Pesme, Dominik Kovač

Filed under: afirmator,broj 14 - maj 2013,poezija,poezija i proza |
point

point

*

postali smo pakosni onog trenutka
kada smo odlučili ostati svjesni
mi smo privilegovani bolesnici
čije ruke se naslanjaju jedna na drugu
i bride
i bride
tople beskrvne ruke
moj nespokoj je samostalni organizam
koji me odvraća od potrebe
da se naslonim na tvoje tijelo
u njemu su praznine
osunčane zapostavljene čistine

 

 

*

Pišem da te ubijem
svaki sljedeći stih je nova blasfemija
vrisak se nastanio negdje između usta i trbuha
smrt je golo drvo
što hvali se zemlji
kako će uskoro prekriti nedostatke
a zemlja se zagrcnula
ne čuje

 

 

 

*

Prisustvo drugih u ovoj sobi mi je odavno
prestalo biti strano
vjerujem da sve ovo nosi jednu veliku
svrhu
kojom ću možda naučiti
kako da se odvojim od slova
i prestanem brojati redove
koji tako nanizani jedan zbog drugog
gaze mojim strukom
omamljeni prizvukom elektriciteta samoće

 

 

 

 

 

________________________

Dominik Kovač, rođen u Sarajevu 1985.
Posjetilac raznih književnih stranica, do sada nije objavljivao svoje tekstove.