.  Vjerujem da bi čopor feministkinja u čast njenog izbora trebao zapalit bar 2-3 grudnjaka i zadovoljno usukat brkove.  Jer, boreći se za SVOJ princip, Bess se bori protiv okorjelosti sjeverno-škotske nedođije, bori se za SVOJE pravo da ozdravi svog muža, naposle, bori se za SVOJE pravo na ljubav. Na početku filma ona traži dozvolu da se uda za stranca. Umire ekskomunicirana iz crkve ljudi kojima „ne treba zvono da bi obožavali boga“, a otjelovljena u nebeskim zvonima[1] koja pozdravljaju zdravog, pravog Jana na platformi s koje je onomad onako nesmotreno zamolila da joj ga vrate.  I dok prljavi veš Marije Magdalene biva oprošten samo zato jer je Isus želio tako, Bess ne opraštaju jer Bess želi tako. „Naivnu“, „ograničenu“ Bess, Von Trier uzdiže do heroine nebeskih proporcija kojoj nije potrebno ni odobravanje sredine, ni opraštanje božijih nezakonitih sinova. Ona je heroina principa i snage ženske volje. Feministikinjama vjerovatno smeta što je sebe dala za muškarca, ali vjerujem da bi njen lik rado nosile na majicama da se žrtvovala za svjetski mir ili umrla od Denga groznice tražeći lijek za sidu.

S druge strane, Selma je više Djevica Marija od same Djevice Marije.  I dok Djevica Marija iz publike posmatra kako se njeno slijepo božansko kopile žrtvuje za dobrobit čovječanstva, Selma se grčevito bori da njeno komunističko kopile progleda. Ona sama priznaje da „nije takva vrsta majke“; nije ona koja podliježe željama djeteta, nego ona koja koja zna šta je najbolje za njeno dijete. Slično Bess, i Selma je potpuno posvećena svom principu. Svaka njena žrtva, svaki penny koji brižljivo skuplja, svaki metak ispaljen u Billovo tijelo je za cilj vredniji od nje same. Ona „nema vremena za dečka“, pored fabrike, šnalica i mjuzikla, jedinog odmora od stvarnosti. Nema vremena za trivijalnosti života dok njena borba traje.  I opet, nije Selma toliko „djevica“, koliko je Von Trier proračunat… Selma laže. Glupo, naivno, iz nekog samo njoj poznatog razloga. Možda i nije toliko glupo i naivno, jer prvi put kad skine naočale i dozvoli sebi da oslijepi prije ostvarenja cilja, priznaje Billu da štedi novac i sve se počinje urušavat. Od tog momenta Selma postaje pravi makijavelista. I mada me slomila scena suđenja, jedna od najneugodnijih filmskih scena kojoj je moje biće prisustvovalo, Selmina unezvijerena hladnoća nakon ubistva me tapšala po ramenu i dodavala mi maramice, uvjeravajući me da će sve bit uredu. U Selminom slučaju, Von Trier nas ne drži u neizvijesnosti i Selmu šalje u smrt sa saznanjem o uspješnosti njenih nastojanja, pa nije bilo potrebe da se „odozgo“ javlja Morzeovom abecedom.  „Dancer in the Dark“ je oda majčinstvu, jedinoj sigurnoj luci u životu ljudskog sisavčeta. Na neki način ovo je i oda Von Trierovoj majci, romantičnoj komunistici koja mu je na samrti priznala da je kopile. Imala je vjerovatno, kao  Selma, naivne i glupe razloge zbog kojih je lagala. I vjerovatno, kao i Selmini, i njeni razlozi nisu bili naivni i glupi.

