Katarina Brbora, STAROZAVJETNA

Filed under: afirmator,arhiva,broj 12 - mart 2013,poezija i proza,sf / horor |

Katarina_Brbora_SferaKon_14052011_2Znao sam od početka da je Ilona posebna djevojčica. Vidio sam je u šumi prvi put, nedaleko od moje vikendice, dok je štapom raskapala zemlju. Na licu je imala modricu; malu i boje trule višnje, točno na sredini lijevog obraza kao da ju je sinoć uhvatio čopor odveć raznježene rodbine. Na njenoj koži bijeloj poput leda u modricu je bilo nemoguće ne buljiti, iako je Ilona cijelim svojim izgledom odudarala od ostale djece. Tada je imala jako dugu kosu, skoro do struka, raspucalu na vrhovima i nevjerojatne narančaste boje. Bila je prirodna i bez sjaja, o toj kosi nitko nije vodio brigu, a kamoli ona sama. Odjeća joj je bila jeftina i uglavnom pretjerano ružičasta s dječjim motivima leptira i cvijeća. U bijelom ili plavom izgledala bi kao mala lička nimfa. Kad sam je pitao za ime lagala je da se zove Gabrijela, a tek sam poslije saznao otkud joj njeno pravo, za ove krajeve neuobičajeno, ime. Majka joj nije bila Hrvatica: došla je iz Mađarske u Jugoslaviju, udala se tu, rodila dvoje djece i izgubila muža u ratu. Na koga je Ilona bila tako riđa ni ona sama nije znala.
Te su mi godine ostala još dva ispita do uvjeta koje sam spremao mjesecima, pa sam praznike provodio sjedeći na drvenoj maloj verandi tatine vikendice i pretvarao se da učim dok bi zapravo upijao zrake ljetnog ličkog sunca. Kaos i fraktali? Mogli su pričekati…
Iloninog brata zapravo nisam nikad vidio. Bar ne živog. A i kad je nađen mrtav teško je ličio na stvorenje koje je bio dok je živ hodao ovim svijetom. Gabrijela/Ilona nije često pričala o njemu, ali bi joj se na licu dao zapaziti jedan određeni izraz kad bi ga spomenula, tmuran i zabrinut, ali nikako prestrašen. Pretpostavljao sam da živi neurednim životom, kao i njena majka za koju su mi nedvosmisleno dali do znanja kako se snalazi da skrpa kraj s krajem. Nekad ljepuškasta Mađarica, a sada ocvala žena odjevena u donji dio muške trenerke i tanku pamučnu majicu, imala je vodenasti pogled povrijeđenog djeteta koji bi vam slomio srce čim biste je ugledali. Pomisao da neki od seljana spavaju s njom za novac ili čak osnovne potrepštine okretala mi je želudac, ali gađenje nije bilo usmjereno prema ženi. Svi su viđali njenu crvenokosu curicu po selu i okolici i odnosili se prema maloj kao da je sve u redu. Taj zakon šutnje bio je sveobuhvatan i u jednu ruku nastran, i čak sam mu se i sam pokoravao.
S takvim bratom i majkom Ilona nije mogla ni biti obično dijete. Bila je prijateljski nastrojen stvor, šutljiv, zbunjujuć i istovremeno žilav i osjetljiv. Bila je izuzetno bistra za desetogodišnjakinju, a najradije je, ozarenog lica i s tvrdim ličkim naglaskom, pričala o biblijskim pričama. Sjedila bi na mojoj verandi i gledala prema šumi kao da očekuje drevnu semitsku vojsku crnih kosa da izađe pred nas. Priča o Jošui i jerihonskim zidinama bila joj je jedna od omiljenih; slika zidina koje se ruše na zvuk trublje činila bi da se njeno lice pretvori u odlučnu kamenu masku kao da je Ilona sam Jošua. Sjećam se da sam je tad pitao:
– Zašto je izabrao Jošuino pleme, a ne ostala?
Lice joj se smrknulo, no ne zbog mog bogohulnog pitanja kako sam onda mislio, već zato jer je Ilona starozavjetnog boga smatrala svojim bliskim prijateljem. Nikad nisam bio dobro upućen u Bibliju, vjeru općenito, opipljivi i nepobitni dokazi bili su moja religija, ali čak je i znanost ostavljala debeli pojas mogućnosti za neobjašnjivo. Spomenuo sam joj to u Jošuinom kontekstu, više kao neku suludu teoriju da je zbunim:
– Neki fizičari kažu da je sve jedno, ti, ja, ovaj stol, voda, prašina na Marsu, svi smo jedno. Svi smo bili, jesmo i biti ćemo. Tako je Jošua srušio zidine Jerihona. Njegova volja je djelovala na zidine s kojima je bio jedno. Možda je Jošua jednostavno bio koncentriran frajer.

Ali moje provokacije nikad nisu djevojčicu izbacile iz kolosijeka. Pogledala bi me sažaljivo zelenkastim očima i ponavljala kako je Jehova bio taj koji je srušio zidine jer je samo on svemoguć u čitavom svemiru, ali i Jošua je ipak bio samo čovjek. Kako se poslije pokazalo, Ilona je bila u krivu. Jošua jest bio samo čovjek, ali Jehova, starozavjetnik, nije bio jedino svemoguće stvorenje u svemiru.

