KRITIČARSKA POEZIJA

Filed under: afirmator,broj 13 - april 2013,kritika |

images

Metaforičnost je pukim slučajem nadrasla sebe i ostala simbol

Metaforičnost je pukim slučajem nadrasla sebe i ostala simbol.
Prestala je biti ona sama, a uspjela je tamo gdje se najmanje nadala.
,, Grobnica za Borisa Davidoviča ’’ bilo bi glupo sa naše strane reći da je to što jeste , i da ,, otvara ’’.
Ne smijemo se usuditi, naspram Njega, Danila, ali ne možemo ostati ravnodušni, sve i da hoćemo.
Nijesmo više isti poslije nje. Nešto se duboko mijenja čak i trpi promjene, tačno onako kako ju je i zamislio.
Nije više pitanje da li smo dobar ili loš čitalac, sada je samo pitanje imamo li čime nadograditi, jer ako nemamo onda se nijesmo smjeli ni usuditi.
Živa grobnica, pitanje je od kakvog je materijala, da li ga materijal mijenja ili On mijenja materijal.
Istorija ga nije sačuvala, nije uobičajeno ni da ga sačuva.
Opstao je pseudonim!
Iz neobične ljubavi David , ljubljeni sin, rođen je Boris Novski.
Dobri čitaoci će se poistovijetiti sa Novskim , ima nešto u toj gromadi od čovjeka.
Sav iz jednog dijela, neoklesan i oklesan, bez riječi i znaka,
dobar revolucionar. Mlađi naraštaji će izabrati vođu, biće to Novski, buntovnik bez razloga. Sanja da napravi bombu.
Detonacije su prepoznatljiv amblem, tu ga srijećemo.
Granate se nijesu raspukle kao u priči Andreas Sam, granate su
stvarno prestale biti amblem i postale ono što jesu.
Neobična, istina, sasvim obična svadba za te prilike i ta Zinaida. Volio ju je više od revolucije.
Ništa mu nijesu mogli, nije se dao. Nije umro sa osmijehom na usnama, ali se utopio u vreli kazan koji je sam napravio i sam zapaprio i sam naložio.
Nikada ga nijesu našli, nije se dao, nikada ga nijesu pronašli, istina, nije im više ni trebao!
Ostao je ne on, zaboga, mogli bi ga prepoznati, ostao je pseudonim, samo ono što nije ostalo od njega!
Tijelo je tamnica, smeta nam, prah i pepeo, ali duša , duša je duša.
Imali su stari Grci pravo, zaista jesu!
Bolji čitaoci su dobri u zanatu poistovjećivanju prilika i događaja, traženja Borisa Novskog , njegove revolucije i praćenja lika koji ima sve. Bez teksta, neko ko se kreće i obilazi biblioteke, frontove i nestaje tako brzo iz krugova u kojima tek treba da uspije, tek treba da se dokaže. Kao Pepeljuga sa bala, i uvijek ga nađe žena.
Samo žena.
I prepoznatljiv šešir , uvijek nov i uvijek drugačiji. Bez teksta, jedino svjedočanstvo o sebi i svojoj revoluciji jeste poruka koja sadrži i Zinaidu. Nosio ju je kao kamen u bubregu.
To je metafora, uspjela u svojoj sićušnosti da saopšti riječi koje znače sve, ali ih teško kotrljaju, volim te!
Nije potrajalo dugo, nije ni moglo, žene i revolucija ne idu, kose se sa načelima, teško je biti sa njim.
Takav lik koji ne trpi ništa suvišno, koji se ne zadržava, ne trpi ga mjesto , jer postane brzo prepoznatljiv, treba mijenjati postupak i formu, ali su djela teška, ,, granatna, granitna ’’ odaju ga, nose njegov znak.
Kreće se brzo, izvršava započeto, ne ostavlja nezavršeno i
obuhvata sve, ništa ne prepusta stihiji i slučajnosti.
I taj Fedjukin, i zaista taj Fedjukin sa njegovim načinom, prevazilazi sve, prevazilazi njega, Borisa i priznaje i šta treba i šta ne treba.
U tom trenutku završeno je sve, ostala je ta žilica mesa na njemu koja više nije nikom potrebna, a kamoli njemu, ostao je taj pseudonim da zagrije svoje kosti pored kotla u kojoj
se kuvala šljaka.
A lošiji čitaoci se neće poistovjetiti sa Borisom, ni
uzeće građu, izmjeriće aršine i dopustiti pastuoznosti sa finim prelivima da preuzme vlast.
Lik Borisa Novskog je neobična građa, vješto izabrana.
Prateći njega i njegov način i pravljanja i bacanja granata, prepoznajemo neobičan stil starog majstora, iako nije imao mnogo godina kada je pisao ovo djelo, hvatamo brzo kretanje i uspio pokušaj da lik ne dosadi sebi, nama, da ge vješto provučemo, svaki put birajuči drugo zanimanje i kada je autoru dosadio, stvara mu dvojnika islednika, koji poznaje svaku caku, koji zna način da slomi čovjeka, koji zna kako, i stvara ruinu, razvalinu od njega.
Samo takav dvojnik je mogao slomiti Borisa Novskog, od Davida koji je čitao Talmuda i nije htio u ledenu vodu milom.
Duge borbe, česta borba, česte i duge robije slomile su snažno tijelo i gromadu od čovjeka, a trebalo je dvojnik Fedjukin, samo on, ne njega, nego mladiće, svježu krv i mlado meso koji
će dobiti metak u glavu, ako , ako Boris ne prizna.
I popušta, i popušta. I slomiše Borisa.
A onda nestade bez traga! Dobra šljaka!
Nijedan pisac sa našeg prostora nije uradio Mirka Kovača,
Borislava Pekića, Leonida , kao Danilo Kiš.
Esejistički prikaz , nadogradnja, intuicija i briljatni nalaz njihovih djela.
Ne ulazimo dalje, ne diramo, a možda bi trebalo, znamo samo da je čitao Talmuda. Znamo samo, gdje je on, tu je nešto. Znamo samo da je bio on, Boris Davidovič, zvani Novski.

