Postoji mesto gde snovi oživljavaju. Okupljalište lažnih nada, varljivih likova, mladih staraca i prezrele dečurlije. Lokacija stvarna i nestvarna, koliko lažna, toliko i realna.
Ponekad se upitam ko sam u stvari ja.
Jesam li ja ja, ili sam virtuelni lik što udiše pritvorne magline lažnog sveta?
Šta uopšte predstavljaju facebook prijatelji u životu? I šta je zapravo pravi svet kada se ovde se tako dobro osećam?
Dok iznova posežem za tastaturom postajem svestan istine.
Avatar sam, senka što po ogledalima hoda. Laž u koju moram verovati.
Bledim i nestajem u realnosti. Pretvaram se u mlaz elektrona što se susreće sa drugima, isto tako nestvarnima i bestelesnima.
Prepuštam se stihiji. Prsti kuckaju, oči lete po statusima.
Ubrizgavam sebi još jednu dozu i tonem u slađane snove.
Pa nek’ svet ide dođavola.
Noćas sam opet mlad.
2 Responses to Stevan Šarčević: HOD PO OGLEDALIMA