Poezija, Ismihana Čaluk
Nedjelje mirišu na čist veš
Nedjelje mirišu na čist veš,
bijelu kafu i vrelu izlomljenu pogaču.
Danas je sve dobro, i ništa
ništa od toga nema nikakvog smisla ni značaja.
U zraku su njene bistre krupne oči od zelene vode
Kapaju
Na besprijekorno zategnut stoljnjak
A ispod su moje,
šutljive, prašnjave, kriju smrvljene mrvice sunca;
zagledana u prazno, u pod, kao u šare na majkinom ćilimu
(Nečije su ruke od tankih niti
Preplitale, ponavljale uzorke unedogled…)
dešifrujem tišinu nakon neodgovorenog
Nepostavljenog pitanja
-doći će neko ko će mi znati reći
Kako i gdje se liječimo mi,
bolesni
od proljeća.
Doći će prije nego me
izlude
sva ta
buđenja, mirisi, sumraci
mekani bijeli oblaci, kao
šećerna vata
ili bar postelje u koje bi se tonulo lako, slobodno, bez težine
(Tako smo mislili brat i ja, posmatrajući ih za dugih dugih nedjeljnih šetnji prema mezarju)
Doći će, prije no, sasvim luda
Ili budna,
u naoko mirno jutro,
iznenada, reklo bi se
A nestrpljivo, žurno, gladno
skinem odjeću i poželim, do kosti, zadnju ljubavnicu, zemlju
Hladnu na prsima
Pa da, umjesto bolna od proljeća budem, prosto, proljeće
Da dočekujem prve prozirne krhke latice
I kiše.
Nedjeljom, sa prvim suncem izvode djecu umotanu u šarene jaknice,
sa plavim i rozim kapicama ispod kojih mirišu
nježna pamučasta tjemena sa paperjastom, mekanom kosicom.
Hrane ih komadićima tople kifle iz obližnje pekare i,
kad sleti poneki
golub ili vrabac,
pričaju im o pticama.
Doći će.
Doći ćeš.
Moj neko.
Bolesna od proljeća i pjesama
Čuvaćeš na koljenima
na prvi lijep dan
Mrvicu sunca iz mog oka.
Kapljicu krvi iz svoga srca.
Pričaćemo joj o pticama,
ljubavi
i hraniti je sitnim sitnim
toplim
komadićima
stihova i snova.
Zagonetka
Uvijek me čudila simetrija šara
na krilima; pitala sam
mama je ozbiljna rekla- Savršenstvo… Šta sve neće dati dragi Bog….
Shvatila sam kasnije da je to njen odgovor na sve i nisam pitala
dalje
zašto uvečer, kad pokušavam zaspati
čujem kako se
bezbroj sitnih malih mekanih
krila
pomjera u grudima ni
kuda bi to pošli ako
otvorim
Jednog od ovih dana javit ćeš
u čudu samo
gdje god pođem
-leptiri!
Septembar
„Ovdje se baš nikad ne događa ništa“, kažeš i
danima ne razgovaraš ni sa odrazom u ogledalu.
Kao i svake godine kada se
ljetu nazire kraj
čujem te kako se, nemirna, spremaš
Ostavljaš teške zimske kapute, uredno mirisne, nikad nošene
a pakuješ
lepršave svilene šarene haljine
-seliš u tople zlatne tišine.
Ponekad se, čekajući da se vratiš s proljećem
pitam
da li si ikad stvarno
vidjela snijeg.
Moja
Ja ne plačem ja se prevarim u trku okrenem
od sebe glavu i
dobro je
ja
nikad ne spavam
ja sjedim na rubu kreveta na rubu
na rubu
mašem nogama i kad svijet počne da se vrti ne zatvaram oči
Bilo je tiho jutro kad smo krenuli
kući
imala sam šest
i nisam imala kad imati
omiljenu igračku ja sam
u tišini brojala korake
i već sam disala godine
njenog umora
Čekanja
otresanja pogleda
jer, kad ne dočekaš
sve nježne riječi olakšanja
koje su
trebale u nečiju kosu
koje su
punile prsa pred san
rasipaju se nasumično
ispadaju
besmislene, krvave, ogromne i strašne
odzvanjaju zloslutno
Kad smo stigli,
oblaci su bili mekani i bijeli a trava zelena
proljeće, i
sve
reklama za
novi početak
Tad sam zaboravila prvi put.
Čak ni kad je čujem kako uvečer
kroz san
mrmlja
mekane tople ljubavne koje nikad nije stigla
reći
Ja budna sjedim i ne sjećam se..
Svijet se, šarena besmislica,
vrti, vrti, vrti…
X
Skupila si dlanove kao da ćeš
piti sa česme i ponudila pune ruke
-posljednji sunčan dan, ljeto na umoru
par zadnjih zraka osmijeha i
boje se gase pod kišom.
Siva je tiha, odlučna, mirna.
Sanjala sam kako brodovi odmiču, kažem
sanjala sam kako brodovi odmiču kažem
praznoj obali
kažem moru
prateći kako
sve sitniji, na horizontu kako
sve sitniji u oku
mrve se i
nestaju
More
šuti.
Autorka: Ismihana Čaluk, rođena 1988 u Bugojnu, Bosna i Hercegovina. Živim u Sarajevu, radim, pišem, dišem.
Related Posts via Categories