Revolucija ga nije sačuvala. Istorija ga nije sačuvala, naglašeno na početku Grobnice.
Samo pisac!

,, Grobnica ’’ se ne otvara svakome, za one je koji imaju dušu.
Lako ju je otvoriti, ali ju je teško zatvoriti, za one koje nemaju dušu.
Izuzetno teška , ne preporučuje se za čitanje uglas i prije spavanja.
Šta hoćemo da kažemo?
Kako je kojeg pisca imao u rukama tako su nastajali i njegovi eseji,
sa prepoznatljivim znakom i pečatom Danila Kiša, i skoro svaki sa posvetom.
Rušimo još jedan mit o fiktivnoj krađi, a stvarna je nešto drugo,
o fiktivnoj krađi i slobodi pjesničkog subjekta koja se raširi kada treba.
Potrebna je samo lepeza da pokrije stidna mjesta.
A ta lepeza se raširila i pokazala prve znake dostojanstvenog vitraža u boji.
A kada smo izgubili na juriš i esejistički se uplašili Danila,
metafora o raspukloj granati nikada nije bila jača.
A kada smo rekli da je nadvisila samu sebe i prestala biti ona, a postala simbol nijesmo ni tada i sada pogriješili.
Stari Grci su imali pravo za grobnicu, a sticajem dragocjenih okolnosti, pokazali da je nešto postojalo i prije nas.
Tijelo se ne zatvora ni prije ni poslije, grobnica je kod svih prazna, misleći na Talmud, a duša, i to namjerno ženskog roda,
nijesmo je ni imali kada, ni trebali, ni mogli zatvoriti.
Tijelo je propadljivo, sami gnoj i čir na kraju, to je loše, ali kako uraditi drugačije lika koji je to što jeste, naći pravu mjeru duše i tijela?!
Autor, briljantno pokazuje kako se lik gradi, kako živi, kako radi i kako završava.
Simbol slobodnog čovjeka koji nema mira, koji radi za više ciljeve, ali ih nikad ne objašnjava, samo se čuje dokle je stigao , i slobodnog izbora jednog čudnog , malo je reći poziva.
Izabrao je simbol, simbol Novskog da tako živi, tako radi i tako umre.
Simbol slomljenog duha , ali ne i duše koja je nepokorena bila i ostala.
Čime ?
Dvojnikom, dvojnikom Novskim, koji nije nadživio Fedjukina, ali je nadživio tvorca i autor je to jako dobro znao.
I onda, nama samo ostaje ne da se divimo, prošlo je vrijeme i divljenja i začaranosti, više nas slabo šta može i iznanaditi, nego da se nadamo da će i nas prosvijetliti i da ćemo jednoga dana u naletu fiktivne inspiracije, fiktivne a ne stvarne građe, napisati nešto slično.
Ostaje samo nada , za sada, poslije Danila Kiša nijesmo ni više isti ni više novi.
Hljeb mi se još uvijek toplo smiješi, a brestovi su izgubili svoja imena, nijesu ih nikada ni imali, kao i to sjećanje.
Tamo gdje sam rastao iznikao je grmen ruža, i to kakav grmen ruža, prestao sam biti čovjek odavno.
Eh, a brestovi se još uvijek smiješe, recite , ta zar nemaju dušu, a sjeverac kad zapišti još uvijek hrče u krošnji stabla. Tijesno mu je,
hoće van!

