SAMO JOŠ MALO DO IDENTITETA

Filed under: afirmator,broj 16 - jul 2013,kritika |

Images_Authors_Writers_Stanislava-Hrobakova-Repar

Piše: Slađana Golijanin

(Stanislava Chrobakova Repar: Iz skupne zime, Udruženje književnika Srpske, Podružnica Banja Luka, Banja Luka, 2011)
Pjesnikinja, književnica, prevoditeljica i urednica antologija poezije Stanislava Chrobakova Repar je rođena 1960. godine u Bratislavi. Piše na slovačkom i slovenačkom jeziku. Do sada su u prijevodu na slovenački jezik izašle njene dvije knjige poezije: „Anđeoske utopije“ (2003.) i „Iz zajedničke (skupne) zime“ (2006.). Upravo ova, posljednja pomenuta zbirka, krajem 2011. godine je objavljena u prijevodu Zdravka Kecmana na naš jezik. Povodom toga, bilo bi lijepo upoznati pjesničko umijeće ove pjesnikinje, kao i zanimljiv i originalan sadržaj i način na koji je „izvezena“ ova zbirka pjesama.
Već sam naslov „Iz skupne zime“ upućuje na to da su pjesme univerzalne, skupne, zajedničke. One vrijede za svakog čovjeka, samo iz različitog, individualnog ugla gledanja i osjećanja. Stoga, glavne instance pjesničkog jezika ukazuju na dualnost i preispitivanje vlastitih identiteta. U ovakvoj dvojnosti bića (spolova), i žena i muškarac su pod apsolutom uma, volje i postojanja. Propitivanje granica i krajnosti je osnovno uporište ove poezije. Jezički izraz pjesnikinje je toliko „uplovljen“ u maglovitost i tajanstvenost, da se više ne može sa sigurnošću reći ko je žena, ko muškarac, ko postoji, ko je samo privid, itd. Sistem asocijativnih veza ukida čvrste sadržajne tvorbe riječi. Sve se pretvara u „prelijevanje“ emocija, strujanje uzdaha, treperenje svijeta. Otuda naslov „Iz skupne zime“. Na simboličnom nivou, on pokazuje da je riječ o cijelom svijetu i svakom čovjeku. Vidljivi međuljudski odnosi su svedeni na trenutno „probijanje“ kroz krhotine između riječi. Oni tu nestaju. Zar nije isto i u stvarnom svijetu? Bitne stvari se odvijaju negdje tamo u pozadini, u nevidljivom domenu. Kada dožive vrhunac svog ispunjenja, nakratko „isplove“ na površinu. Već sljedeći trenutak su nepovratne. Ovakvo propitivanje ljudskog postojanja u pjesmama Stanislave Chrobakove Repar, pokazatelj je da ništa nije trajno i zauvijek zadato kao takvo. Sve se može mijenjati. I ništa se ne može promijeniti do kraja.

KRATKI REZOVI
Raspad osobnog identiteta podvučen je stalnim ponavljanjem riječi „nož“, „rez“ i „sjekirica“. One i na doslovnom i na simboličnom planu predstavljaju njegovo raspuknuće i „sječenje“. Onako kako su pjesme komponirane na jezičkom i stilskom nivou, komponirane su i na sadržajnom. Svaka jezička sekvenca potpuno podržava ono što je njom iskazano. Zbirka obiluje dugim pauzama između stihova i strofa. Ovakvim postupkom se naglašava samoća jedinke u svijetu koji svojim apsolutom poništava, a zatim nanovo uspostavlja sve ono što čini elemente njenog postojanja. Ovakvo osjećanje svijeta u pjesmama je pojačano i na taj način što one nisu ujednačene. Štaviše, kada bismo ih odvojeno promatrali, imali bismo utisak da čitamo pjesme iz nekoliko različitih zbirki različitih autora. Prva pjesma je napisana italic slovima, druga običnim, deseta je već njihova kombinacija. U svemu tome se ogleda nestalnost i neujednačenost koja vlada u svijetu, kao i u svakoj individui posredstvom tog svijeta u kojem egzistira. Da, prava riječ je egzistira. Za život u pravom smislu te riječi nema mjesta u ovoj zbirci. Ne može ga ni biti. Postoje isključivo univerzalno određene kategorije koje vladaju, a koje niko ne vidi.
Knjiga „Iz skupne zime“ bogata je asonancijama (ponavljanjima istih samoglasnika) i aliteracijama (ponavljanjima istih suglasnika). I ovim postupkom se potcrtava tišina i praznina koja vlada u čovjeku kao pojedincu. Ponavljanje suglasnika „š“ u ovom slučaju ilustrira očaj, tugu i samoću: „Odnešen šešir zajedno sa prekomjernom toplinom / dišeš kroz zube“.
U jednoj pjesmi (str. 48.) zastupljeno je stavljanje crtice za prenošenje dijela riječi u idući red na mjestima na kojima to nije potrebno, i obratno. Tako je narušena uobičajena forma pjesme, čime se na metafizičkom planu još jednom dokazuje potpuni rascjep jedinke. Dvije pjesme koje prethode ovoj konstruirane su izdvajanjem određenih riječi is sklopa strofe i njihovim redanjem jedne ispod druge u obliku stepenica. Ove riječi su izopćene iz strukture pjesme jednako kao čovjek iz svakodnevnog okruženja. Dokidanje značajnih formalnih elemenata građenja poetskog konstrukta, pjesnikinja je prenijela na jednu višu, opću razinu. Prikazala je nemoć malog u odnosu na veliko. I to baš tako. Jedna riječ koja ne pripada pjesmi u nemogućnosti je učestvovati u njenom strukturalnom i sadržajnom razvoju i unaprjeđenju.

