William Bilkić: Knjiga duša od oba svijeta

Filed under: afirmator,broj 07 - oktobar 2012,poezija i proza,proza |

Kada god mi se popne tlak od silnih računa, zaduženja, domaćeg vina, pizza sa svim duplim odozgo, duplim odozdo, zazuji mi u glavi izmedju četiri i šest poslije podne; ovisno od kondicije i koliko sam na nogama tog dana odgulio, koliko sam opet razbacao unaokolo energije i mog jedinog dana.
Zuji mi u glavi, u očima.
Nažderao sam se opet, za dvojicu, za četvoricu. Škripe mi tri prednja zuba, nemam zdravstveno da ih skrljam, da se urade kanali, da ih sačuvam od propadanja. Svaki kanal 25 stotina!
Sjetim se lijeka.
Požurim u kupatilo da se opet  nasmijem sam sebi u zrcalu.
Bunovan, neočešljan, brljav, grljav, mrljav. Brojim pare što sam uštedio na zdravlju.
Bogataš, nema šta!
Iz kupatila prema sobi. Redovna, dvosmjerna ulica.
Od wc-a, do tv-a.
Prevrćem kanale, brzo, brže. Ubjedjujem sebe  da su sve reklame glupe i nepotrebne.
Na desetki imaju neke borbe. Biju se dvojica, trojica, rokaju se o konopce, o pod; izbacuju jedan drugog iz ringa; znojna, zapjenjena publika u sexualnom transu.
Siromašna djeca iz neke države traže pare; vidim ih neumivenu izmedju kanti sa smećem. Vidim, telefonski broj je preko cijelog ekrana. Onda, cvijeće. Polje puno maslačaka, nebo bez oblačka. Slučajno su našli lijepu sliku. Pošalji paru – dvije, pomozi da imaju večeru.
Idem dalje; reklame za hybrid auto. Crkveni kanal. Sestra Janja se moli bogu, channel 54.
Onda, sportski pregled. Sportcenter. Preskočim na  trinaesticu: ljubavni film na španjolskom. Sve španjolske glumice imaju duboka dekoltea i dugačke, crne kose.
Redanje kanala me zamori.  Bacam pare na pretplatu i politiku. Šta će mi toliko tv-kanala?    Pijavice.
Hrane se mojim crvenim, vremenskim zrncima. Smanjih ton, ispustih daljinski na kauč. Ispijam bučno posljednje gutljaje Muskata momjanskog; boca prazna proba da zvekne o  pod prekriven tepihom, ali ne može; he, he – paretine sam potrošio na glupave i preskupe podne prekrivače i desetine su mi ulazile u kuću i nitko ih nije ni zamijetio!
Ukinut ću tv-pretplatu.
Telefon.
Auto.
Hladnjak!?
Vuče struju više nego što mislim.
Mikrovalna!
Koji će mi?
Čak nije dobra za muške da stoje pored. A kada ne radi, tko zna da li i tada radi protiv mene i moje muškosti?
Bacit ću je u smeće.
Mikrovali ubijaju. Ukinut ću plaćanje kirije. Šta će mi kuća? Četiri zidine. Izmedju njih se redovito smrzavam od studenog do travnja. Uštedim na grijanju, zaradim na plućima. Bolje da spavam u garaži, u autu, toplije je. Počinje mi muka u stomaku. Što brže mislim, stomak mi sporije okreće. To je ono iz fizike, nekada sam čak učio. Hormoni me tjerali, govorili mi, ubjedjivali me.  Uči, vjeruj državi i predsjedniku i njegovoj stranci. Imat ćeš posao, imat ćeš pare za stan, za kuću, prevarit ćeš jednog, onda drugog, onda trećeg. Od banke, do banke, presipaj iz šupljeg u prazno, da se ne vidi. Budućnost sa rupama i bankarskim zakrpama; druge nema.
Odljepljujem se od kauča. Odlazim do ženske. Probam je poljubiti strasno. Poslije neuspjelog ljubavnog pokušaja, na sve što joj prebacih u posljednjih deset godina dodadoh i to o telefonu i televizoru.
Sjedi na krevetu, bulji u noćni ormarić i zrcalo na njemu i sprema se da ode od mene.
– Ne mogu bez televizora. Bez telefona! Tebi opet zuji? S kojom si bio opet? Opet miješaš pića? Tvoj mi je poljubac bio najsladji na svijetu!-  Rekla je.
– Znaš li gdje mi je kravata? Bez kravate ne smijem vidjeti odvjetnika. Mislit će: „Koja je ova seljačina, spremna za razvod, a bez kravate? Ima da mu istresem sve pare što je sakrio u gaće i dušek!“
Pokušao sam se vidjeti preko njenog ramena, u zrcalu…
Uzdahnula je.
Zaplakala.
Opsovala. Izišla.
Na kratko.
Na zauvijek…

