Poezija Jasne Karamehmedović

Filed under: afirmator,broj-43-oktobar-2015,poezija,poezija i proza |

Jasna Karamehmedović iz Nikšića, završila sam Filozofski fakultet,odsjek engleski jezik i književnost, sada lutam i ponekad se stihovno zapišem.

 

10923266_10203701470442866_521553063689059341_n (1)

 

***

Tijelo pleše,

grad umire.

 

Razređujem se.

Skupljam se na ulicama i u tuđim očima.

 

Najviše sam kad odlazim,

najmanje kad jesam.

 

Uglavnom sam tišina i bijes.

 

Čekam se daleko.

 

Naposlijetku, ko zna od čega me je sačuvalo

sve što mi se nikada nije desilo.

 

***

Vrijeme te ne može kao ja

i zato me ponekad voliš.

Između ulica hvatamo

alkoholom ubijene riječi.

Kada šutnemo ivičnjak

šutnemo glupost ostajanja.

Strahu dopuštamo da grad je.

Sivo je, ali ne odustajemo,

već samo onaj korak dalje odlažemo.

U zidovima tražimo minijaturne svijetove

jer nešto je sigurno zatočeno sa nama .

Tu oči ostavimo pa nastavimo.

Kada ćemo otići ?

Namećemo se pitanju,

a odgovor se osmijehom baca na apsurd.

Na sekundu nas osvijetli prizor jedne sobe u Rimu,

ali bezumljem se vraćamo na crno tlo neodlaženja.

Samo ti razumiješ koliko nužno je slaviti

mučninu ove i svake naredne noći.

Vrijeme nas ne može i zato smo ponekad.

 

***

Tvoj tužni, kratki život zvuči kao priča

koju bi neko ispričao u ponoćnim satima ,

da olakša breme susreta sa novim danom.

Tvoj život zvuči kao film koji bi neko pogledao petkom veče,

da zaboravi na činjenicu da poziv za izlazak ne dolazi.

Tvoj život zvuči kao pjesma čija sažetost pogađa metu,

suviše nestvarno i istinito,

kao nešto što odjekuje praznim ulicama

i slučajno dopre do iza prozora ,

gdje neko to uhvati i zakopa duboko u sebi .

Tvoj život zvuči kao priča.

Zašto si morala da je odživiš ?

Sad bi bila negdje

sa tijelom koje diše te,

tiha i zauvijek izmišljena

u onom treptaju prije sna kad vrijeme guta samo sebe.