 

RatskoPetrovic2a

 

Rastko Petrović
Da sam znala da je Rastko Vuk, ne bih uzimala ovu knjigu iz
Narodne biblioteke i ne bih njome obrisala pod.
Pod miškom
te čuvam
nemoj je slučajno otvoriti
jer je nećeš okusiti!
A mecena
samo čeka svoj plijen.

 

Čitalac čuči u
meni
a u Rastku
pjesnik,
sretoše se,
i obuze ih čama
i završetak čim se

pjesma prekide.

Riječju se plašio
obznanjena kao
da se plašio
da desetak
godina ne oda Tajnu.

Pjesnik i čitalac
sukobljavaju se na
stihu i razmeđu, čitalac
žali što ne može biti
kao on i traži Riječ
kojom bi opisao nju,
a pjesnik žali
što ih ne može stvoriti
više i još i hoće li se
čitaocu obznaniti Riječ.
Pjesnik koristi imperfekat i završava njime, rijedak bijah i bješe, kojom pronalazi Ga, a čitalac vedro i razgovjetno sa žarom
traži još, jer imperfekat postaje tako rijetka stvar.

Pjesnik čuči u Rastku i ne zna to, od usamljenosti žedni i plevi, a čitav dan skriven ukočeno čeka na Dan objave mu zvučnu i razdire noćnu tminu i tu zaboravlja.
Čitalac pomno prati,
dan objave zvučnu, jer
ako je pjesnik zašto ne
i on?
I on zaboravlja
a onda opet
usisa vlažan stvor
i bjesomučno baca i
trga, samo što se
ne boji više i
slobodno doziva smrt, smrt.

Guši ga trema
i objava Rata,
a spas čeka
tu iza ugla
a kad spasom
nađe pogodnu Riječ,
poslednjim dahom
udahne zrak.
i onda blaženo
ekstatično
zvoni
ne to nijesam ja,
i istina
to nijesam ja
to je Sveti brak
i smrt ispruža dlan,
i nađe se prikladna riječ.
A čitalac strepi i vreba kud
će ga odvesti Rastkov trag
I da li će nasjesti na
brlog taj,
a zatim kad se uzdisaju
bliži kraj i kad te Riječju
zarobi, nađe izlaz
I čitaocu kao i pjesniku
odgovara da se pjesma
završi na bolje!
I poslije kiše koja nigdje
nema i
usijana kugla
jedino sam
ravan njemu, Suncu
i kad je pio sa majčine
sise, još tada
mu Sunce smeta jer
Ga dobi prarođenjem.

Užarena
kugla gori
a zli jezici bljuju
zašto, zato što
je Vuk, i dan objave
se javi, Vuku sam
ja Vuk.

A zatim
pušta, pušta
gad
sa osmijehom
gleda dan,
i opet
traži traži
do riječi
koju ima sam!

