Poezija, Vladan Šipovac

Filed under: 2015,afirmator,broj-38-maj-2015,poezija,poezija i proza |

Drina

 

Drina me zove sebi

da vaskrsnem

Dječak na molu poput ribe

nasuprot njega cijeli grad

iskolačio se prijeteći

ljudi pričaju zovu te

bučno je tako još neko vrijeme

pa onda proljeće ponovo ode

ponovo pod zube postaviš kamen

i otpočneš

Sutradan svi tvoji duhovi

leže pod stablima

svi tvoji dosadni pjesnici

crvenih pesnica

obučeni u tvoja odijela

vesele se prazniku

nazdravljaju žednom Bogu

Njemu je kao i nama

tako malo u usta stalo

da progutati znači

udaviti se

 

Most

 

Čovjek je prišao molu i

ostavio cipele. Vodu ne smiješ

piti jer ona te poznaje.

Kada dovoljno ispružiš ruke

možeš dotaći drugu obalu

Drugu državu

od samog sebe izgraditi most

jer ti odista i jesi most i tvoja kičma

postaje njegov najteži stub

Kada se ruši grad sve što ostaje

jeste taj stub. Ta hladna masa

kojom si presjekao rijeku

sačinio je svojim stolom

krevetom. Plaštom

Tvoje škrge upijaju vodu

obnavljaju se. Sjediš i sanjaš

poput nekakve  stogodišnje ribe

peraja od oblaka. I  kapilari

Velike istrajne oči

pomjeraju svijet. U drugačijem ritmu

sve ovo postaje kao soundtrack

novog života,

uskršnje pomilovanje.

 

Šetnja

 

Pjesnik je šetao za tuđim psima

kako je uvijek i bilo, pomisliš,

pa kažeš da moraš promijeniti košulju

izabrati nove pantalone i

ukrasti još koji

gutljaj

Potreba za vodom je prisutna

jednako kao i potreba za zemljom

od koje smo naslikali krov grada

unezvijereni kao i prvog puta

kada su nas ostavili same

mi, balavci od kojih nikada

neće postati dovoljno hrabri ljudi

Proljeće je opomena

udarac u leđa

život unatraške

Pjesnik je šetao za tuđim psima

vodeći računa o pristojnoj razdaljini

sve je trajalo još koji minut

onda se dan izgubio u oku

i mol je bio jedino mjesto

koje nije sraslo u temelj grada

Voda nije nadolazila

Ljudi su hodali gladni

a ptice prišle rijeci

onako kako nijedan od nas

uspio nije

 

Otpor

 

Zoveš se onako kako ti kažu,

kako se mora, sklanjaš se u stranu

da zaboraviš i ne spotakneš se

Svaki glas tvog otpora gubi se

među topolama

i sve što je namijenjeno

njima

čuju samo ptice

koje pamte više od svih

(ptice, čiji grad ovo

na kraju i jeste)

Zoveš se onako kako te zovu

prijatelji

kako te poznaju otac i majka

Sklanjaš se u stranu

da pustiš one koji to zaslužuju

koji odlaze

mašu ti sa brda

Tamo gore vijore se njihove zastave

svijetle krovovi njihovih kuća

zidine opružene duž cijelog

grada

Stranačko veselje

Budiš se onako kako možeš

kako se bude i ostali

kojima su drage još

samo ptice

Ustaneš tako

i stojiš

pokraj prozora

dan počinje s trubačima

krvavom usnom

razbijanjem jaja

 

Čudovište

 

Izgleda, da se, kada progutam pjenu

brže prepuštam toplini, brže od svih

ostalih trijeznih

tamo iza. Dok su naslonjeni na zastore

(o kojima niko ne govori)

Njih nema, oni su prosto i pristojno

prisutni, ali ih nema

I nikada se zbog njih

neće podići ovaj sveti dim.

 

Stara zemljana stabla

rađaju se poljima. Toliko ih je da

ne znam od kojeg da se odmetnem

zbog kojeg da namjestim jastuk

usta u stranu. Što god zaklao

ona bi uvijek mumlala

jednu te istu glad

od koje se nisam razbudio

 

Još uvijek mi bride zubi

i svaki trzaj vilice čini da postajem

čudovište

 

Branko

 

Budiš li se poslije mjeseca

izađeš li na ulicu da usmrtiš dan

dugo te Branko nije bilo

dugo te tužnog nije slavio san

 

Prezimiš li sa pticom u grobu

ili neko drugi umjesto tebe nažulja vrat

 

Još ležiš obuven

još su sve košulje na broju

sva sunca na jednom kišobranu

 

Dugo te Branko nije bilo

Dugo te travom nisu posipali

Nisu te zvali cvijeće da budeš

ljubav da truješ

 

Budiš li se poslije snijega

izađeš li na ulicu da ugasiš dan

dugo te Branko nije bilo

dugo te mladog nije tražio glas

 

Odazoveš li se kamenu

Njegovoj težini

Razbijaš li zube o stabla

Stabla o zube

Dugo te stvarno, nije bilo

Zemlju da žvaćeš

Ruke da širiš i pjevaš

Branko

 

U tebi je noćas naopak Mjesec

prsti u grkljanu

grkljan na panju

 

11122394_491574554341654_6234136732762193572_o

 

Vladan Šipovac, rođen 1987. godine.

Diplomirao Engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu.

Objavljivao poeziju u nekoliko časopisa i zbornika, kao što su: Junaci urbane bede, Bundolo Offline 2 i 3, The Split Mind, Fanzin Dišpet, Libartes, Balkanski književni glasnik, Avlija.

Dobitnik je prve nagrade 43. Ratkovićevih večeri poezije za pjesnike do 27. godina.

Autor zbirke poezije  Koža u kojoj ne živim, JU Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje 2014.