Robert A. Vrbnjak – dve priče

Filed under: afirmator,broj 09 - decembar 2012,poezija i proza,proza |

kupacSpomenik nepoznatom kupcu

16 – og kolovoza, u podne, po najjačem suncu, neki je čovjek izašao iz ugodne, klimatizirane atmosfere jednog od liburnijskih supermarketa gurajući ispred sebe kolica prepuna kupljenih artikala. Ni po čemu poseban čovjek; proćelav, u dobi od šesdeset do šestedespet godina, u majici s likom Mickey Mousea i japankama na nogama. Zaputio se prema parkiralištu, a onda stao iz džepa izvukavši papir (poslije se pokazalo da se radilo o računu za kupljene namirnice). Prema iskazu očevidaca, lice mu je poprimilo intenzivno plavoljubičastu boju dok je mrmljajući sebi u bradu, gledao u ispisane brojke. I tada mu je, tu, pod vrelim liburnijskim suncem, pozlilo. Odgurnuo je kolica, pao na zemlju isplažena jezika i očiju uprtih u vrata što su se nečujno otvarala i zatvarala, posljednja pogleda upućena prema odjelu delikatesa, prema velikom izboru ukusnih salata, narezaka i sireva, akcijskoj ponudi četvrtkom, gotovim hladnim i toplim jelima koje on nažalost, više neće imati prilike kušati. Kola hitne medicinske pomoći došla su za par minuta, ali nesretnom, ni po čemu posebnom, čovjeku više nije bilo spasa.

I cijela bi ova priča završila kao tek još jedan članak iz crne kronike – slučajeva smrti izazvane zatajenjem srca uslijed velikih vrućina u kolovozu je na pretek – da se u njoj nije javila velika i nerješiva misterija, pitanje na koje do dana današnjeg nitko nije pronašao odgovor: tko je bio taj, ni po čemu poseban čovjek?

Kako se zvao, odakle je bio?

Kod njega nisu pronađene nikakve identifikacijske isprave, račun je podmirio u gotovini, kreditnih kartica kod sebe također nije imao, ni jedan automobil na parkiralištu nije bio njegov i nitko nije prijavio nestanak nekog tko bi imalo podsjećao na njega.

Tko je dakle, bio taj čovjek?

Je li se možda radilo o turisti? Lako moguće, ali iz liburnijskih hotela nitko od gostiju nije nedostajao, čak štoviše, imali su ih i viška.

U policijskom izvješću objavljenom u Novom Listu koji dan poslije, piše da utvrđivanje identiteta provedeno korištenjem metoda i sredstava kriminalističke tehnike i taktike te primjenom medicinskih i drugih odgovarajućih postupaka, nije dalo rezultata, te da se radi o zasad nepoznatoj osobi.

I ništa nije pomoglo razrješenju misterije: otisci prstiju, DNK analiza, status zubala iz zubnih kartona. Kontaktiran je Interpol, ali svim pokušajima usprkos, nije se došlo do nikakvih konkretnih saznanja o identitetu tajanstvenog kupca.

Da li je bio hrvatski državljan ili stranac; Nijemac, Čeh, Bosanac; je li boravio u gradu kao turist ili poslovno; samo su neka od pitanja na koja nije pronađen odgovor.

Njegova je slika objavljivana u svim dnevnim novinama, stajala zaljepljena na stupove javne rasvjete i panoe, visjela po autobusnim čekaonicama i kolodvorima, o njemu se pričalo na radiju, televiziji, tražilo ga se putem interneta.

Ali sve uzalud i kao da nikad nije ni postojao!

Tek anonimni kupac taj i taj, broj prepisan s računa kojeg je stiskao u šaci.

Zar nikome nije nedostajao, nitko ga nije čekao, kuda se uopće zaputio s tim kolicima?

Poslije svega, jedino što se o njemu moglo zaključiti jesu njegove potrošačke navike, to što se dalo isčitati iz namirnica koje su ostale pod vrelim liburnijskim suncem, nakon što su se kola hitne pomoći udaljila, isparila u odjecima svojih sirena. A to je da je izbor kupljenog bio više nego mudar, pa se nedvojbeno radilo o čovjeku koji je znao prepoznati kvalitetu. U kolicima se tako nalazilo mnoštvo proizvoda iz najatraktivnije i najjeftinije ponude bogatog asortimana supermarketa, posebno s akcija Kupuj i uštedi, Super cijena, Gastro užitak; bilo je tu gumenih bombona, zobenih pahuljica, kiselih krastavaca s 18 posto popusta, pakiranje pudinga 3+1 gratis, kompot od bresaka, pralina s cijelim lješnjacima, antibakterijski sapun, pureći Cordon Bleu po cijeni od 34,99 kn, i još mnoštvo zanimljivih i pomno odabranih artikala.