I Rastko pjesnik
kida sebe, ne pitajući
gdje mu je dom,
Riječju Riječju,
a nedjelju nema
i hita njojzi u
dar, tek tada
Rastko hvata
od oca mu rijedak dar.
i bi dan šesti
i bi čovjek,
imperfektom
ga družih i
razdružih
ne znam zašto lingvisti ubijaju
takav glagolski oblik, i ne daju mu ni da snese, a već je snešen.
I čitalac
pjeva odu
sada jeste slobodan
On, a završava u
stihu,
nađoh Riječ!
Sve što je došlo poslije njega, ličilo je na njega.
Rastko Petrović je rijedak pjesnik jer ga ima!

black-swan-logo-revise

 

Labud
Dekodiranje pjesničkog jezika je bliže određeno
U pokušaju začudnosti i zaludnosti pjesničke slike.
Šta se dešava sa francuskim simbolizmom, gdje
se traži „jedna karta više“, gdje se traži riječ koja
je van dohvata i sklop jezičkog materijala, koji ne
možemo imenovati.
U toj silnoj želji da zadive, jer oni su odabrani,
njih niko ne razumije, samo rijetki, u dodiru sa
dosluhom, sa apsolutnom jezikom tišinom, gdje
metafizika ne nalazi put, izranja pjesma
„Labud“.
Iz zaleđenosti, zaludnosti, istrošenosti, gdje
Ponire zvuk, od iverja, perja koje pada na tle, iz
Bezizlaza i postavke pjesnika gdje mu je mjesto, u
Hladnom snu prezrenja, kako ju je zamislio.
Zašto labud, jer pjesnik treba riječ za rimu,
Zašto sonet, kad oni rastvaraju sve stvoreno,
Zašto labud, jer je omeđen prostorom vode i bez
Nje, za njega nastaje smrt beline puna, i tada
Nastaje, suočen sa njom, ne prestaje ništa drugo,
Nego izlišnost, zašto?
A šta ako nije labud, graciozna plivačica
Smiješnog pokreta, šta ako je odsjaj krinke čistog
Sjaja, koja prkosi?!
I na kraju, zašto upornosti, ime ti je sinestezija,
Uporno pokušavaju da je ubace gdje joj mjesta
Nema?!
Ali izlaza nema, prostorom je pohlepa prokleta, a
Pjesme ima.
Pronađi riječ za neriječ, čini se neizrecivom
Riječju.
I tada kad prestane sve, forma dobija na snazi,
Lomi se, grči, trza, iskidana sintaksa, a suštini
Nikad kraja.
I dok se lomi i grči ipovija, iako rime ima, kao da
Je nema, jer se unutrašnjost guši, nema sklada,
Sopstvenim simbolima, doima se simbol.
Zašto bježe od opštosti, a teže njoj, ne znam, ali
Koja vajda od toga, otvorenosti ime ti ne znam, a
Koristi od tog.
I zatim formom se postignu to, a riječi koje
Neriječ,
Zatvaraju se u jezu punu, ne, ne drhturim od toga,
Ali sklop je ključ i sastav riječi, tvoreći suštastvo
Koji daje sjaj.
Sinestezija i metaforika odsjaja se služe i pjesma
Se konačno „otkida“, iako je izlišna, kao i svi,
Labud.

00t/29/arve/tih/001/022

Salvador Dali je volio sebe
Salvador Dali je volio sebe, samo sebe i Galinu koju je upoznao, oteo i na njen zahtjev da je ubije, on se prestao nekontrolisano smijati.
Ja sam genije, ja i Pikaso smo genije, a sa šest godina želio ja postati kuvarica. Insistirajući na ženskom rodu te imenice, a sa sedam Napoleon, a kasnije je uzviknuo:
Salvadore ti si genije krugova akademskog zvanja i znanja, a kasnije veoma lako iz Bretonovog ,, novog izraza’’, nije im se poklopila računica ili nijesu znali šta sa viškom ,, ludila ’’, Dali odgovara:
Jedina razlika između mene i ludaka jeste ta što ja nijesam lud.
A jedina razlika između mene i nadrealista jeste što sam ja nadrealista.

