Home » Posts tagged with » proza

Miloš Ristić: Bibliotekarka (odlomak)

Šta li ću ja ovde? Studiraj srpski jezik i književnost pa posle radi u biblioteci. Magistar. Naučnik! Moram da prdnem. Kako da prdnem,gde da prdnem? Ovde. Zamirisaće. Da popijem malo vode? Glog glog glog. Mmmm,sad je bolje. Sad čokoladicu. Krss. Otvori se.Slavice!Neće da se otvori! Neću da ti dam-čekaj-još jednom da probam. Tiše tamo!Čuješ ti-dečko-tiše! […]

Moglo je to biti jednog proljeća. Možda je to bilo i jedne od onih gladnih zima, nisam siguran. Pamtim da su ljudi u to vrijeme još sa zebnjom čučali oko tranzistora priključenog na akumulator, očekujući najnovije izvještaje sa ratišta. Bio je to običan dan: iskrzana mladost je u dokolici tumarala školskim hodnicima, profesori odsutnih pogleda […]

Continue reading …

Miloš Ristić: Sigurnost

Коментари су искључени на Miloš Ristić: Sigurnost

Leta gospodnjeg, dvehiljadedvanaeste godine. Slavi titulu Siti. Pola veka posle. Ide ka njoj. Osam golova iznad crvenih djavola. Policajci u zoni ispadanja. Traju i dalje izbori. Pola pet popodne , a nisam bio da glasam. Deset godina otkako sam punoletan , a i dalje izbegavam taj tost. Napredna stranka, demokratska stranka, radikalna stranka, dveri – […]

Continue reading …

Slavko Mali: Tri mušmule

Коментари су искључени на Slavko Mali: Tri mušmule

Imali smo jedno drvo kraj zelenih baraka. Na njemu su rasle tri mušmule. Koliko god da si ih brao, uvek su bile tri. Često smo ih brali. Čupo, ja, Anton… Anton je bio Albanac. Katolik. Njegovi su ga zvali Ljon. Pa, i mi. Često sam svraćao kod njih. Tetka Roza je tkala po čitav dan […]

Continue reading …

Iva Pejković: Prave stvari

Коментари су искључени на Iva Pejković: Prave stvari

Tvoja sestra je drolja, rekla je majka, sipajući pileća rebarca u hladnom umaku na moj tanjur. Otac je šutio, ukopan na sjedalici. Bradom je gotovo dodirivao stolnjak, a dva pramena nalik oprugama lepršala su nad jelom. Bilo je to u nedjelju poslije mog 12. rođendana. Možda je majka razmišljala o propovijedi don Ivana.  U prvoj […]

Continue reading …

Mihael Pinter: Crtice iz detinjstva

Коментари су искључени на Mihael Pinter: Crtice iz detinjstva

Zovem se Mihael, svoje priče pišem onako kako misli mi nadolaze, bez reda i redoslijeda, bez kalendara i kronoloških ustupaka, ima tu svega, od istine i preuveličavanja do patetike i pustih sanjarenja. Malo toga o sebi znam, kao i svaki prosječni kmet saznanja o porijeklu i precima sežu do rijetkih požutjelih fotografija u obiteljskim albumima, […]

Continue reading …

Raduj se sitnici i praštaj, svakoga čeka pedalj zemlje. Raduj se i maštaj, neka te ne obeshrabri mrak noćni. Dobiće pedalj zemlje i onaj što misli da je od Boga moćniji.          U petak je u Zemunskoj bolnici umro Rade Kačavenda, izbeglica. Dok je ležao na intezivnoj nezi preko veza uspeo sam […]

Continue reading …

Prvih godina izbjeglištva tetak je naslonjen na ograde po holandskim vrtovima, što su plastikom ornamenata i na brzinu uzgajanim cvijećem u bezbrojnim staklenicima pokušavali nazor da dozovu mir i ljepotu, tražio onaj hlad orahov ispod kuće, dole pored ograde u ćošku preko puta Mehine avlije, uz jarak, gdje je kahva prijala kao nigdje na ponjavi, […]

Continue reading …

Rajko Glibo: Tu sam

Коментари су искључени на Rajko Glibo: Tu sam

Moja starost zaboravila mu je prezime. Nije on kriv što sam ja senilan. Fino je odgojen čovjek jer u mom slučaju svaki put ono senilan zamijeni eufemizmom dekoncentriran i malo dekoncentriran. Tu smo. Slabo gađam slova. Na tipkovnici izbjegavam SMS. Opaža on to i – šuti. Majstorija je loviti trenutke šutnje i biti uspješan u […]

Continue reading …

Za pojačivačem po ko zna koji put danas posežem, a zatim se trzam i naglo uzmičem. Meškolji se mala beštija, kontakta je željna. Ne ne i opet ne! Za ovo prestar sam! Okrećem se i prostoriju žurno napuštam, odlučan u nameri da stare greške ne ponavljam. Marvi je hranjenju vreme. Mekušce iz spremnika dohvatam, pa […]

Continue reading …
Page 1 of 212