Što sad?

Filed under: afirmator,broj-26-maj-2014,poezija i proza |

emil

Što bih ja sada trebao raditi sa devet napisanih knjiga? Nakon nekoliko godina borbe sa vjetrenjačama mogu mirne duše priznati da ne znam što dalje. 

Piše: Emil Gebeješ

Odustati od pisanja bilo bi ravno samoubojstvu. Da odustanem izgubio bih jedini smisao života, jedinu stvar vrijednu borbe. Flaubert je rekao: „Writing is a dog’s life, but only life worth living.“, čovjek je sažeo svu istinu pisanja u tu malu rečenicu. Razlog mog pisanja nije promoviranje mog imena, ili hvalisanje (oduvijek sam prezirao pisce koji se kurče svojim ispraznim rečenicama koje su u najmanju ruku na razini malog djeteta) već pronalaženje odgovora na pitanje „Što sada?“. Što bih ja sada trebao raditi sa devet napisanih knjiga? Nakon nekoliko godina borbe sa vjetrenjačama mogu mirne duše priznati da ne znam što dalje.

Kao nepriznati mladi književnik ja sam službeno propalica koja je odbacila život. Možda je to istina, ne znam, nisam baš oduševljen razmišljanjem o tome kako je moj život promašaj. Ponekad zavidim piscima koji se hvališu i koje ljudi vole, koji s ponosom istiću da se bave pisanjem. Ja to nikada nisam činio, možda sam tu pogriješio. Svatko je arhitekt svoje vlastite budućnosti, ja sam svoju sjebao samo malo brže od ostalih. Nakon nekoliko godina provedenih sa knjigama napokon sam došao do točke gdje sve ostvareno izgleda apsurdno i besmisleno. Netko će reći kako sam užasan pisac, to je možda točno, ali nasuprot ostalim sranjima koje ljudi tiskaju ja sam genije. Cijela ta stvar sa književnošću poprimila je beznačajnu notu. Upućen sam u korake koje bih morao poduzeti sa svojim napisanim djelima, ali mislim da ću odustati od njih jer u mojim očima izgledaju uzaludno. Trebao bih sudjelovati na književnim natječajima. Sudjelovao sam, i na velikim i na malim.

Najveća nagrada koju sam primio bio je jedan dosadan roman i jedna vrećica za knjige koju nikada nisam koristio. Veliki natječaji, gdje bih morao pobijediti da postanem netko, većinom su korumpirani, potplačeni i unaprijed se zna pobjednik. Za mene je sudjelovanje na istima postalo glupo. Čuo sam za slučaj gdje je netko pobijedio na velikom natječaju za objavljivanje knjige, i tada su mu se cijenjena gospoda javila i rekla da će objaviti knjigu ako im plati 1 000 eura. Koj kurac? Kakav je to natječaj gdje moraš sam plačati tiskanje knjige? Za 1 000 eura možeš izdati tri knjige u određenim izdavačkim kućama.

Ima i slučajeva gdje izdavačke kuće ne poštuju ugovore, gdje ne tiskaju dogovoreni primjerak knjiga, gdje ne isplačuju honorare itd. I što bi u tom slučaju pisac trebao raditi? Tužiti ih? Odkuda mu novci za sud? Što se tiće malih natječaja, oni su u redu, ali osim osobnog zadovoljstva ne dobivaš ništa. Rijetki su oni koji priznaju uspjehe s malih najtečaja.

Možda te netko pronađe; da, šanse su jednake dobitku na lotu koji ne igraš. Možeš slati svoje knjige direktno izdavačkim kućama. Vjeruj mi, to je uzaludno nadanje i izgubljeno vrijeme. U većini slučajeva češ mjesecima čekati na odgovor koji nikada nečeš dobiti. Ja osobno još uvijek čekam odgovore za knjigu koju sam poslao prije tri godine. Te kuronje u izdavačkim kućama misle da su na toliko visokoj grani da se ni ne trude odgovoriti na tvoju ponudu.

