Poezija Sanje Radulović

Filed under: afirmator |

PRVI I POSLJEDNJI POKUŠAJ DA OBJASNIM SMRT

Možda sam prestala da živim
kad je počeo rat,
vatra na čiji dim se brže navikneš
nego što to možeš da objasniš.
Ili kad sam prošla kroz minsko polje
noseći punjeni svijet na leđima
kao djed heroj poklone za djecu
koja još vjeruju u njega.
Možda kad su majku izbacili s posla,
a otac rat poricao,
u blatnjavim čizmama po rovovima,
jer nije uspio da ih ubijedi
da to nije za njega
ljekarskim nalazima.
Možda kad sam odabrala pogrešnog muškarca
 jer sam bila usamljena,
ili pravog, dan pošto sam se zaklela
da se neću vezati više nikada.
Možda sam prestala da živim
kad me majka prvi put nazvala
pogrdnim imenima zbog njega,
 bio je sve što majke ne žele kćerima,
a sve ove godine hodam
s kovčegom pod rukom
i sudaram se s onima koji su znali
da rat neće prestati
ni kad budemo sve metke potrošili,
da neće na dobro ta veza izaći
jer otac mu je umro od alkohola,
a nema iverja boljih od klada.
On je, možda, prvi došao na sahranu,
jer oduvijek je htio da mi bude prvi.

SNIJEG LEŽI, JA STOJIM

Otkako su svijet podijelili
na uspješne i neuspješne,
više nema praznih stolica,
snijeg leži, ja stojim.
Politička stranka je novi biro za zapošljavanje,
kažem, snijeg ćuti.
Na birou rade izabrani,
dolaze na posao nadrndani,
viđam ih redovno svaka tri mjeseca,
beče se na mene,
jedu posne napolitanke i šute, kao ti sada.
Osjetljiva sam na zvukove,
mljackanje i šuškanje
to je ožiljak s jeftinih putovanja.
Oboljela od ekskurzijskog sindroma
i dalje se radujem sendviču i čipsu
ali samo u svojim rukama.
Ti si i ove godine pao, kažem mu,
sad lezi i ćuti,
radiš za platu kod univerzuma,
ja padam besplatno,
i slušam uputstva kako biti srećna osoba,
kako napisati dobru kratku priču,
intelektualno stanje naratorke mi izmiče
gubim magiju, dajem objašnjenje.
Dan je  utornik
kako to Pavić jednom lijepo reče
 u krčmi kod Patrijaršije.
Jutros su srušili jedan dio mog kupatila,
ne podnosim zvuke rušenja,
čak i kada znam da će izgraditi nešto novo.
Bole me kovrdže na glavi djevojčice
čijoj majci juče nisam dala marku.
Jer sam sav novac potrošila na trenerku.
Zato sad gladujem u trenerci
dok se ruši dio po dio lažne slike o uspješnima,
dok se neuspješni peru suzama.
Glupo je, vikala bih, napolju je snijeg
 koji može postati grudva ako ga zagrlimo,
ali glupo je  vikati na ljude u trenerkama
koji se lažu, plaču i pričaju sa zidovima.

ZA(Š)TO JE VAŽNO ZNATI
DA ŽIVOT NE TREBA
POSMATRATI KROZ KLJUČAONICU

Učim strpljenje
od vrane koja baca orah
i čeka da nečiji točak
pređe preko njenog budućeg obroka,
učim suštinu povjerenja
u smisao višeg reda
dok se život,
pokušaju kontrole, otima,
i migolji kao riba,
uhvaćena radi poljupca.

ON

kaže, pronašli smo mjesto
kojem pripadamo
i trudi se da me učini djetetom
koje zaboravlja
granatirano djetinjstvo,
djevojkom
koja nije zapamtila broj
privremenih gradova,
ženom
nad čijim životom se
nikad neće
zavijoriti bijela zastava,
ja pakujem te riječi u boce
i odlažem ih na police
ko najbolje vino
za posebne prilike

SANJA RADULOVIĆ (1975, Tešanj, BiH)

Piše i objavljuje prozu, poeziju i haiku.
Objavila je zbirke pjesama: „Lepet krila majke ptice“ 2015. „Prstohvat maslačka“ 2017.,  i zbirku kratkih priča „Nomad na štiklama” 2018. godine. Pjesme su joj prevođene na bugarski, makedonski, francuski, engleski i italijanski, kratke priče na albanski i makedonski, a haiku na engleski i slovenački jezik.
Član je Udruženja književnika Republike Srpske. Živi na relaciji Doboj-Beograd.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.