Mihael Pinter: Fudbaler iz sokaka mog

Filed under: afirmator,arhiva,broj 06 - sept. 2012,poezija i proza,proza |

Brat bratu, i nije bio neki fudbaler, doduše izgledao je kao jedan od onih sa naslovnica kakvog sportskog magazina, dres par brojeva manji oslikavao je isklesani torzo a visoko podignuta kragna dopirala je do samih završetaka nauljene i pedantno na razdjeljak počešljane plave kosice. Dvije od bijelog zlata sitne naušnice u svakom uhu po jedna, otkrivale su onaj faktor mangupa u njemu koji je u protivnom bio poprilično diskutabilan zbog dječijih rumenih nježnih obraščića kojima je brada bila daleki san, usprkos nepunih 27 godina života.

Na nogama štucne visoko gore skroz do koljena navučene a stopala kopačke krase, markirane i u nekoj kričavoj boji koja inače služi za one dječije gumene drangulije iz Kine što po štandovima na Jakuševcu vise.
Dok ga tako gledaš iz daljine, ne znaš je li Fernando Torres ili on, sve dok ne počne utakmica, onda vidiš da je on.
Nego, prekinuo je karijeru naprasno na pragu već pomenute 27 godine života svog, shvatio da u lopti nema kruha, samo zrak. Zaposlio se na ime fudbalerskih zasluga u gradskom komunalnom poduzeću kao referent nečega, ne zna ni on točno čega ali dok plaća ide nije ga ni briga. Nabacio lagani trbuščić, oženio jednu iz hrpe onih što su uzdisale za njim dok bi svoj spušteni plavi Golf V parkirao ispred terase bircuza i sjedao za jedan od onih visokih Red Bull stolova na ulazu, nehajno bacajući ključeve i kutiju crvenog Marlbora na okrugli stol.
Long Village fucker.

Nervira ga ono A po zidovima, ne voli hipije, punkere, metalce i ini narkomanski ološ, pije pivu ali samo onu sa petokrakom naprijed, ne iz uvjerenja, već zbog okusa, u kladionicu ulazi uvijek prvo lijevom nogom – jer to mu nosi sreću – Milan dvojka, Bayern iks, Real uvijek u fiks, ženu voli premda mu ni klinke sa fejsa nisu mrske, konobarici dobacuje rijetko, kaže nije to njegov nivo – premda bi je maznuo kada pretjera s pivom.
Izlazi rijeđe od kada se oženio, ali kada izađe, to je lom. Sova, Insomnia, Ludnica,Nec, poker aseva, minice, ekstenzije, Jackie sa puno leda, Jelena, Seka, Dara a za lom Fazlija – malo viski malo cola, kući se vraća rano izjutra, dok dan još sviće, obično ga iz auta vrbuju na barem još jedno piće – on odmahne rukom i zalupi vrata, legne u boravak na kauč i slatko spava. Budi se oko podne, žena ga mrko ispod oka gleda, on ne haje, diže se pa na kavu i Colu sa puno leda.
Zovu ga Stanley (Stenli) – ne sjeća se točno zašto, biti će da je lik iz nekog crtića ili filma što ga je gledao sa prijateljima još dok su bili djeca. Sada više ne gleda fimove, ponekad pogleda neki stari srpski, oni su mu smiješni, ponavlja fore danima nakon toga:
Pantiću znaš kad ćeš dobiti povišicu?
Kada budem kapetan na bela lađa..
Ta mu je najbolja, i bijeli iPhone mu tako zvoni, ne javlja se dok ne čuje foru do kraja, pa se smije i maše glavom dok govori Alo i odmiče palcem gaće od jaja. Volio bi imati djecu, danas/sutra, premda mu se ne žuri, sredio je potkrovlje sebi po mjeri, bijela kožna garnitura, šank i barski stolac, bez ormara, vitrina, polica za knjige i ostalih sranja – minimalizam, oštre konture, moderan stav, bio je jednom kod Drpića doma i ostao – paf.

Ne misli da mu je život isprazan, on ima svoj san, obitelj, pas, auto, kuća na moru i Sportske da ubije dan, ponekad pomisli da je mogao više, dok gleda Ligu prvaka, Playstation, Amstel, MasterCard – brzo ga prođe, par uzdaha čežnje, koje pivo i opet je kralj. Živi par kuća dalje od mene, nikada se zapravo sreli nismo, nije nas htjelo valjda, svaki uvijek ima nekog posla svog a i ja često iz nekog razloga gledam u pod, biti će da sam čudak, punker, namćor, pizda, skot – a možda, možda sam samo ljubomoran na fudbalera iz sokaka mog.

P.S.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama je tu da popravi dan.