Mali pisac je nitko u očima književnosti i u očima društva. Da ne govorimo o tome kako izdavačke kuće ne žele tiskati knjige koje su drugačije od smeća za čitanje na plaži. Jedino što ih zanima jeftini su romani koji potroše 300 stranica a ne kažu ništa pametnoga. Romani za ljude s prosjećnim iq-om koji se vrte oko detektiva i velikih ljubavi.

Sljedeće što možeš jest platiti izdavanje knjige. Učinio sam i to, sa dvije knjige. Prodao sam automobil i radio cijelu sezonu na baušteli kako bih mogao financirati izdavanje. Govorili su mi da sam budala, da bacam novac u vjetar. Nisam ih slušao, vjerovao sam u svoj san i sve uložio u knjige. Rezultat – prodan jedan primjerak knjige. Možda sam zaista bacio novac u vjetar. Što je najgore od svega, nisam uspio ni popiti pivo za te novce koje sam zaradio prodanim primjerkom, kreteni iz banke su mi sve uzeli. Što sad? Pronaći sponzora? Iako smatram da je žicanje novaca ispod moje časti, učinio sam i to. Rezultat – jedna odbijenica i mnogo neodgovorenih pisama. Nemam močne političke prijatelje koji bi mi sredili izdavanje, ne poznam ni jednog milijunaša koji bi me financirao, tako da u mom slučaju sponzorstvo odpada. Sve se svelo na to? Jel da? Novac?

Pa, dakle, samo s novcem možeš postati pisac. U redu, ja nisam pisac, ja nemam novaca za objavljivanje mojih sranja. Sve se svelo na taj bezvrijedni obojani papir. Ja osobno nemam velike ambicije prema novcu, ne želim ga. Dajte mi krov nad glavom, hranu, pristup knjižnici i ja sam najsretniji čovjek na svijetu.

Što sad? Ostale su još samo elektronske knjige koje nikada neće imati istu vrijednost kao klasične knjige. Rijetko tko ih čita i donose zaradu ravnu nuli. Uradio sam i to, objavio sam tri elektronske knjige koje sam besplatno poklonio svijetu. Svatko ih može besplatno skinuti i čitati. Rezultat – stekao sam jednu prijateljicu koja mi se javila i rekla da pišem genijalno. Pa, hvala, ali nisam siguran u kolikoj mjeri je to točno. Jedino gdje možeš zaraditi sa elektronskim knjigama je svjetska scena, ali i to je lutrija na kojoj rijetko tko dobiva. Knjige moraju biti prevedene na engleski i prijevod istih košta toliko da se smrzneš. Ja nisam imao bogate roditelje koji bi mi priuštili učenje engleskog, ili koji bi financirali moje knjige. Ja sam običan neobrazovani drekavac koji dreči zbog toga jer ne može uspjeti na području književnosti.

Što sad? Bez novaca, bez uspjeha, bez samopouzdanja. Imaš li pojma u kolikoj mjeri ti to uništi samopouzdanje? Ne samo na području književnosti, već i u svakodnevnom životu. Ovdje govorimo o godinama odbijanja i godinama neuspjeha. Svaki kreten može reći: Nemoj odustati, sjeti se samo svih onih velikih djela koja su bila odbijana. Da, bila su, sve to lijepo i ohrabrujuće zvuči i daje određenu dozu poticaja. Ali kada moraš živjeti taj život neuspjeha i odbijanja više nije toliko lijep i čaroban. Baš naprotiv, užasno je depresivan i usamljen. Pravi pisci su najusamljenije i najdepresivnije osobe na svijetu. Kažu da je najgori posao raditi s ljudima i novcem, to nije istina, najgori posao je biti neuspješan pisac. Uz to što ne dobivaš ni probušeni novčić za svoje riječi, moraš raditi najjadnije i najgore fizičke poslove kako bi preživio. 10 sati na dan, 6 dana u tjednu, raditi kao budala, doći mrtav-umoran kući, čitati knjige i pokušavati napisati nešto pametnoga.

