Poezija, Lana Bojanić

Filed under: 2016,afirmator,broj 50-maj 2016,poezija,poezija i proza |

Putovanje

 

Jutro je napelo nebo

Kao istureni zub usne:

po prvi put nakon dugo vremena

Zagrlila me i rekla da se čuvam

-znači li to da ćemo obje umrijeti?

 

Svetac zaštitnik moje obitelji je Ivan

Ali nitko ne zna je li onaj od dugih trepavica, poljskog cvijeća Sinaja

I vještih riječi kojeg je i Bogu bilo lako voljeti

Ili onaj nesretnik, gol do pasa,

Čija je glava bez njega

Ušla u povijest prokletstva ženskih bedara.

 

Dugo nisam molila, dakle, vjerojatno nije ni bitno:

Nikoga ne možeš krstiti vodom iz plastične boce.

 

Na proljetnom suncu odlaska

Moja koža lako tamni

Kao razrezana jabuka.

 

 

Jedna je osoba smrtno stradala u požaru: identitet stradalog još je nepoznat.

 

Vijest je zazujala kroz radijski eter

Kao osa u srpanjsko popodne kroz poluotvoreni prozor

I držimo dah, grozničavo razmišljamo kako ne smijemo razmišljati,

A ona naoko besciljno prelijeće nas stol

I kao da se, pomalo, moliš:

Samo ne na moj okrajak lubenice, blijed kao kost,

Samo ne u moju čašu vina, ogorčat će,

Samo ne na moje ruke,

Neka ju zavede propuh u tamo vani gdje je prostrano, daleko,

Toliko je ruku,

Samo ne,

Ne…

 

Prije no pomisliš kako je žuta i crna kao osmijeh svijeta

Izgubit će se signal s radija.

 

 

Nedjelja

 

Danas je, kažu, nedjelja

I iskreću vratove nebu, traže pukotine,

s perverznim guštom kažu, bit će smak svijeta

U ovu nedjelju ili neku njoj sličnu,

S preverznim guštom s kojim govore i

Sve je puno mikrocefalične djece što,

Zapravo, znači kraj evolucije, svi ćemo biti takvi

Oči koje nikad neće reći što su vidjele

I nitko više ne čita poeziju,

Slobodno zaboravi na to:

Neuroza do neuroze.

 

Ako baciš pogled na sat za pola sata

Još će uvijek biti nedjelja i tu nema pomoći:

Neke se stvari moraju odraditi,

Ma koliko ti puta dođe

Da prođaš vlastite zube za klavirske tipke

Ili iskušaš kako je to napisati:

„Nitko nije kriv, oprostite mi.“

 

Danas je takva nedjelja

Da vjerujem da bih mogla naći smisao

U horoskopu na predzadnjoj strani novina,

U posveti Elizabeti, godina je ’34,

Na početku Prešerenove zbirke,

U tome što je prva pjesma koje se sjećam

Tužna i ljubavna i nitko me nije naučio zadnju strofu

U kojoj sve bude ipak dobro.

 

A dolje, na ulici,

Ulica odlazi u nebo i svi nose tvoje oči na licu,

Ali ti još spavaš, jer, pusti me, nedjelja je:

Uskoro ćeš opet sako na ta uska ramena

I na posao, a ja ću o tome pisati pjesme:

Da je neko drugo stoljeće netko drugi bi ti zavidio.

 

 

Riječi

 

Moje se riječi igraju stidljivo, utilitarno

Kako zamišljam da su činili

Spartanski dječaci:

 

Kad primijete tvoju siluetu na obzoru

Užurbano staju u liniju razgraničenja tla i neba,

Pogledom povlače okomicu.

 

U nabrzinu zaglađenoj kosi,

Kao šala,

Svjetlucat će prašina ceste.

 

 

Kepler 186f

 

Jučer sam čula da su otkrili drugi planet Zemlju.

Nazvali su ga Kepler i nalik je robnoj kući nakon radnog vremena.

Ima vode i sunca i svega, ali taman su svi skočili do trafike po cigarete

Kad smo ih konačno našli,

Otišli posjetiti rodbinu s one strane svjetla

Ili su svi na moru, to bi moglo biti,

Ali opet nije pristojno ostaviti nikakvu poruku,

Mislim:

 

Taman da ih je kakav smak pojeo prije dolaska našeg svjetla,

Pokupio sve mrvice i kruhom pomazao planet,

Ne znam kako nitko makar nije napisao, recimo:

L WAS HERE

DINAMO

KEPLER JE DOM SVIH NAS, OBUSTAVITE RATOVE!

ili nešto slično.

Nemoguće je ne ostaviti trag. Zar ne? Zar ne?

 

Kažu da se ne vidi na noćnom nebu, bar ne našem,

Ali znam da ću ga pokušavati naći i lagati da sam uspjela

sve dok će biti mene da zurim u nebo i neba da osuđuje.

Možda mu nekad i mahnem i onda provedem čitav dan posramljena

Kao da me netko vidio.

LanaBojanic

 

Lana Bojanić rođena je 1992. u Zagrebu. Studira psihologiju, piše kratke priče i pjesme. Dobitnica je prve nagrade na Večernjakovom natječaju za najbolji esej 2011.godine. Kratke priče objavljivala u Zarezu i Večernjem listu te na portalima Arteist, Afirmator, ČitajMe i Hellycherry. Priča na njemačkom jeziku izašla joj je u austrijskom časopisuKeine Delikatessen 2014. Uvrštena u zbirku kratkih horor priča “Nešto diše u mojoj torti”, kao i u 20

najboljih na natječaju Karver 2015.  Trostruka je pobjednica pjesničke tribine KSET-a Stiholoporter, a izbor iz poezije objavljen joj je u Zarezu. 2016. pobjeđuje na natječaju Kvant književnosti s kratkom pričom, a na poetskom dijelu istog natječaja pohvaljena joj je pjesma. Te iste godine na 53. Natječaju Goran za mlade pjesnike pohvaljen joj je rukopis zbirkeGroblja za strance. Suosnivačica je književne grupe 90+.