***

…Svjež zrak pun nesanice upada kroz poluotvoren prozor i hvata za vrat duhanski dim. Periodični zvuci na svaki sat, na trideset minuta, na petnaest. Bobonjaju zvona iz grada; drugo ja već zvoni na moja vrata i pokušavam ja ignorirati ga – plus, pijukanje i cuckanje mog computera; sve se uliva u javnu bocu ljetnje noći.
Redovito jure u sobu i noćni leptiri. Čujem treperenje njihove žudnje za svjetlom i landaranje krilaca o vrelo tijelo kruške na stropu.
Prekidam  pipkanje tastature i pijuckanje malvazije. Obraćam pažnju na uzbuđenog, krilatog posjetitelja.
Ustajem.
Mlatnem ga papirom A4 ili ga uhvatim između prstiju i zdrobim. Bacam ga u pepeljaru ili kroz prozor, šta mi je bliže. Sljedećeg lepršavca hvatam u šaku. On uporno drma krilcima o neprobojni mesnati zid.
Priđem prozoru i tresnem ga o ranojutarnji mrak. Žurno i budalasto krivuda tamo-amo, naprijed-nazad, gore-dolje. Opijen je neočekivanom slobodom, ali sjećajući se zla, ne posustaje u naumu da bude što prije i što dalje od čovječje, ručne tamnice bez prozorčeta, najgoreg zatvora na svijetu.
Apsolutno ne razmišljam da li sam i zbog čega sam baš prvog ili četvrtog uhvatio živog, a trećeg ili petog sahranio u pepeo i filter.
Taman da zaključim da to u vezi s ubijanjem leptirova ide samo od sebe u noći u kojoj se ne da naslutiti jutro već godinama, kad drugo ja ne čekavši više nikoga da mu otvori, uđe u sobu i umjesto pozdrava dreknu u moje uhne školjke:
– Ćud mijenjam, ali dlaku nikad!
Oblik mene-samca pojavljuje se u punokrvnom odrazu paščeta moje komšinice, nezaposlene učiteljice. Strahota od straha me redovito otjera u zahod. Keretina na sve čvrste četiri me prati bez stida. Poslije režanja, između dva kraća olakšanja, izjašnjava se:
– Ne brini, ništa ti neću. Pa, to sam ja!
Ulicom prolazi nosorog umjesto poznanika, a dvije žirafe veselo žure u školu, preko zebre.
U hodniku, sobama i kuhinji četiri, pet, šest, sedam punih boca najboljih naših vina. Umjesto cvijeća u otvorenim bocama: merlot sa snimljenim vijestima, plavac sa ljubavnim šaputanjima na obali, graševina s odabranim pjesmama najboljih dalmatinskih klapa… Odobrovoljiti drugo ja  da se ne majmuniše, da se nasmiješi, da se opusti… I da prestane izigravati orangutana i da shvati da je vrijeme da se ugleda na ostale stanare moje  ulice, mojih gradova i sve moje, tri-četiri zemlje u kojima sam se rodio i odrodio, a  što se redovito čuju na stvrdnuti, tanjušni crni kruh (pa moraš poklopiti nos čitavim dlanom), pravljen bez onih normalnih dodataka brašnu, za nadizanje.
Predvečerje mi prolazi u mijenjanju oznojenih čarapa i suvih tv kanala. Ne odvajam se od rupe na zavjesi.
Prije nego li uhvatim za kvaku od vrata, začuo sam ga ponovo: zapetljan u nekoliko tavanskih rupa vječno pijani vjetar se uporno javlja, samouvjereno i bez stida.
Umarajuće nogaranje po stanu sve češće mi odmjenjuje nekadašnju vjetrovitu želju  za vanjskom instant juhom, zvanom svijet.
Od prozora, do vrata. Od vrata odlazim  do prozora.
Progledavam vani.