Salvador Dali bi najurio i sebe da je mogao, ali je volio sebe i suviše, pa to nije mogao uraditi.
Šta smo mogli uraditi nego gledati kako se Dali poigrava sa svim što nailazi i kako iracionalnost izbija iz njegovog djela s tim što se ne upušta u racionalnost odluke i objašnjenja.
Salvador Dali se nije povinovao logici nije sebe stavljao u nešto već pripremljeno.
Opravdao je sebe kada je rekao da je genije i da će biti genije, jer kako razmišljaš tako ćeš i postati, tako da njegove ideje su izlazile u obliku kakvim ih je vidio, naročito otkada je upoznao Galu, koja je bila i podrška i muza, a izuzetno dobro je upravljala njihovim blagom, tako za razilku od drugih slikara nije oskudijevao u novcu, jer on je genije.
Za razliku od drugih nije patio od sindroma
,, malodušnosti, ukletosti i zatvaranja po mračnim hodnicima i mračnim odajama, bježeći od ljudi da stvori remek djelo’’.
Upoznavši Galu, koja postaje njegova pratilja do kraja života, a koja je bila i mudra, upoznavao je i život i hrabro se suprostavljao nadrealnom pokretu, jer u njemu nije vidio ništa nadrealno.
Ono što fascinira i što okupira gledaoca jesu slike koje niko ne razumije, slike koje gledamo a koje ne prepoznajemo, slike koje govore.
Salvador Dali je uzeo jednog dana i izdubio štrucu hljeba
I šta mislite šta je stavio u nju, bronzani kip Bude, čiju sam metalnu površinu prekrio mrtvim buvama. Otvor sam začepio komadićem drveta, napisavši na njemu:
Konjska marmelada. Šta to znači?
Otvorio je vrata šokantnosti, zatvorio logici, a iščupao iz utrobe bez bojaznii straha da bi ga slike nesvjesnog mogle potopiti ili pretopiti.
Nijesam znao šta radim im šta stvaram, ali sam znao šta jedem, i ne većem broju slika figura hljeba zauzima vodeće mjesto.
Hljeba nasušnog nam dajte, hljeba , hljeba.
Sve u znaku falusa, sve pokreće falusnost koja ne izvire konkretno, ali se nazire što je više nego očigledno.
Želio je da šokira pravac kojem nikad nije pripadao, a gaćice koje su bile ,, ukrašene ’’ izmetom i za koje ga optužiše, na pitanje Galine da li je on je kazao da nije , ali bi volio da jeste, jer bi se tako bolje prodavale i bolje bi mu porasla ,, protekcija’’ u očima drugih.
Što više , to bolje, raste ugled u njihovim očima ,a gledaocu se više dopadaju, ali je interesantno da poslije toga ne naslika nijedne više sa izmetom, niti su se slike ponavljale, što govori o neiscrpnom i neumornom, daru.
Kako je stvarao?
Svaka slika imala je konkretnu stvar, koja je bila postavljena na vidno mjesto, ako nije Gala a obično je bila, onda je bio štruc, a onda rasprskavaju simboli oko kojih se množe riječi, a svako od njih je gorući simbol.
Salvador Dali je shvatio da onog dana kada ,, raskrsti ’’ sa svima, a očigledno prvo sa sobom i svime što ga je mučilo bez bojazni je stavljao na list hartije, a onda bi uslijedila eksplozije kosmičkih razmjera, počev od velike utrobe sa šupljinama za koju nikad ne bi spoznali da je utroba žene koja rađa, da nije rečeno da jeste, do Galine sa čijih očiju miče povez da gleda zoru i njeno rađanje, do ruke koja je na oltaru sudbine i koja stvara.
Kasno smo shvatili da simetrija nije sve što ima simetričnu i asimetričnu stranu, a ko se bolje sagledao u njegove slike neće naći bolje simetrije baš u asimetričnosti , jer svaka njegova slika ima držače , za koje smo se čudili šta će oni tu, za koga su namijenjeni, a onda smo shvatili da bi bez tih držača slike Dalija pukle u parampačad i otišle upravo gore, jer sve ukazuje na kretanje, na beskonačni ciklus koji se ne ponavlja, ali koji ,, pršti’’ od sile i koja je stalno u pokretu, kao što bi se Dali rasprsnuo bez svojih ,,dražača’’.
Toliko sam lud da nijesam lud, čitavo vrijeme je to govorio, ali toliko sam lud da sam genije.
Za plagijat ga nijesu mogli optužiti, nije bio svakidašnji, ali za nešto jesu, no da je mario za njih ne bi nikad naslikao
te predjele koje su ga obuzimale, te vizije koje su ga uznosile, te plamteće žirafe sa fiokama, u kojima smo
,, pohranile’’ naše ideje i naš zaostatak u vremenu, ali za koje obavezno naglašava i pokazuje da su prazne.
Ako bi mogli Dalija sada da izvučemo i da pitamo da li je nesvjesnim proradilo nešto, ili je samo podsvjesnost izbacila bujicu, a on je rekao da ne zna što slika, ali zna šta jede, mislim da bi i sada i tada naišli na istu izjavu.
Što znači da Dali nije baš pustio nesvjesnom da se probija iz utrobe tako silovito i tako razorno.
Ne stoji ruka tako dobro naglašena na njegovim slikama, ne stoji Gala tako dobro naglašena i zauzima mjesto
Bogorodice, a nijednog trenutka se ne dvuomi da joj preda to mjesto.
A fioku je naslikao pored žirafa koje tako dobro plamte, kao simbol kada izbaciš sve iz svog kolektivnog sjećanja,
goriš, kao što je naslikao i pozivnicu na kojoj je samo glava sa opet ispražnjenom fiokom, kada je jednom izvučeš nema više povratka, za ono što se zove, bespomoćno stvaranje’’.
A sebe je nacrtao kao bespomoćnog dječaka u mornarskom odijelu sa ispred nečega koga se i boji i za koje ne zna kako mu je ime, ogromno ,, zdanje’’, a ono što nosi u svojim rukama jasno ukazuje na falusnost, kada upoznaje Galinu, a kasnije sebe nagog, pokrivenog falusa kako drži svod i uživa u poigravanju.

