Ladislav Babić, PRIVATNI POSAO

Filed under: broj 16 - jul 2013,sf / horor |

tumblr_mild8pm6sn1rwn4ito1_500        „Vi prema tome, ako sam dobro razumio, tražite da vam je vratimo?“, zastenjao je Generalni sekretar, a polukružni auditorij prevejanih diplomata unisono je jeknuo. „Čovječe, jeste li pri sebi?“

Ova nimalo diplomatska opaska nije međutim ostavila nikakav utisak na govornika. Na stranu to što se nije radilo o ljudskom biću, sedmokraki akvilijanci uvijek su savršeno kontrolirali svoje emocije. Ako su ih uopće posjedovali.

Iako se radilo o političaru ogrezlom u svakojake smicalice političkog života, čovjeku istreniranom na samosavlađivanje i profesionalnu hladnokrvnost, Generalni je bio mokar do kostiju. Mokriji od bića čija je trodimenzionalna telepatska projekcija lebdjela sred isto tako nestvarnog, tekućinom napunjenog prozirnog kontejnera.

Iz galerije za novinare započe prigušeni, pa sve jači, zatim nekontrolirani ženski smijeh, ali bi prigušen ledenom tišinom amfiteatra.

Hobotnica ostade nijema.

Generalni sekretar otvori usta, pa ih opet zatvori.

Ambasadori dvjestotinjak suverenih država otvoriše usta, pa ih ponovno zatvoriše.

Kamere su prestale škljocati, blicevi nisu više prštali. Klima je blago zujala, ubacujuću i salu nove kubike svježeg zraka, dok se diplomatski kor kupao u znoju.

Generalni ponovno otvori usta, no ovaj put tonovi se probiše van:

„Vi nas gospodine (hobotnica je mirno plivala) želite uvjeriti da prihvatimo ovaj, hm… nevjerojatni zahtjev, i da vam je tek tako, bez opiranja, zato što tvrdite kako je vaše vlasništvo, vratimo? Bez opiranja?! Očekujete li to zaista od ove planete? A kakav dokaz uopće imate da je vaša?“

Dvije rupice na sjajnoj, kao uljem premazanoj, ćeli Generalnog sekretara upitno su buljile u projekciju akvarija. Iako je uspio da djelomice, krajnjom koncentracijom, povrati hladnokrvnost, bezizražajna zelenkastosmeđa masa pred njim i hladnoća promočenog donjeg veša na njemu, nisu mu dozvoljavali da se osjeća imalo prijatnije.

 

Akvilijanac, okružen prozirnim fluidom, zatreperi kracima u kontejneru svemirskog broda. Isto učini njegova projekcija s gotovo neznatnim zakašnjenjem. Bezlični glas, sintetiziran negdje na parking orbiti oko Zemlje, raspe se zrakom ne dolazeći iz nekog određenog smjera:

„S naše točke gledišta, poštovani, ne treba nam dokaz da je roba naša.“

„Kako?“, pozelenje Generalni sekretar. „Vi je zovete robom?“

„Ne nazivaju li se i kod vas tako stvari koje su predmet trgovine?“

„Trgovine!“, zavapi Generalni. „Vi trgujete onim što je za nas ‘conditio sine qua non’ opstanka?!“

S kraja na kraj sale prođe val negodovanja i reflektira se u novi tajac. Stranac kao da nije ništa primjećivao.

„Ne razumijem sasvim ovaj izraz, poštovani, ali koliko smo upoznati, ona se i kod vas prodaje. I prilično je tražena, ako se ne varam. Zašto vam je onda čudno da i mi trgujemo njome?“

„Ali ona je oduvijek ovdje!“

„Varate se, poštovani.“

„Već četiri milijarde godina!“

„Mi smo je sklonili ovamo prije toliko vremena.“

„Ne, ne! To je nemoguće izvesti bilo kome!“

„Dvadeset sedam nadsvjetlosnih brodova-kontejnera, po petsto kilometara promjera, obavili su to učas.“

„Tvrdite li da ste lično učestvovali u tome?“

„Lično? Ne, bio sam tada još dijete. Izveli su to moj otac i stric Gurlp. Imali su mali porodični posao. Za mjesec dana prebačena je sa Akve ovamo, bliže kupcima.“

„Što? Hoćete li reći da je to bio privatni poduhvat?“

„Ilegalan, doduše, ali to ništa ne mijenja na stvari. Da tata i stric nisu pritom zaglavili, već odavno bismo ispraznili ovo skladište. No znate, kod nas se kontrabanda kažnjava stavljanjem u vanvremensko stanje. Otac je tek nedavno izdržao kaznu i naravno, odlučio ponovno dići robu. Doduše, vremenom se malo zagadila, ali mislim da joj to daje, kako vi kažete, specifični buke. Mušterije su spremne za svoje zadovoljstvo dobro platiti.“

 

„Nevjerojatno!“, prvi čovjek Svjetske organizacije nervoznim pokretom izvuče maramicu. „Interstelarni šverceri! Pa vi je bar, čini mi se, imate dovoljno.“ Generalni je brisao oznojeno čelo.

