Krunoslav Šetka: Šef

Filed under: afirmator,broj 16 - jul 2013,poezija i proza,proza |

robŠef me zove sat vremena prije početka radnog vremena: Otiđite u moj ured! Na stolu ćete vidjeti neke fascikle pa mi javite što ste vidjeli! Požurite, nemam puno vremena! Javite se odmah čim dođete u ured!

Htio sam pitati kakve fascikle, no šefa se ne smije ništa pitati kad izdaje naređenja. To ga uvijek naljuti. Nitko ne želi naljutiti šefa jer tek onda nastanu pravi problemi. Zbog toga mu svi probaju maksimalno ugađati. On to, zapravo, od svakoga izričito i zahtijeva. Vi morate znati što šef voli i sukladno tomu se i ponašati, kaže, ne možete se ovdje ponašati po svojoj volji.

Onaj tko ga više hvali i slavi, ima kod šefa najviše bodova. Tomu je napredovanje u karijeri zagarantirano. No postavlja se uvijek moralno pitanje kako hvaliti nekoga tko nije dobar čovjek, a zahtijeva da ga se hvali i slavi kao Isusa. To je bogohuljenje.

Kad sam stigao u ured i otvorio fascikle, zazvonio je mobitel. Bio je, tko drugi, nego šef. Napao me je zašto se nisam javio. Tri puta me je zvao. Pa nisam čuo kad mi je mobitel zvonio, odgovorio sam. Takav odgovor šef ne voli. Nastavio je s kritiziranjem kako sam neodgovoran i kako se moram znatno više potruditi ako mislim kod njega dalje kruha jesti. Šef nije pekar. Nemojte to pomisliti. On je Bog na poslu, ili barem tako sebe doživljava. Ako se mislite moliti Bogu, molite se šefu. Drugog Boga on ne priznaje.

Što vidite? pita.

Vidim neke dopise.

Nisam Vas to pitao. Što vidite? opet je ponovio.

Ne vidim ništa više od tih dopisa, pomislio sam, ali to šefu nisam smio reći, to bi ga još više uzrujalo. Zbog toga sam šutio.

Na moju šutnju, on se obrušio kao na najveću uvredu. Napao me je da svaki idiot u tim fasciklama vidi dopise, ali da dopisi nisu poredani po datumu slanja, nego su samo nabacani jedan na drugi bez ikakvog reda. Imate Vi tajnicu za to, pomislio sam, ali opet nisam smio ništa reći. Imate pet minuta da složite te dopise po datumu slanja. Kad ja dođem, ima to sve uredno da me čeka na stolu, počevši od najnovijeg prema najstarijem. Je li to jasno?! ljutito je upitao na koncu. Jasno! odgovorio sam. Malo je falilo da ne kažem: Razumem, druže komandante!

To jutro nisam uspio ni kavu popiti, ni pošteno se umiti ni probuditi. Dan je već počeo stresom, kao i svaki drugi. No šef ima kolekciju stresnih kreacija, tako da svaki put priredi neku novu. Kad sam pogledao kasnije u mobitel, vidio sam njegova tri propuštena poziva. Od buke s gradskih ulica ne čuje se mobitel koji zvoni u džepu ako se ide pješice na posao kao što to ja radim. Šef je već navikao da se ja ne bunim, niti bi se išta mojom pobunom promijenilo, samo gore po mene. Da razjasnim stvar: ja nisam šefova tajnica da mu slažem fascikle, ali jesam šefov potrčko, uzalud mi stečeni magisterij. Već tri godine sam kod njega na probi. Nisam prijavljen, ne ide mi radni staž, nisam osiguran, ne mogu liječniku ako ne platim. Imam osjećaj da me šef želi držati kod sebe na probi sve dok mi ne bude vrijeme ići u mirovinu.

Kad sam složio dopise u fascikle, krenuo sam u svoj ured. Još nitko od djelatnika nije bio stigao na posao, a i zašto bi, imaju još četrdeset minuta do početka radnog vremena. Ja sam potrčko pa radnog vremena i nemam. Šef raspolaže svim mojim vremenom u potpunosti, i radnim i slobodnim, i slobodno mogu reći da raspolaže i mojim životom. Da nije šefa, ne bih imao što jesti. Ovako nemam slobodne dane, ni vikende, nemam ni mira ni odmora, sve manje imam zdravlja i radosti, ali imam što jesti. Nikad prije ni slutio nisam što sve ljudi moraju trpjeti da bi imali što jesti. Tek kad čovjek počne gubiti ljudsko dostojanstvo, shvati da je dostojanstvo, zapravo, jelo koje čovjeka hrani do sitosti, jer ljudsko dostojanstvo hrani čovjekovu dušu po kojoj on živi i po kojoj mu nikakav neprijatelj ne može nauditi ako uspije očuvati dostojanstvo. Izgubi li, pak, dostojanstvo, izgubio je sebe kao čovjeka, pretvorio se u potrčka, psa, koji pokorno izvršava naređenja. Uzalud je čovjeku bez dostojanstva imati što jesti kad mu više nikakva hrana neće prijati.

Brzo kod šefa u ured! naređuje tajnica i ja odmah odlazim. Šef mi ne nudi sjesti nego odmah počinje s prodikom da meni nije dovoljno neku stvar tri put ponoviti. Odsad će mi sve ponavljati pet, deset, pedeset puta dok ne shvatim, ili možda neće, možda će samo pustiti da idem svojoj kući jer tu njemu više neću biti potreban.

Lijepo sam Vam rekao da posložite dopise od najnovijih prema najstarijim. A što ste Vi učinili? Čovječe, oči sam svoje umorio dok sam među ovim dopisima došao do najnovijeg dopisa. Što Vi mislite da su meni zanimljiviji ovi dopisi od prije tri mjeseca, već zastarjeli, pa ste mi ih ovdje stavili na vrh ove gomile da mi bodu oči. Je li?

