Poezija, Tomislav Augustinčić

Filed under: 2016,afirmator,broj 50-maj 2016,poezija,poezija i proza |

* * *

 

iscrpno znamo iz prakse – usana, pokreta,

kao da smo samo tome predani –

ovaj tren, kao istesan iz stoljeća crvenila borova,

izduživanja od dana, iz godina ovu puninu,

ogoljenu usnama, pokretima,

zemljom i trenjem – i tu praksu iscrpno znamo.

 

toliko već od prvog puta.

nanovo, lišavamo poljubac statičnosti

jednostavnosti –  ne zaboravljamo pojedinosti,

i tako izbliza detaljno oblikujemo lica

kako se ispisuju prikazi noćnih neba –

sve za jasnost, dok ne zadobiješ formu

detaljnom etnografijom dana, iznimne

svakodnevice.

 

toliko znamo od djetinjstva –

učili su nas nježnosti i postojanosti, strpljivo,

da bismo ih sada preobrazili,

dugo radeći. znamo ovaj tren, i dalje

kao iz detaljnih priprema,

usputan i namjeran, i ponavljamo ga – prvo, kao u svitanja

i pred san,

zatvoriti oči.

 

 

LJUBAVNICI

 

sjedaju – moglo se u taj trenutak izricati

kao dijete samo nježnije besmislice,

ponavljati izjave ljubavi do skore inflacije –

ili posve šutjeti, radi namjerne nemuštosti trena.

sve je, naime, jasno, dan je bio dug i dosadan –

sve je do tada prepriječilo taj tren. napokon osama!,

za zažmiriti na trenutak kraj tog čela

kao pred tren svakodnevnog uzašašća

zabačenog zatiljka i nepomičnih kosa. i bez

suvišnih pokreta.

i nadomak poljupca. možda se ovdje umire otkucaji,

dugo čekani, odvija razgovor kao pred zoru,

a s krivuljama trbuha i udova, jedva vidljivim

kretnjama, ovako umiruje strepnja od poplave gradova:

uz jezoviti zanos prvog poljupca, drhtaj zanosa kao strah.

i dalje zora je, zora. ljubavnici se ne vide u poljupcu.

i onda kao dijete otvaraju oči,

otvaraju oči uoči svečanog događaja –

još će reći Konzumovim ljubionicama

„ne ljubi mi se ovdje“. tad će se taj čin razvući,

kao svjetlo kad se topi u tijelu,

u brončani spomen – da duže potraje.

 

 

* * *

 

u najbolji me lik pripremite u travnju;

da budem predivan; dar danu poslije

izvorištu dana, njegova povratka i kiše, da bude

moja ponovljena krepost i svježina.

 

 

PORTRETISTIKA

 

 

I.

 

prvi nam je zadatak

u sat od gline stvoriti prisutnost tijela – nagog, rukama,

premjeriti prstima, dlanovima, odozgo nagore

sazdati ga od grumenja vlažne gline;

milovanjima stvoriti i Stid i Odmor,

neravno pokretanje, Ikara, mase

i zaokrenutosti, prepletenosti, za duge krajolike.

tako otpočnemo dan: zora –

 

II.

 

svitanje huči, duboko, pozorno,

previja prostor, uslijed drhtanja zraka,

već donekle ustajala od noći.

u sat od keramike izvući ću samo školjke

izvitoperene, iz dubina i punina. bit će

grubih strana, bridova, bez starih pjesama oceana,

za prašinu na policama

bez te sjajne glazure.

da ne povedem još razgovor s tvojim ustima, još snenima,

u pepelu sna i njime mogućih rana utjelovljivanja,

skicirat ću nas u aktu mašte, na obraze išarane

preklopima plahti urezati

naša imena da ih se ne izusti.

 

III.

 

iz sjećanja na radnje i pogled,

u tren dok se gubi,

opisat ću taj pokret, upisat ću ga – ipak statičnog kao

pozicije likova na ikonama,

glagolima kretanja u trenu kada se staje i kao

da se nikada nije ni kretalo –

u tom prijenosu uvijek nedostaje primjerenog glagola.

opisat ću taj pokret,

kazivajući uzdah i disanje u aktu mašte,

bez dovoljno daha.

za naše sjećanje,

dovoljno je da nas napišem u konturama,

kao grananje rizoma i korijenja

(poznajemo to grananje iz presađivanja)

tek naznačim modrilo plahti, i mjesto i tren.

12938140_976960035673778_6900234806581632176_n

 

Tomislav Augustinčić (Karlovac, 1992.) studira antropologiju te etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pjesme su mu objavljene na portalu Strane, a čitao ih je i na festivalu 50 poems for snow u Zagrebu 2016. godine. Jedan je od voditelja serije tribina Krnja književnost u sklopu Booksinog programa Književni budoar.