Uprava supermarketa izrazila je žaljenje što se cijeli ovaj tragičan događaj zbio baš ispred vrata njihova dućana i kao znak dobre volje darovala sadržaj pokojnikove potrošačke košarice Socijalnoj samoposluzi za najsiromašnije građane. Sladoled se doduše otopio, pa nije poznato što su s njim napravili.

Dani su prolazili, nove informacije nisu se pojavljivale. Ljeto je prošlo, turisti pobjegli, ulice su preko noći iznova osvanule raskopane, što je stara dobra tradicija liburnijskih cesta, tužna opatijska jesenja priča bez kraja. Lice ni po čemu posebnog nepoznatog čovjeka, zamijenjeno je nekim novim licima, namještenim osmjesima, najboljim božićnim shoppinzima, bržim i povoljnijim tarifama. I svi bi zaboravili na njega da početkom veljače sljedeće godine umjetnička udruga Hvala, neću! i društvo za zaštitu potrošača Rok upotrebe nisu javnosti predstavili svoju zajedničku inicijativu, projekt kojim se zalažu da se pokraj ulaza u supermarket, na mjestu na kojem je preminuo, postavi rad akademske kiparice Alenke Dude, brončana skulptura nazvana: Spomenik nepoznatom kupcu.

Skulptura prikazuje stiliziran lik čovjeka koji gura potrošačka kolica.

U pismu upućenom javnosti, svojevrsnom obrazloženju inicijative, navodi se da kad već postoje spomenici i biste raznim nepoznatim junacima, vojnicima, dezerterima, političkim zatvorenicima, pomorcima, što ne bi postojala i jedna nepoznatom kupcu, potrošaču? Spomenik nepoznatom puniocu proračuna, neumornom pregaocu konzumerizma! Spomenik s vječnim plamenom koji se aktivira ubacivanjem kovanica od 2 ili 5 kn, po sistemu: koliko para toliko muzike, ili u ovom primjeru, koliko novaca toliko vatre! (Op. a.).

Nažalost, do trenutka pisanja ovog teksta, još se o njihovoj inicijativi nisu očitovali iz mjerodavnih institucija, kao ni od strane uprave supermarketa.

Čekam. Povoljno.

