Sovjeta Grubešić: Ne kucaj, ne ulazi!

Filed under: broj 14 - maj 2013,poezija i proza,sf / horor |

7878361834_3d4b6d4090_oPutnika namjernika zatekne noć u krševitom mračnom kraju uz zvuke riječnih bukova i krike sove kukuvije. Nigdje ne mogavši naći mjesto gdje bi odspavao, odluči čekati mjesečinu da izađe iza planine. Nasloni se na štap i umalo zadrijema u predahu između dva trena.

Glazba i veselje doploviše odnekud. Pođe k tim zvucima, i nakon kratkog sitnog hoda,  kojim se kretao kao slijep čovjek, vidje kuću i kroz prozore sjenke kako igraju i sviraju. Uto, osvjetli krug mjeseca vijugavi put i on se učas nađe pred vratima kuće. Pokuca, ništa! Pokuca opet, opet ništa! Nakon trećeg puta, utihnu graja i čovjek bez noge i ruke, oslonjen na štaku, pozva ga iznutra mahnuvši mu glavom. Dok je putnik ulazio, čovjek je izlazio. Zalupiše se vrata za njim.

Bogata trpeza privuče putnika. On sjede za stol i najede se svega dobroga, pa prilegne na klupu čekajući onoga što izađe. Kako njega nije bilo dugo vremena, tako pokuša da otvori vrata. Nisu se mogla ni otškrinuti. Hodao je po sobi, razgledao i konačno odluči ne čekati. Brzo je zaspao. Umoran i sit, kroz polusan je čuo kako sat otkucava ponoć a zatim kako netko šapatom zapomaže:

„Past ću… past ću… past ću…“

Naljuti se putnik pa dreknu:

„Pa padni već jednom, tko te drži!“.

Samo što to reče, kad pokraj njega na pod pade ljudska noga. Mislivši da sanja, putnik zatvori oči i pokuša se smiriti; ali šapat se ponovi. Ovog puta, pade ljudska ruka. I tako popadoše razni dijelovi tijela, sastaviše se i počeše ludu svirku i ples. Skakali su i duvali u frule napravljene od ljudskih kostiju i udarali u talambase s ljudskom kožom.

Putnik se, užasnut, sakrio u ugao sobe ne vjerujući sopstvenim očima. Igra je trajala dok se nisu oglasili prvi pjetlovi. Tada  utihnu svaki zvuk i nestade svaki lik. Očajan i izmoren, putnik je zaspao naslonjen na zid, a kada sunčeva svjetlost ispuni sobu pokuša ponovo otvoriti vrata. Nije uspio.

Stol pun hrane prizivao je na ručak i on se najede, te odluči biti budan i ne progovarati. No, svake večeri ponavljala se ista scena i uvijek je u polusnu govorio nekome neka padne. Sedmog dana otkad je bio zatočen u kući, sat ne otkuca ponoć. Pomislivši da su događaji bili plod njegove mašte, putnik se zadovoljno namjesti na klupu i zaspa.

Sutradan ujutro nije imao ruku. Tražio je tragove po prostoriji prisustva neke druge osobe ili nekog natprirodnog stvora, ali ne nađe ništa osim obilnog obroka. Pretraživao je svaki kutak svog mozga u potrazi za kazivanjima starih.

Nije jeo tri dana pokušavši da izazove viziju bake, poznate travarice i ljekarice u njegovom kraju. U bunilu je vidio sliku djedova kaputa, a u džepu djedovu sliku bez ruke. Viziju je pratio šapat:

„Ne kucaj, ne ulazi! Ako uđeš sa prvim izađi!“

Izmučen i ojađen, putnik odluči oduzeti si život. Dok je po prostoriji tražio oružje za  ostvarenje nakane, netko je zakucao na vrata. Poslije trećeg puta, lako ih je otvorio. Pred putnikom je neki nepoznati čovjek nešto govorio, a on je, poučen bakinim duhom, nemušto pozivao stranca da uđe, dok se sam tiho, nenametljivo provlačio pokraj njega na kameniti put. Čuo se škljocaj brave…

Sovjeta Grubešić