„Naravno, poštovani, nama ona ne nedostaje, ima je u golemim količinama – ta Akva je desetak puta veće od Zemlje, ali virgilijanci su spremni dati za nju najkvalitetnijeg perzefonija. Razumije se, ispod tezge. Znate, silicijumska bića“ – sintetizirani glas monotono je odjekivao – „imaju sasvim drukčiju fiziologiju. Uživanje naše robe izaziva kod njih stanje blažene opuštenosti i stimulaciju transcedentalnih percepcija. Međutim, dugotrajna konzumacija dovodi do ovisnosti i oksidacije motoričkih centara. Zato je na Virgisu zabranjena njena upotreba, a i naše vlasti strogo kažnjavaju njen izvoz. Međuplanetarna diplomacija, što ćete. Ali, biznis je biznis! Shvaćate?“

„Sve ljepše od ljepšeg“, grcao je promočeni diplomata. „Prohibicija kozmičkih razmjera! Galaktički kriminal! Mislite da ćemo dozvoliti da nas opljačka običan vasionski Dilindžer?“

Ništa se u kretnjama i glasu sedmokrakog pustolova nije promijenilo, dok se u Velikoj dvorani prolamala grmljavina negodovanja i prijetnji.

„Htio bih vam objasniti, poštovani, da je gravitacioni rezonatorski top dio uobičajene opreme svih akvilijanskih brodova. Njime smo se, na primjer, poslužili kad smo planet Keldor isporučili virgilijanskim topionicama željeza. U komadima, naravno. I legalno – ovog puta.“

„Oh!“, prostenja Generalni sekretar.

„Ah!“, izusti ambasador Sjedinjenih Američkih Država.

„Uh!“, prokrklja ruski ambasador.

„To je ucjena!“, prvi se snašao predsjedavajući izvanrednog zasjedanja.

„To je biznis“, objasni akvilijanac.

Diplomatski nerv šefa Svjetske organizacije pokazao je da nije zarđao:

„Pristajete li barem na pregovore? Shvaćate valjda da vaša roba za nas ima prvostepeno značenje. Mnogo veće no za te euforične virgilijance. Životno značenje, zaboga! Možemo li kupiti vašu robu? Ionako kod nas počiva već milijarde godina i već je, kako rekoste, ovaj… zagađena. Uštedjeli biste i transportne troškove. Pregovarajmo!“, predložio je Generalni.

Projekcija je ćutala.

 

Diplomatski kor je čekao. Ambasadori su se znojili.

Projekcija je progovorila:

„Nama se veoma žuri. Shvatite, rizik je veoma velik u ovoj vrsti posla. Naše vlasti vrlo su efikasne u ovakvim slučajevima. Dvadesetak kontejnera već čeka na utovar iza orbite Plutona. Iako smo neosporni vlasnici robe, mislili smo kako nam je dužnost obavijestiti vas o našim namjerama. Tim prije što niste bili ovdje kada je roba uskladištena. Moramo je pokupiti i izgubiti se što prije.“

„Pregovarajmo!“, molio je Generalni.

„Hm…“

„Pregovarajmo! Spremni smo platiti bilo koju cijenu“, šmrcao je Generalni.

„U ime vlade Sjedinjenih država svečano vas uvjeravam da smo voljni platiti bilo koji iznos!“, jecao je ambasador SAD.

„I Andora će se pridružiti svime čime raspolaže!“

„I Britanija!“

„I Rusija!“

„I Švicarska!“

„I Kuba!“

Hobotnica je razmišljala.

Svemirski brod kružio je bešumno iznad plavozelene planete. Dvadesetak brodova-kontejnera ogromnih dimenzija ljuljalo se na gravitacionim valovima Sunca, negdje na rubu solarnog sustava.

Ambasadori dvjestotinjak suverenih država, čekali su odluku krakena.

Napokon, poslije čitave minute, trodimenzionalna telepatska projekcija šefa kontrabande sa Akvile progovori:

„U redu. Nagovorili ste me. Napokon, biznis je biznis, je li, bez obzira sa kim ga obavite.“

Konferencijskom dvoranom Generalne skupštine UN gotovo se materijalizirao jedinstveni uzdah olakšanja.

„Međutim, znate li kolika je na međuzvijezdanom podzemnom tržištu cijena tri oceana prepuna vode?“