HABITUS
Izrazito potenciranje riječi „tijelo“ i raznih segmenata tjelesnog u knizi „Iz skupne zime“ prisutno je samo kako bi se ukinulo. Samo kako bi se pokazalo da je tijelo naizgled jedan čvrst i formiran konstrukt. Samo naizgled. I ono je podložno previranju, ukidanju, rasulu. Nalik je svemu drugom što nije konstantno. Neodrživi je element. S tim u vezi, na jezičkom planu, korištenje pleonazama poput „krv krvava“ i „tijelo tjelesno“ samo je još jedan dokaz njegove neodrživosti. Čim se pjesnikinja mora poigravati jezičkim konstrukcijama i naglašavati to da je tijelo tjelesno, jasno je da od njega u realnom svijetu više nije ostalo ništa. U ovom kontekstu, ona piše tzv. „ženskim pismom“, čija je temeljna okosnica preispitivanje granica između muškog i ženskog tijela. Jasno je da se potom preispituju i svi ostali, naizgled potpuno definirani elementi koji čine ženu i, s druge strane, muškarca. Na kraju od tijela ostaje „tjelić“. Ovakva vrsta deminutiva, koji je jezički nelogičan, još jednom pokazuje da je i tijelo samo segment marionete koju pokreće društvo.
Konstantno ponavljanje riječi „ogledalo“, „koža“, „igla“ i „riječ“ upravo ukazuju na to da pjesnikinja piše svojim, ženskim, „slobodnim“ pismom. Nenametnutim. Neustaljenim. Ona „šije“ i „veze“ pjesme iglom (perom). I to čini doslovno. I na stilskom i na kompozicionom i na sadržajnom planu. Sve pjesme su izuzetno kratke. Bez ikakvih interpunkcijskih znakova, osim uzvičnika i upitnika (bunt, vrisak i naviruća pitanja). Bez naslova. Umjesto njih stoje tri zvjezdice. Pjesnikinja sasvim slobodno spaja četiri riječi u jednu i piše „smijehprelazećiuplač“. Ne postoje uspostavljene granice jezika koje se trebaju poštivati. Jezik ne poznaje granice. Svaka individua bi mogla i može izmisliti svoj jezik, na kojem će pisati i kojim će govoriti. Ali je onda neće razumjeti drugi. Ponovo dolazimo do nevidljivih stega koje pritišću čovjeka i ne daju mu da uspostavi i do kraja izgradi svoj identitet.
Iskrena i krajnja ljubav između muškarca i žene se, također, propituje. Pjesnikinja kaže: „Malčice me voljeni pognječi!“ (str. 42.) ili „Ljubav? / Nije riječ dana / Riječ? / Nije dar“ (str. 59.). Ne postoje dvoje. Jedino samoća. Ne postoji seks kao izraz ljubavi. Postoji samo „slatki slatki slatki tihi seksodus“ (str. 63.). Otuda u pjesmama namjerno i stalno ponavljanje riječi „ne“, kojom se ističe apatija, ništavnost, ali ujedno i vapaj. Vapaj za potpunom i konačnom slobodom. Neću to! Ne mogu to! Ne želim to! Ali moram. A zašto i zbog koga moram? Zbog nekih univerzalno postavljenih normi. Nizanje lične zamjenice „ja“ u određenim pjesmama naglašava da „ja“ kao istinski i kompletan „ja“ ne postojim, jer nisam u mogućnosti da se sam odbranim i pobjegnem od stvari koje ne želim da radim i koje su protiv mojih ubjeđenja.
Pjesme nemaju rimu, ali je, i pored toga, ritam na visokom nivou kvaliteta. Muzikalnost, ritmičnost i kompoziciona harmonija jednostavno vladaju svakom pjesmom. Ovo nam samo pokazuje da možda nije potrebno uvijek povoditi se za nečim konvencionalnim kako bi to, ipak, bilo uspješno urađeno. I bez kvantiteta i upotrebe utvrđenih jezičkih i sadržajnih komponenata, pjesnikinja je postigla značajnu razinu kvaliteta pjesama.

 

Slađana Golijanin, magistrica komparativne književnosti i bibliotekarstva iz Sarajeva.Objavljivala na Konkursima regiona i Pljuskovima.