Četrnaestogodišnjakinja pobjegla od kuće, dezorjentirani konobar i gost, jedan jedini, nepoznat, pao na psiho testu. Vodka juice, Stock, pivo… Ti odustaješ. Poslije, u sobi koju smiješ koristiti dok se gazda Franz Joseph ne vrati iz Afrike, Život je lijep. Repriza reprize. Konc logori, Holokaust i Benigni. Blekast i pomalo dosadan. Sigurno bi bio dinamičniji da je umjesto Benignija glavnu ulogu igrao Jean – Claude Van Damme. Odustaješ. Spavaš s daljinskim u ruci.
Ujutro je tek ukočeno jutro, a jutro je glavobolja, tableta i užurbana ulica koja ti se ne raduje, kao uostalom ni ti njoj.
A ni kišobran nemaš! Poslužuješ se jednim ženskim, ostavljenim ispred ulaza u dućan. Tvoj je cilj ona velika ružna zgrada, moraš samo izvaditi neke dokumente, čas posla. Krećeš u ono što gazda Franz Joseph – koji sad lovi leoparde po Namibiji – zove: lov na dokumente.
Uspinješ se stubištem praćen jatom birokratskih moljaca, krivudaš hodnicima omamljen mirisima dotrajalih parketa i arhiviranih fascikala. Drugi kat, soba broj 14. Otvaraš vrata. A tamo: Jao! Upomoć! Napao te red kapitalac! Ima u njemu deset metara i proteže se od šaltera pa do kraja čekaonice! Kao ona zmijurina iz Anakonde, treći dio! Šokiran pokušavaš uteći, ali red je brži, ni okrenuo se nisi, a već te uvlači u sebe, sada si samo broj, zalogaj, progutan. Što ti preostaje? Ništa. Želiš li ili ne želiš te dokumente? Pa čekaj onda! Kako ostali tako i ti. Masiraš sljepoočnice, uvjeravaš se, Život je lijep, miješaš kavu iz automata, plastičnom žličicom pet puta u jednom, pet puta u drugom smjeru, zapitkuješ, cmoljiš, osjećaš se kao krivo zalijepljena taksena marka. U neko doba –  Ni sat nemaš? – kisela složbenica sa spuštenom guzicom i podočnjacima do brade saopćava da je sada stanka, marenda, Dođite poslije,kaže i zatvara prozorčić, a ti uviđaš da nisi taj koji lovi dokumente – od lovca si postao lovina – dokumenti sada progone tebe!
Bježiš u susjednu prostoriju, ali i tamo ih je gomila. Pa tu opet čekaš, a glava ti puca, pozadinski, mutno, kao da nije tvoja već iznajmljena, kao da ti je par brojeva premala. Ni Život je lijep više ti ne pomaže. Ako je uopće lijep? Možda, ali izvan uredovnog vremena, i ne ovdje, pred zatvorenim vratima ureda iz kojeg su te upravo otpravili jer nemaš sve potrebne papire, već vani, u parkovima, uz more, na obalnom šetalištu, kiši usprkos i gnjilom vremenu. Ali to ionako mnogo ne znači dok ti je glava zarobljena bodljikavom žicom mamurluka i nepotpune dokumentacije. Neplaćena upravna pristojba, uvjerenja i potvrde, dođite drugi tjedan… Lijep? Daj ne pizdi, život je konc logor papirologije, labirint birokracije!
Odlaziš u MUP. Druga institucija, ista priča! Red i glavobolja! Sa zidova oblijepljenih plakatima promatraju te nasmiješeni policajci. Nasmijani panduri. Otkad to? Nije li murija samo pendrek i batina? A ne ne, uvjeravaju te momci s plakata, to više nije onaj stari represivni aparat, ovo je nova, učinkovita, suvremena policija. Razrađuju strategije, provode akcije, naplaćuju kazne, bore se protiv organiziranog kriminala, pomažu bakicama prijeći cestu. Bravo, glumiš oduševljenje i misliš, vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada, a red ni makac. Gdje je zapelo? Dišeš na škrge dok visiš tako razapet između šaltera i vrata. Zatvoreni prozori, virusi; neki penzić ispred tebe tako smrtno hropće kao da će svaki čas odapeti. Odlično,  misliš, jedan manje, ali pokazuje se da je stari žilaviji no što izgleda. I već ste kao sardine u konzervi kad se unutra nagurava još i mama s troje dječurlije. Nije ih imala kome povjeriti na čuvanje, objašnjava i moljaka da je puste preko reda. Jer samo mora predati neke dokumente. Kao da i ostali to ne moraju? Svi se nevoljko slažu. Ti se jedini ne slažeš. Zapravo, nitko se ne slaže, ali ti jedini pokazuješ svoje neslaganje. Odjednom te mrze,  prijekorno gledaju, samo što te ne privedu. Formiraju nevidljivi krug prijezira i izolacije oko tebe. Jer kakav si ti čovjek? Ne voliš djecu! Nemaš ruzumijevanja? A klinčadija, kao navijena, cupkaju i cikću, šmrcaju, sline, padaju i plaču, a mamica im sva zabrinuta briše noseve i ćući bući ih prekorava, Buuu, to kakano! Puštaju je. I ti je puštaš, što možeš, ali već si žigosan, iz kruga ti nije dozvoljeno. Podli, mali