I tada se počnu javljati psihički problemi zbog izmorenosti, i tada pribjegavaš alkoholu kako bi ublažio svoje patnje, i sve što ti preostaje usamljeno je opijanje u birtiji. Mjestu gdje svakog pojedinog posjetioca boli kurac za tvoja ostvarenja, gdje si sasvim sam prepušten svojim teškim mislima i univerzalnim problemima. Sljedeće jutro budiš se bez novaca s teškim mamurlukom, odlaziš na posao i padaš u sve veću i veću depresiju znajući da takav život nikamo ne vodi. Koji kurac da ja sada radim s mojim riječima? U kom smjeru da nastavim borbu? Ima li itko kakvu ideju? Zaboga, spreman sam postati nečiji seksualni rob samo kako bi nešto objavio. Što sada? Postoji li kakav zainteresirani sponzor koji je spreman baciti u vjetar 1 000 eura kako bi moje riječi živjele?

Svi će se ponositi sa mnom nakon što odem na nebeske livade dok me sada tako vješto izbjegavaju. Tada više neću imati koristi od toga, tada ću cugati s Dionizom i raspravljati o teškim pitanjima univerzuma. Meni je pomoć potrebna sada, u ovom trenutku, sada dok još nisam potonuo u vlastito ludilo i alkoholizam. Siguran sam da postoji netko tko je spreman riskirati novce, radit ću bilo što samo da se maknem sa ove mrtve točke. Sigurno postoji netko sa velikom Njemačkom mirovinom koga mogu zadovoljavati. Nemam baš mnogo iskustva, ali mogu ga steći, nije to raketna fizika. Ako netko zna odgovor, molim vas, pomozite mi da odgovorim na to kretensko pitanje. Što sad?

emil gebejesBiografija

Osnivač Gonzo pokreta, neovisnog avangardnog pokreta za stvaranje i promoviranje drugačije umjetnosti.

Ostvarenja:
– Travanj 2012., Najbolje knjige, nagrađen esej na temu najdražeg pisca, Hrvatska
– Srpanj 2012., nakladnik Redak Split, objavljena knjiga kratkih priča „Koraci na odlasku“, Hrvatska
– Srpanj 2012., nakladnik Redak Split, objavljena knjiga poezije „Atentat na Boga“, Hrvatska
– Kolovoz 2012., West Herzegowina Fest No. 10, sudjelovanje sa kratkom pričom te tiskanje iste u „WHFAZIN“ časopisu, Bosna i Hercegovina
– Veljača 2013., Afirmator elektronski časopis, objavljena kratka priča „Ljubav u mraku“, Srbija
– Kolovoz 2013, West Herzegowina Fest No. 11, sudjelovanje sa kratkom pričom te tiskanje iste u „WHFAZIN“ časopisu, Bosna i Hercegovina
– Kolovoz 2013., 24. Međunarodni susret pjesnika u Inđiji, objavljene pjesme u zborniku „Garavi Sokak“, Srbija
– Prosinac 2013., Afirmator elektronski časopis, objavljen esej na temu „Zabranjeno“, Srbija
– Prosinac 2013., Online biblioteka E-knjige.ba, objavljena elektronska knjiga izabranih djela „Alkoholna nirvana“, Bosna i Hercegovina
– Prosinac 2013., Online biblioteka E-knjige.ba, objavljena elektronska knjiga poezije „Razmišljanja u tami“, Bosna i Hercegovina
– Veljača 2014., Online biblioteka E-knjige.ba, objavljena elektronska knjiga poezije „Jednorog na acidu“, Bosna i Hercegovina
– Ožujak 2014., 1. broj Kreativnog magazina, objavio pjesmu „Kovanica u praznom jezeru“, i kratku priču „Labud“, Srbija
– Ožujak 2014., primljen u „UDRUŽENJE BALKANSKIH UMJETNIKA“, Srbija
– Travanj 2014., 2. broj Kreativnog magazina, objavio pjesmu „Riječi noći“ i kratku priču „Čovjek koji je usisavao mrave“, Srbija
– Travanj 2014., „Natječaj za kratku priču Ranko Marinković“ Večernji list objavio kratku priču „Čovjek koji je usisavao mrave“, Hrvatska

5 Responses to Što sad?