Poezija Admira Džibrića

Filed under: afirmator,poezija,poezija i proza |

431669_129786350503676_1279654763_nSeljačka krv

 

Težak sam, ali i gospodin!

Ne stidim se svoje

plave seljačke krvi.

Možete pričati

i bajke i basne,

kako sam jadan, neobrazovan…

 

Naši su tabani isti,

iste ruke, isto porijeklo,

ista nam krv kroz žile teče.

Ne stidim se

majčine marame, ni njenih šarenih dimija.

 

Mene nije sramota!

Neka me i pljuju iza leđa…

Stidite se vi,

svojih loših namjera!

 

Primitivci samo drugačije misle,

ljudi se dijele karakterom

na dobre i one – loše…

 

 

 

STRAH – 2

 

Koraci moji

kao topot vranca bijelog,

prolamaju se tišinom ove noći.

I svaki naredni otkriva,

koliko sopstvene misli guše,

ostavljajući za sobom

tjeskobu, mučninu srcu,

poklon, ovog ludog vremena…

 

Pod plaštom magle

duša luta beskrajnom putanjom,

a pravcem izgubljenim, nepoznatim,

skriva u sebi nesigurnost, nemir,

pokazuje potonuće u duboki ponor

i sanja o izgubljenoj ljubavi…

 

Strah…

Baterija za bolje sutra se puni,

lutanje kaldrmom, ostanak na njoj,

preskačući s kamena na kamen.

Vjetar nije baš za milovanje poželjan…

 

 

 

POĐIMO

 

Pođimo na rijeku,

Sad, podivljalu,

Što je nekad bila mirna.

Bar na tren povrati osmijeh,

Ono isto kamenje da gledamo.

Stijenu,

Onu ljepotu što je bila oko nas…

Dugo godina već, tamo ne svraćam…

 

Pođimo,

Provjerimo da li je tamo

Još stara klupa,

Gdje smo sjedjeli,

Ljubili se,

Čekali zoru.

Od tad, ne vidjeh sunca…

 

Pođimo,

Pogledajmo tamo i stari hrast

Što je bio sjena nama,

Možda se rijeka sjeti i nas…

 

Pođimo,

Tamo sam stari – JA!

Probudi iz života, ovog neznanca…

 

A sutra opet idi,

Onom, koga voliš…

 

 

 

STRANAC

 

Pod okriljem noći,
koračam utabanom stazom,
mračnim ulicama katakombi
u svijetu surovog realizma,
raskoraku između nade i bolne ljubavi,
opterećen prošlošću…

I postajem usamljeniji nego što sam bio,
pa spletkarim s dušom,
dok moj brod misli
plovi prema tebi…

S najezdom umornih oblaka
i uz zvuk mojih koraka,
puštam prigušen šapat u inat košavi,
kao tihi krik duše…
I pjevušim posljednju notu naše ljubavi
u kojoj moje metafore ne pomažu,
a s nestajanjem nataloženih osjećanja tvojih
i gubeći tebe,
znam, postajem stranac sebi,
stranac svijetu svom…

 

 

 

ŠAH – MAT

 

Šah,
igra dostojanstva
i plemenitosti!
Kako za koga…
Ti, kraljice
uzdignute glave,
lepršavo, nonšalantno, ponosito,
šetas po poljima
na tabli.

Znaš svoju ulogu…
Svaki potez iz sjene vučeš,
kao kistom slikar, unaprijed znane,
vagaš i mudruješ…

Ideš i cik-cak,
pravo i nazad,
desno i lijevo…
Pijune lomiš,
koristiš lovce,
pucaš topovima…

I znaš,
jedan sam od njih
koje možeš da odbaciš
kad poželiš…
Ali ja ne odustajem od sna,
I dalje, pokušavam ti zadati
Šah–Mat…
I od pijuna postati kralj.

 

 

__________________________

Džibrić, Admir
Lukavac, BIH