manipulatori! Svih su omađijali. Čak i službenica glomazna žena medvjeđih proporcija, izlazi iz svog kaveza, miče se od onog stakla s rupicama koje služi za pljuvanje kroz njega i nutka ih gumenim bombonima s policijskim punjenjem. Tako neokretnoj, šapa joj zapinje između stakla i pulta. Svi skaču, trude se pomoći, jer je riječ o vrlo važnoj šapi, onoj kojom udara žigove. Bomboni padaju, dječica tule, a ona ni tako zarobljena, ne prestaje biti ljubazna. Ali, kakva je ta ljubaznost, brale? Propisana pravilnikom! Sve je to tebi jasno, a i pokazuje se da si u pravu, jer čim dođeš na red, više nije ljubazna, iz milog se medota opet pretvorila u opakog zmaja. Sam si kriv; em ne voliš djecu, em se praviš pametan! Valjda si je isprovocirao pitanjem zbog čega ovu jebadu nije moguće obaviti od kuće, internetom? Helou, ima li koga? U dvadeset i prvom smo stoljeću!? Trlja šapu, najradije bi te u top strpala. Ni ne gleda te dok ti vraća papire.
Izvolite se vratiti kad kompletirate dokumentaciju.
Jedino je u zgradi Općinskog suda mrvicu podnošljivije. Ali ne zbog međuljudskih odnosa koji tu vladaju, već što potvrde izdaje jedna, utegnuta, ima koju godinicu, al’ se dobro drži. Mljac, koje pravosudno tijelo! Čipkasti joj rub grudnjaka proviruje dok se saginje i traži NumLock po tipkovnici. Mmm, kakve dinje! Ni najmanje ti ne smeta što svi oko tebe živčane, svađaju se tko je prije koga došao, nek’ se koškaju, misliš i uživaš u pogledu. Pokušavaš je uloviti na prepad. Lijepo vrijeme, namiguješ, a iz Centra za obranu od poplava upravo javljaju da vodostaj Save i dalje raste.
Nije joj do šale: Morate podnijeti zahtjev.
Kakav zahtjev srećo? Uporan si, ne daš se krstiti, tražiš je broj telefona, da se dogovorite u svezi te papirnate problematike, pa ljudi smo…
Jednim te pogledom otpiljuje kao suhu granu.
Sljedeći!
Debakl brale, ali barem si prikupio materijal za onaniranje i predao dokumente koje neće tako brzo riješiti, jer prije moraš donijeti potvrdu o nekažnjavanju, ali to je sad pitanje života i smrti, jer protiv tebe je podignuta optužnica, samo nisi još dobio poziv da moraš na sud, dakle ništa, znači, sad ti je bitna ta potvrda o nekažnjavanju, pa ne znaš možeš li je dobiti iako je podignuta optužnica, a to ti uglavnom, nitko ne zna reći, a nisi je ni slušao, već si samo blejao.
Debakl.
A ni situacija vani nije bolja. Naprimjer nebo! Još jedna tužna privatizacijska priča. Nebo je u nezavidnom položaju; nakrivilo se teško i prepuno oblaka i kao takvo pokazalo nerentabilnim, pa se sad nalazi u poziciji da bude prodano stranom vlasniku. Kako stvari stoje, ni nebo uskoro neće biti u domaćem vlasništvu. Pitanje je shvaćaju li golubovi svu ozbiljnost situacije? Letjet će ispod tuđeg neba. Čini se kako to njima ništa ne znači, ukratko, boli ih kloaka  za nebo! Prezrivo klikću i gađaju izmetom grupu zbunjenih turista što lomi noge po raskopanim ulicama. Siroti ljudi, kad su uplaćivali boravak rečeno im je da ovaj grad, biser Jadrana, stara dama sa sto šezdeset godišnjom turističkom tradicijom obiluje sadržajima, a sad samo gledaju kako izvući živu glavu.
Uf, baš si se nabrusio! Ne znaš što bi sa sobom. Samo jedno jutro provedeno u kiseljenju po beskonačnim redovima već ti je nepovratno narušilo mentalno zdravlje. U tebe se razvila ovisnost o čekanju u redovima. Pitaš se bi li bilo pametno otići do Zavoda za zapošljavanje i tražiti prekvalifikaciju za profesionalnog redo-čekatelja ili kako se već zove to u  nas traženo zanimanje. Jer mjesta na kojima se njime možeš baviti ima na pretek. Otvoriš lijepo firmu za deset kuna pa čekaš po cijele dane! Za sebe, za druge, na zeleno svjetlo, da te legaliziraju, po navici, u uredima, javnim institucijama, isčekuješ promjene, novu  epizodu Sulejmana Veličanstvenog, čekaš svojih pet minuta…. A u slobodno vrijeme još čekaš; onako, iz hobija, po raznim događanjima, happeninzima, otvaranjima supermarketa, ispred vrata na degustacije i poklone iznenađenja. Neprocjenjivo! Kao i gro ljudi u ovoj zemlj i ti svoju budućnost vidiš isključivo u čekanju! Pa što vrag ili EU da. Na onog s nebesa, već odavno ne računaš. Njega su prodali, u kompletu, zajedno s pticama i oblacima.
Ali kažu da tko čeka taj i dočeka.
Što dočeka, to ne kažu.
A o tom nekom drugom zgodom.