LOST-VIŠE OD SERIJE Piše:Željka Rakić

Filed under: afirmator,broj 04 - jul 2012,film |

ROMANESKNA STRUKTURA IZGUBLJENIH ROBINZONA

Nije li svaka priča već nekoliko puta ispričana? Sigurno jeste, ali ista priča ponovo postaje zanimljiva ukoliko se ispriča na neki nov način kazivanja. Kada čujete komentare o nekoj seriji, slušate preporuke ili opis serije mislieći kako je to samo još jedna  u nizu istih već izlizanih priča, sjetie se  da tek nakon gledanja, praćenja i uživljavanja u pojedina filmska dostignuća možete dati konačan sud. Priča i pričanje može da vas iznenadi, da se iznova rodi i preoblikuje u nešto sasvim novo i neočekivano. Takva je serija Izgubljeni ( Lost).

Prije nekoliko godina čula sam radnju serije i nezainteresovano odmahnula rukom.  Opet,  još jedna priča o Robinzonu. Defo je svoju priču ispričao, zašto je kvariti uduplavajući nestale na pustom ostrvu, stvarajući milijardu novih malih nevažnih Robinzona. Sjetila sam se i filma u kojem je Tom Henks predstavio Robinzona na svoj način.  Postoji niz serija i filmova sa sličnom tematikom gdje grupa ljudi nakon rušenja aviona, u ovom slučaju to je  Oceanic 815, završi na pustom ostrvu.  Onima koji nisu ljubitelji ovakvih piča i koji  će radije kod Defoa pronalaziti neke nove fenomene nikako ne može biti  privlačan opis radnje serije Lost. Trejleri, preporuke, tu neće mnogo pomoći  jer onoga ko  više voli da čita teško ćete natjerati da provodi vrijeme uz neku popularnu, mnogo puta prepričavanu seriju.

U čemu je onda privlačnost Izgubljenih? Kao i uvijek, samo u umijeću i zavodljivosti pripovijedanja. Za dobar roman, i za veliki roman kakav će obilježiti cijeli jedan naraštaj, obično nije najvažnije ni što mu je tema, ni koliko je tema aktualna, ni koliko se i kako tiče naše svakodnevice, ali je presudno kako je ispripovijedan. Je li ili nije onome koji priča dat dar da to i čini. Ali i to je karakteristika velikih pripovjedača: osim što mogu nanovo ispričati stotinu puta ispričanu priču tako da zvuči kao da je slušamo po prvi put, oni znaju pričati i nemoguće priče.[1]

KLIK!

Stvari se vrlo brzo mijenjaju  jednim potezom vašeg daljinskog upravljača. Pogledom na samo jednu epizodu ova serija će vas zarobiti u svoj svijet, koji  je struktuiran tako da djeluje kao roman. Ova serija se ne može gledati kao one poznate telenovele, ili sapunske opera, kako ih Miljenko Jergović u svojoj recenziji naziva.  Lost  gledate a u stvari vam se čini kao da čitate jer morate, pri čitanju, u pripovjedačkom zanosu, da zastanete. Morate da ih pratite od prve serije pa do samog kraja. Niko vam ne može ukratko prepričati sadržaj da bi vi nastavili gledanje naredne epizode. Jednostavno morate da pogledate svaki moment.  Kao što kad čitate roman ne možete da započnete čitanje od sredine.  Lost gledate na način na koji se od devetnaestog stoljeća, još  puno prije otkrića električne struje, čitaju veliki epski romani.

Kriza filmskoga šioubiznisa kada je bioskopsko platno zamijenjeno televizijskim prijemnicima, kada se većina filmova i serija mogla pogledati na bezbroj TV mreža imala je kako negativne, tako i pozitivne posljedice. To je dovelo i do promijene pripovjednog formata ili žanra, pa su cjelovečernji filmovi zamijenjeni dramskim serijama. Dok je film, ne samo po trajanju, nego i po količini ispripovijedanog materijala, analogan kratkoj priči ili kraćoj noveli, dramska serija može biti roman, pogotovu ako se jedna fabula, uz iste likove, razvije od početka do kraja. U tom smislu, Lost ili Izgubljeni su nesumnjivo roman.

