KRITIKA FILMA DIKTATOR Piše:Enesa Mahmić

Filed under: afirmator,broj 04 - jul 2012,film,filmska kritika |

 

Diktator- daleko od bezazlene komedije

 

Glavni protagonist diktator Aladeen (Sacha Baron Cohen) je nemilosrdni vladar Wadiye koji dolazi u posjet SAD-u. Premijer Wadiye Tahir (Ben Kingsley) planira preuzeti vlast te brije bradu Aladeenu, izbaci ga na cestu i postavlja dvojnika na njegovo mjesto. Aladeen je prisiljen živjeti  kao običan građanin, ali pokušava se vratiti na vlast zapadajući u niz komičnih situacija. Iza dobro upakovanog humora koji na prvi pogled djeluje bezazleno, ideja filma je daleko od bezazlenog: stereotipnim prikazivanja istoka (kao primitivnog i zaostalog)  i zapada (kao naprednog) podržana je ideja o američkoj superiornoj naciji što graniči sa fašizmom. Tek ponegdje Cohen problematizira američku stvarnost, tek onoliko da bi prosječni gledatelj/ica „proguto/ala priču.“

 

1. Mi napredni i Oni zaostali

 

Diktator je tipični primjer za ono što Edward Said naziva Orijentalizmom. Zapad vidi Istok kao vječno isti (pasivan) na osnovu čega se arapski svijet fundamentalizuje i naturalizuje. Cohen je prikazao dinamični, aktivni Zapad (npr. scena protesta na ulicama gdje se „osviješteni“ građani bore za svoja uvjerenja) a nasuprot njemu je pasivni, nepromenljivi Istok (scena gdje „zaostali“ građani uzvikuju parole podržavajući diktatora.)

Svi protagonisti iz arapskog svijeta imaju negativnu konotaciju: Aladeen je infantilni tiranin koji  naredi pogubljenje svakog čovjeka u svom okruženju koji kaže nešto što mu se ne dopada:

Aladeen: Brzo! Plan B! Plan B!

Zašto si mu odrubio glavu?

Nadal: Rekao si – plan B!

Aladeenov dvojnik je primitivac koji ne poznaje nikakav život mimo života čobana, čak i žene tretira kao koze, a premijer Tahir je spreman pogubiti i sopstvenog rođaka da bi se dokopao vlasti. Arapske četvrti su prikazane kao okupljališta smiješnih ljudi koji previše bučno i nasilno razgovaraju jer ne znaju komunicirati civilizirano.

U filmu se pojavljuje i azijatski premijer koji ima fetiš da plaća ogromne svote američkim glumcima za sex kako bi dokazao svoju moć i dominaciju nad Amerikancima.

Nasuprot njih protagonisti iz SAD-a su otvoreni, pacifisti, odgovorni, poštuju zakone. Zoe je feminstkinja koja otvara azil za emigrante, bori se za ljudska prava i uvažava Drugost. Jedini negativni lik je admiral Clayton koji želi mučiti Aladeena, ali i to mučenje je predstavljeno kao opravdano. Btw. mučenje se i ne desi jer se admiral zapali a Aladeen ga ostavi da izgori.

 

2. Demokratija je dobra

 

Nimalo slučajno, sve zemlje imaju stvarni naziv osim Wadiye koja je metafora za sve arapske zemlje. Baš kao i u stvarnosti, Američka kultura ojačava sopstvenu snagu i identitet, profilišući se spram arapskih zemalja. U stvaranju slike Drugog i u stvaranju načina na koji Zapad sebe vidi i identifikuje, učestvuju znanje i moć. Tu je riječ o fundamentalnoj karakteristici, nevjerovatno konzistentnom sistemu pomoću koga je zapadnjačka kultura bila u mogućnosti da politički, sociološki, vojno, ideološki, naučno i imaginativno upravlja ostatkom svijeta šaljući svoje misionare da podučavaju odnosno preobraćuju na zapadnjačku kulturu  kao jedinu prihvatljivu.

 

Demokratija je predstavljena  u punom sjaju, svi građani imaju slobode. Najveći paradoks filma je kada Aladeen govori o diktatorskim režimima koji se razlikuju od demokratskih:

„Zamislite Ameriku kao diktaturu. 1% stanovništva mogao bi posjedovati većinu bogatstva. Mogli biste pomoći bogatim prijateljima da postanu još bogatiji, snižavajući im poreze,i jamčevine, kad kockaju i izgube. Mogli biste zanemariti potrebe siromašnih za zdravstvenom zaštitom i obrazovanjem. Mediji bi vam naizgled bili slobodni, ali, zapravo kontrolirani od strane jednog čovjeka i njegove obitelji. Mogli biste prisluškivati telefone. Mogli biste mučiti strane zarobljenike. Mogli biste varati na izborima. Mogli biste lagati o razlozima ratovanja. Mogli biste napuniti zatvore jednom odreðenom rasom, i nitko se ne bi smio žaliti. Mogli biste koristiti medije za zastrašivanje ljudi, s ciljem podržavanja politikekoja je protiv njihovih interesa.
Znam da je vama Amerikancima to teško zamisliti, ali pokušajte!“

Navedeni opis diktature se upotpunosti može primijeniti i na američku pseudodemokratiju koja u ime iluzornih sloboda ugnjetava Drugost i manipuliše građanima podjednako kao i diktatura.

 3. Wadiyeci žele da unište Izrael

Wadiyeci su predstavljeni kao narod koji mrzi Izraelce, stereotip američke politike. Aladeen čak igra igricu u kojoj odrubljuje glave nevinih Izraelaca koji mu prilaze dignutih ruku izgovarajući: Šalom.

Tako da nimalo ne čudi podatak da je ovaj komercijalni filmčić koji podržava zapadnjačke stereotipe premašio startnu zaradu Cohenovih prethodnih filmova: Borat i Bruno- samo na prvim projekcijama zaradio je 56 miliona dolara.

 

Enesa Mahmić

 

 

 

 

 

 

Rođena 04.03.1989. Bavi se pisanjem poezije i interpretacijama književnih djela i filmova.

 

 

One Response to KRITIKA FILMA DIKTATOR Piše:Enesa Mahmić