Ja sam…, pokušao sam objasniti…

…Što ste Vi, što…?

…Ja sam počeo od najnovijih, kako ste rekli, i završio s najstarijim na vrhu gomile jer sam mislio da se želite prvo riješiti starih predmeta…

…Ma… ja ću se prvo Vas riješiti…Idite, donesite mi kavu i čašu vode! Barem to znate. Brzo!!!

Odlazim u kafeteriju donijeti šefu kavu i čašu vode. Usput mi se suza spušta niz obraz, jedna, pa druga, pa sve jedna za drugom. Rukavom brišem suze, skrivam se od ostalih djelatnika da nikog ne sretnem usput. Ako netko slučajno i naiđe, okrenem glavu. Ne želim da me itko vidi takvog. Ponižen sam, umrijet ću od boli. To boli duša kad se gazi ljudsko dostojanstvo. Ništa tako duboko ne boli kao duša. Ona nam je dana s neba. Ona boli sve do neba. Vuče planete za sobom. Ja ću dati otkaz ovdje, tješim samoga sebe. Nakon što sam se uvjerio da sam temeljito obrisao suze i da mi više ne suze oči, odnosim šefu kavu i čašu vode. Usput mislim kako će, vjerojatno, reći da nije naručio kavu i čašu vode nego nešto drugo, ili kako je i suviše dugo čekao na narudžbu. Dok o tome razmišljam, drhte mi ruke. Pred šefovim uredom nalazim tajnicu kako se šminka i smiješi. Mislila sam ti reći da i meni doneseš jednu kavu, ali sad nema veze. Drugi put me pitaj treba li mi nešto. Okay?

Kucam na šefova vrata. Otvaram ih. Vidim ga kako me upitno gleda. Znam, to je loš znak. Sigurno će mi reći kako nije naručio to što držim u ruci ili kako je previše dugo čekao da mu to donesem, pa mu sad to više neće trebati. Od straha mi se tresu ruke i ispada tacna i kava se prolijeva po podu.

Ni za to niste sposobni, uzrujano viče šef. Uključite mi ovo u struju! pokazuje prstom na kabl od lap topa što stoji na podu ispod njegovog radnog stola pored kućišta produžnog kabla. Nije mi ni pružio šansu da obrišem prolivenu kavu s poda. Vjerojatno će me poslije, naknadno, još jednom zvati glede toga. Saginjem se na pod. Klečim na podu pred njim dok drhtavim rukama pokušavam ubosti utikač od lap topa u jednu slobodnu utičnicu kućišta produžnog kabla. On ne izmiče noge koje se, ispružene, nalaze veoma blizu mog lica. Toliko blizu da mogu osjetiti i smrad njegovih nogu. Nikako ne uspijevam uštekati utikač u utičnicu. Suviše sam nervozan i ruke mi drhte da bih mogao uraditi takvo što. Previše je drugih utikača u kućištu produžnog kabla pa za ovoga nema mjesta. Ako uključim ovaj, morao bih isključiti neki drugi. Šef bijesni. Lupa šakom o stol. Istjeruje me iz ureda, dajući mi novi zadatak: da prevedem pedeset stranica nekog dokumenta s engleskog jezika. Imam jedan sat za obavljanje tog posla!!!!

U meni se nešto prelama. Imam sve vrijeme ovoga svijeta na raspolaganju, a ne samo jedan sat. Bog mi je dao i vrijeme i slobodnu volju. Više neću biti nikome rob. Odlazim mirno u grad. Ptice cvrkuću po krošnjama stabala u parku. Divan je jesenski dan. Upirem pogled k nebesima. Osjećam se blaženo. Što više gledam prema gore, sve mi je lakše. Obaram glavu i vidim čovjeka kako s bocom u ruci tetura lijevo – desno. Želim gore.

BIOGRAFIJA – Krunoslav Šetka

Krunoslav Šetka rođen je 1971. u Konjicu, BiH. U Zadru je diplomirao na odsjeku za Kulturu i turizam, a u Njemačkoj magistrirao Interkulturalnu komunikaciju i Europske studije.

Objavljene knjige: (2007) kratka drama „Naš čovjek – razganičenja bliske vrste“, (2008) zbirka pjesama “Nemoj, pjesniče”, (2009) zbirka priča “Pismo nulte kategorije”, (2009) roman “Jazz Roman”, (2011) roman „Ganga roman“, (2011) zbirka priča „Pismo nulte kategorije“.

Priča „Pismo nulte kategorije“ je bila u užem izboru na natječaju „Stjepan Džalto“ za najbolju neobjavljenu priču 2009.godine. Roman „Jazz roman“ je bio u užem izboru na natječaju „Fra Martin Nedić“ za najbolji objavljeni roman u 2009.godini. Roman u rukopisu „Ganga roman“ je bio  u užem izboru natječaja Matice hrvatske za najbolji neobjavljeni prozni rukopis u 2010.godini.

Radovi su mu objavljeni u mnogim časopisima, a 2007.godine  je dobio prvu nagradu za najbolju kratku dramu iz BiH (odlomak iz romana “Jazz roman”) na natječaju ”Naš čovjek” u Herceg Novom, Crna Gora. Dobitnik je treće nagrade “Mate Raos” na natječaju Matice hrvatske – ogranak Vrgorac za najbolju neobjavljenu kratku priču 2011.godine, “Sarajevski nokturno”.

Piše novi roman koji treba biti završen tijekom 2013.godine.

Živi na relaciji Mostar – Sarajevo.