Visoko drveće je odlično hranjeno na njegovanom i prepunom gradskom groblju: ima velike krošnje ko trudnice kada prebace nošenje. Kiša pada već trinaest godina i ne vidi joj se kraj u nebesima; nastavlja uporno i ovom, četrnaestom. Obliva mladu, večernju tminu i naglavačke juri na ulicu, na stasite nadgrobnike preko puta moje zgrade i na plastični natkrivač autobuske, ispred glavnog ulaza. Kroz mokro, crno staklo zatvorenog prozora pijano pokušavam  procijeniti položaj kazaljki na crkvenom satu u daljini. Umjesto bobonjave sata čujem vrisku kola hitne pomoći i bogaranje uličnog kora u dvorišu preko puta.  Neka, neodredjena svirka iz Centra se gura u sve to i veseli  pisak napuštajuće lokomotive iz predgrađa, s njom.
Pateći od nesanice krilati podstanari okolnih krošanja  kljunovima nemilosrdno raznose crno brašno i mahnito jurcaju po sivomrklom, uličnom perivoju dok drugo Ja prelazi ulicu ne obazirući se na crveno svjetlo u raskršću.
Navlačim dvoje čarape na stopala, oblačim dva džempera i nosim dva-tri kišobrana. Sve se sklapa u uobičajeni mosaic i sve ukazuje na to da se bliži uobičajeno vrijeme moje regularne šetnje po ovom normalnom velegradskom vremenu.
Silazim stepenicama i  guranjem u čvrsto, duplo staklo otvaram izlazna vrata od zgrade. Osmatram uobičajeni  kroki drawings: umišljeni pjevači čvorci čupaju kričavo dživdžikanje iz svojih pluća, tip s tri noge u sljedećem izlazu, vrabac plače iza pune kante za smeće, poluprazan autobus s pet točkova zaokreće na Križnom Bulevaru.
Ispred oblakoderske prodavaonice Wine & Sex, Money & Music, samosvirajući piano na uobičajenom mjestu od početka našeg  milenijuma. Moja moćno sisata tetka je ležala na tom širokom glasoviru i šumno disala – lijevom rukom nije nikada mogla da obuhvati obje sisurine  i počeše se pod desnim pazuhom.
Ili, obrnuto: gurnuti prste desne ruke pod lijevi pazuh.
Prastare boce Refoška iz obiteljske zaostavštine su joj uvijek pomagale u životu da prodje bolje od mene, ali sada se nešto dešavalo što nisam uopće razumio, a sudeći po njenim munjevitim i razbacanim, zadnjim p‘janskim pogledima, niti ona. Stadoh da vidim šta će mi biti sa jedinom iz obitelji  koja je u zadnjih tisuću godina imala istu adresu u osobnoj ko i ja.
Poslije kratke muke ona istegnu vrat k’o očerupana kokoš na kuhinjskom stolu. Sljedeći tren se skupi  k’o da  ju je netko nenadano polio punom čašom vrućeg vina po vratu.
Uzdahnu kratko i brzo.
I izdahnu, brže.
Drugo Ja izmaknu ruku ispod ogrtača. Knjiga umotana u štavljenu kožu indigo boje rastvori se sama od sebe.
Miris smole i uhvaćene duše među raskriljenim stranicama pomiješaše se s mirisom olujnog zraka.
– Vidi!
Pokaza mi Knjigu svih Duša i Vina.
Iz nje kapnu kap svježe, plave krvi.
– Duše imaju krv i krvne grupe baš kao i obična ljudska krv.
Pogledah u njegove plave, dalmatinske oči, sjajno vinsko lice i brkove boje hercegovačkog duhana .
– Knjiga duša se hrani dušama, a groblja lažnim vladarima. U selima kroz koja smo prošli, imaju groblja, ali nadgrobnika i knjiga je sve manje i manje. Ovakvih Knjiga više nema. Ovoj jedinoj je 13.013 godina. Toliko je prošlo od onda kada sam je prepisao iz starije, raspale od uporabe po svjetskim ratištima i ostalim medjunarodnim, krvavim kavanama.
Osmjehnu se bez osmijeha, otpuhnu ostatke vlažne zemlje sa korica na dirke glasovira te one jeknuše mimo svih melodija: kratko i slatko u punom crescendu; obrisa sa čela još jednu  mrtvu kapljicu netom zapisane jadne vječnosti i opet zaglavinja u pijanu kišu, ne obazirući se na crveno.

3 Responses to William Bilkić: Knjiga duša od oba svijeta