Poezija Paule Ćaćić
O povezanosti (na kolodvoru)
-Ja se ispričavam. Je l’ idete možda u Vinkovce?
-Ne, šaljem paket za Njemačku.
-Aha.
-Šta, nema busa?
-Pa da. Čekala sam ovaj u pola jedanaest.
Mislim, tu je autobus, al’ vozača nema.
-A toliko nezaposlenih.
Perpetuum mobile
Raspelo s proturenom maslinovom grančicom,
iz jedne „prostačke“ perspektive
doima se kao ona zgodna sprava
za čišćenje prozora, za bolji vidik,
uvid u daleko, izvanjsko.
Prije riječi su slike.
Prvo svjetlo,
a onda utjecaj, rast, razvoj.
Prvo sam nacrtala cvijet.
Iz cvijeta su sazrjele djevojčure.
Kasnije, lica i tjelesa,
haljine i nakiti
zatomljeni su u meni.
Izrasle su i procvjetale prve riječi,
početnički prijevodi dodira u slogove.
Moje ruke – granje.
Moja pokorena duša,
moji zauzdani odmeti.
Prkosna, naivna, lakovjerna ja.
Crteži su u fasciklu (neki jesu).
Plavi rokovnik je bačen
- samo da te nema.
Na zidu prazno mjesto popunjava
rendgenska snimka djedovih pluća,
ispod sam crvenim markerom ispisala
„perpetuum mobile“
– kao mozak na pašu,
demencija, umrtvljeno sjećanje.
Susret s Van Goghom
Njegov tužni pogled.
Loše History Channel interpretacije života umjetnika.
Kod njih ne postoji navodno.
Van Gogh je lud.
Odrezao uho.
Ne dio već cijelo U H O.
Zbog žene. Svađe s kolegom.
Vječita nostalgija.
Tulipani i vjetrenjače.
Oh, i one drvene klompe.
Sve što se može otisnuti na S V E.
Smisao kao Van Goghovo uho.
Paula Ćaćić, rođena 30.6.1994. u Vinkovcima.
Odrasla u Županji, studentica južnoslavenskih jezika i književnosti i indologije
na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Pjesme objavljene u studentskom časopisu Odsjeka za slavistiku u Ljubljani – Slavko.
Related Posts via Categories