JOHN LOCK – FILOZOF ILI BOŽANSKO BIĆE?

Podtekst ove serije su mnoga religijska,  filozofska i književna djela: Sveto pismo, fenomenalna Orvelova Životinjska farma, zatim i osnovonoškolske  lektire: Alisa u zemlji čuda, Avanture Toma Sojera. Prema interesantnoj stranici  Lostpedia, možete vidjeti da je serija prožeta nizom reminiscencija iz raznih vrsta umetnosti. Takođe, nauka je veoma bitan aspekat Losta, tako da dubljom analizom zaključujemo kako je ona prožeta mnogim društveno -naučnim  teorijama. [2]

Da Lost zapravo ima romanesknu strukturu govori i činjenica da se može analizirati iz raznih uglova.  Od analiza tačke gledišta, strukture romana, fabule i sižea, do karakterizacije likova. Možemo ih analizirati kroz imagološki metod, raščlanjivanjem fenomena stranca, čovjeka koji  dolazi  u neku nepoznatu sredinu. Biće mnogo interesantno posmatrati kako čovjek sam sebi postaje stranac u jednoj novoj situaciji.  Zatim pamćenje, sjećanje i retrospekcija je ono čime je prožeta svaka epizoda. Svaki lik je do detalja okarakterizovan da oko sebe pokreće cjelokupan stvarni i nestvarni svijet.  Ovdje dolazimo do još jedne karakteristike Izgubljenih koja će ih približiti romanesknom književnom žanru. To je ostvareno kroz lik Sayida Jarraha koji predstavlja tačku identifikacije sa komplentnim svijetom, sa milijunima nevidljivih i bezimenih Saracena i stranaca. Živite kroz prošlost likova i tako, dok se oni prijećaju i otkrivaju sebe, pred očima svijeta i Amerike, izvanredno se izgrađuje jedna  uloga koja zaista nadilazi  formate romana i televizijske serije. Način na koji su autori angažirali gledateljstvo, kao i vrijeme u kojem su to činili, ponovo podsjeća na strategiju društvenoga angažmana u velikim romanima iz devetnaestog stoljeća. I naravno, Sayid Jarrah češće je u Lostu bio točka identifikacije nego negativac.

Kroz fenomenološki pristup možemo obratiti pažnju i na još jedan važan moment, a to je fenomen potrage. Ima tu karateristika popularne beletristike potrage za svetim gralom. Međutim, ovaj fenomen  nije nimalo trivijalno prožet u seriji. Najubjedljivi lik John Locke nakon avionske nesreće  može da hoda iako se prije kretao samo  u kolicima. Kao i svi likovi, on se nakon nesreće u bljesku prisjećanja vraća na svoju prošlost. Krenuo je na put kojim je htio dokazati sebi da u životu može mnogo toga postići iako je vezan za invalidska kolica. Vjerovao je da se život ne može tek tako tužno završiti, da će nakon istinske potrage pronaći taj sveti gral, ono nešto nedostižno, nedodirljivo, vječno sanjano. John Locke istinski vjeruje i smatra da će to nešto čemu teži pokrenuti nadzemaljsku čaroliju. Činjenica da je nakon nesreće prohodao govori mu da je s razlogom dospio na izgubljeno ostrvo. Johh Locke prevazilazi svoj um i kasnije postaje dim, preuzima novi duh, duh vođe, stvoritelja i nadzemaljskog bića.

Na kraju serije saznajemo da nije samo ostrvo izgubljeno, da nisu ovi nestali ljudi dospjeli na njega zbog nesreće. U elipsi koja se mnogim gledateljima neće svidjeti, slobodni smo da pretpostavimo kako na letu Oceanic 815 zapravo i nije bilo preživjelih putnika, i kako se cijela serija događa nakon njihove smrti, u tom fatalnom svijetu ideja. Oni su izgubljeni u svom umu, zarobljeni u svijetu samospoznaje, u vječnoj želji da ugrabe taj čarobni sveti gral kojim će se njihova čuda konačno ostvariti.

Detaljnije o radnji о radnji i likovima navedene serije čitajte na stranici Serijski ubojica.

Željka Rakić