MOGUĆNOST RAJA

Treća Von Trierova biblijska dama, bezimeno biće, arhetip je žene koji u sebi obuhvata obje svoje prethodnice, i ženu-majku i ženu- kurvu. No, ona je i intelektualac.  Prve stvari koje opazih u ekstremnom slow-motion(u) s početka filma bile su:

a)     dijete

b)     seks za poželit

c)     savršeno čist i uredan dom

Kasnije sam na listu dodala i:

d)     budući doktor nauka

Spojiti više od dvije navedene karakteristike u životu jedne prosječne žene je ravno naučnoj fantastici.  Zašto? Mislim da je ovo ključno pitanje „Antichrista“, iako se sa mnom vjerovatno neće složiti niko. Zašto žena treba biti dobra kuharica, vrsna ljubavnica, brižna majka, a i dobar sagovornik? I zašto je stigmatizirana ako na bilo kojem polju, od navedenih, zakaže? Da se film završi prije nego što malac padne kroz prozor, bio bi idealna vizualizacija za reklamnu kampanju, recimo, nekog Chanelovog parfema. Savršena žena u svom savršenom stanu, pored svog savršenog djeteta uživa u savršenom seksu. I svi bismo bili zadovoljni.  Jer to se potražuje od žene. Da bude savršena. A to potraživanje je samo po sebi paradoksalno. Zašto? Zato što će joj neka viša sila uvijek onemogućiti postizanje više od dvije od navedene četiri stavke.  U nekom periodu, jedino su kurtizane od ženskog roda smjele ući u biblioteku, ali nisu se mogle udati i uživati u društveno priznatom majčinstvu.  U nekom periodu, društveno priznata žena je bila ona čiji se život odvija unutar zamišljenog trokuta kuhinja-dijete-veš mašina.  I danas je priznata neka od kombinacija, ali savršena žena postoji samo u reklamama za parfem.  Čak ni u slow-motion(u) taj chanelovski marketing ne traje dugo. Von Trier brzo razbija iluzije.  She/Eva, opet zbog malo ljubavi, zbog spoznaje, zbog svog izbora da se tjelesno zadovolji i tim se zamjeri malom bogu koji mora biti centar njenog života od momenta kad se u njoj začeo, zbog dvoumljenja je li vještica ili feministica, zbog težnje da se suprostavi svetom principu da možes postići samo dva-od-četiri, biva osuđena. I protjerana u Eden. Kao što je već jednom protjerana iz njega.  Von Trier Evu vraća na poprište njenog prvog grijeha. Ali Eden nije rajski. U suštini, nikad nije ni bio, malo biblijskog photoshop-a, ništa više. Eden je priroda čovjeka, a Adam i Eva/On i Ona, samo su lice i naličje tog istog čovjeka. I kao što On pokušava racionalizirati njenu bol, arhetip muškarca u njemu pokušava zabetonirati prirodu. Ali nije priroda mirna koliba u šumi, cvrkut ptica i vjetar u krošnji. Priroda je sila. Mračna i bijesna sila, frustrirana godinama, stoljećima betoniranja i represije. Ona/Eva/žena po Von Trieru jeste Antichrist, a priroda je njena crkva. I neka je.  Jer šta su On/Adam/muškarac, zajedno sa svojim bogom i njegovom crkvom racionalizacije donijeli svijetu? Ja radije biram Von Trierov truli Eden pored ušminkanog božijeg Edena u kojem nemam ništa osim iluzije izbora.  Za koji ću svejedno bit kriva. Ja vjerujem u prirodu. Ići protiv prirode je devijacija. I Von Trier  to dobro zna.

Na kraju, možda on i jeste mizogin. A možda sam i ja. Ako ništa, u sva tri lika mogu razaznat komadić sebe, a žena sam. Prije bih rekla da me poznaje, nego da me mrzi.

 



[1] Zvona tako neodoljivo odzvanjaju u ritmu Dreyera : „Just look at me, Am I beautiful? No, but I have loved!
Just look at me, Am I young? No, but I have loved!
Just look at me, Do I live? No, but I have loved!“

                                                                                         (Gertrud, 1964.)

3 Responses to Žene u filmovima Larsa Von Triera – (Bess, Selma, She) Piše: Amra Ribić