A kasnije kida komade tijela i drži ih nepovezane, posmatra zoru.
A iz jajeta se rađa novi čovjek, očigledno na nekom ostrvu, nasučenom, o čemu svjedoče neuhranjena majka i dijete pored nje.
Kada je zadovoljan sve prska od života i vrvi u krugovima, tako pokazuje svu zahvalnost životu i radosti i blagodatima koje ga okružuju.
Najbolje od svega, sve što ga je okupiralo, čime se zanosio, a centar svega bila je Galočka i sve što ga je
prenosilo prebacivao bi na sliku , koja je dobijala neslućene razmjere, od običnog nesna u kojem želi da se izdigne iz svijeta realnosti, kao što pokazuju pruge slonova, sa predvodnikom konjem koji želi da se istrgne iz predjela ,,realizma ’’ i grčevito se bori sa tim.
Nije mu se dopadao Van Gog i on je predstavio umjetnika, samo glavu iz koje izlazi mozak na kašiku, a predstavu za ,, Božansku komediju ’’ je naslikao Lucifera kako jede čovjeka, a iz glave mu izlazi čeona kost, i napisao
sotona kao logičar, nije mu se dopala.
Ili tijelo kako se razvlači i kako se gubi u svojoj proporcionalnosti, a kao krunu svog rada sebe i Galu,
Dali okrenut leđima slika Galu okrenutu leđima, ovjekovečenu pomoću šest virtuelnih rožnica, koje provizorno reflektujuu sliku u šest stvarnih ogladala.
Svu besmislenost ljudske patnje, sve čega se plašio, kao što je strah od skakavaca, do riba sa kojima se bori, pokazuje jednog umjetnika koji se ne libi, kojeg nije strah , koji pokaza svu spremnost mašte, da ovjekovječi ono što neki zovu nadrealno, neko fovizam a mi kažemo neko ko zna!

To je umjetnost!
To se zove biti umjetnik, a nikada je nije doveo u vezi ili sa pitanjem religije, što govori naslikani krst sa sredinom hljeba, raspeti čovjek bez lica, ne vidi se lice do obučene Galine koja stoji pred njim.
To se zove znati i dati, kao potka njegovog rada rasplinuti satovi koji se prelivaju preko ivica ,
o razmekšalosti i postojanosti pamćenja, moglo je i gore.

 

Tatjana Vujović