Bila je prošla godina dana otkako je završio rat i većina je živjela u oskudici. Nesvjesna težine situacije djeca su se kao i uvijek igrala po selu i šumi; jedino se Ilona, znana i kao Gabrijela, igrala sama. Ne bi je ni upoznao da tako često nije izbijala iz šume baš pokraj moje vikendice gdje je sa stabla visio konopac za ljuljanje s debelim čvorom na dnu. Kad bi dignuo pogled s knjige vidio bi narančastu mrlju kako se njiše naprijed i nazad, ukrug i postrance. Nekad bi se ljuljala posve lagano, a nekad je poput keltskog Tarzana sijekla kroz zrak. Mahnuo bih joj i onda bi dolazila da se javi, popije limunadu i ispituje što učim. Kimala bi glavom s razumijevanjem, a ponekad i spominjala svoje biblijske stvari. Naročito ju je oduševljavalo ponašanje subatomskih čestica s obzirom na promatrača, fenomen neobjašnjen klasičnom Njutnovom fizikom – Ilonin dokaz o postojanju boga. Tumačila mi je:
– Bog je sve i u svemu, vidiš, on radi nemoguće stvari, nama nemoguće stvari, mijenja zakone fizike da bi intervenirao u naše živote…
Mislim da ona čak i nije točno znala što riječ „intervencija“ znači, ali to joj je bio omiljeni izraz kojeg je gurala u svaku drugu rečenicu. Ono što bih ja nazvao „Božjom intervencijom“ odnosilo se na minsko polje u blizini, kraj kojeg je Ilona prolazila svaki dan na putu prema šumi. Na njega me je upozorio susjed nakon što mu je mina odnijela kravu u zrak. Ona je rekla:
– Znala sam da će se to dogoditi jednog dana, životinje se ne bi smjele puštati da lutaju same.
Podigao sam obrvu.
– A ti? Ti lutaš cijelo ljeto sama oko tog polja, i uopće ne bi trebala prolaziti kroz šumu…
Zaškiljila je na suncu.
– Ne lutam oko polja. Ja ga normalno prelazim svaki dan.
Stresao sam se.
– Kako to misliš normalno ga prelaziš? Imaš neku uhodanu stazu?
– Nema takve staze, jednostavno paziš kuda hodaš. Dobro, ja ga ponekad i pretrčim kad mi se baš žuri, ali to je u redu, nikad mi se ništa nije dogodilo.
Nekako sam znao da je govorila istinu, nije to bilo balavo junačenje već još jedan jednostavan Ilonin princip koji besprijekorno funkcionira iako se protivi pameti.
– Znaš, ne mislim o tome kako ne smijem stati na minu, jer onda samo mislim na mine, lakše je kad mislim kako ću prijeći polje i doći do šume. Onda vidim sebe u šumi i sve bude onako kako zamislim – dodala je nakon trenutka šutnje.

Nešto se promijenilo krajem kolovoza i ta je promjena isprva trebalo biti dobra. Ispostavilo se da je Ilonina majka dobila priličnu svotu novca na lutriji. Vijest se našim raštrkanim selom proširila tamo i gdje nije bilo telefona. Iako me se to nije ticalo nekako sam bio zadovoljan: sad će joj majka provoditi više vremena kod kuće i napokon skrbiti o Iloni kako treba, a ni ona neće svaki dan prelaziti minska polja. Možda će skupa odlaziti u crkvu. Doduše, nisam čuo da je ikad izrazila želju da ide u crkvu, ali ipak, misa bi joj se sigurno svidjela. Taj je dan došla u sumrak u nježno ružičastoj majici, malko isprljanoj na rubovima, s Barbie otiskom na prsima. Bila je sretna, a blijede pjegice na njenom licu su se rastegle s osmijehom. Napravio sam limunadu i počeli smo priču o mogućnosti bivanja na dva različita mjesta istovremeno koju je prekinula drobljenjem o gorućem grmu i gorućim ljestvama u nebo, te još kojekavim gorućim i govorećim stvarima. Smračilo se i morala je kući.
Nisam je mogao pustiti samu kroz šumu. Imao sam osjećaj da je vrlo bitno da večeras živa i zdrava stigne doma, kao kad čekate da prođu one kobne zadnje dvije minute košarkaške utakmice: vaša momčad je u vodstvu i čini vam se da je rezultat predobar da bi bio istinit, da dvije minute traju kao dva sata, pa kad sudac napokon zasvira kraj opuste vam se svi mišići u tijelu, otpočinete sigurni u happy end. Tako sam se osjećao dok sam je pratio: samo sam htio vidjeti kako ulazi u svoje dvorište – da se odsvira završna špica ove turobne, ali još uvijek obične priče.
Šuma po noći je kao i svaka šuma, jeziva i puna čudnih zvukova. U Lici je ujedno i ledena ma o kojem dobu godine se radilo. Slijedili smo ugaženu stazu, dovoljno široku za oboje. Naravno, nije bila osvijetljena, ali je njeno postojanje, ugaženost koja prekida i dijeli šumu, ispunjavala apsurdnim osjećajem sigurnosti. Prošli smo pokraj Iloninog čarobnog minskog polja i nastavili dužim putem koji je izbijao na cestu prvi i zadnji put asfaltiranu tamo negdje u šezdesetima. Prebacio sam svoju džins jaknu preko djetetovih ramena i na kraju puta je pustio da ode. Zakoračila je na asfalt i lagano potrčala. Zvuk platnenih tenisica se gubio ujednačenim ritmom i narančasta kosa je nestala u mraku dvorišta. Nisam mogao čuti zvuk cviljenja kapije, iako sam se nadao da hoću. Iloni se vratila mama.
Sad se mogu i odseliti iz ove vukojebine ako hoće. Okrenuo sam se i otišao kući ponavljati gradivo. Nisam upamtio ništa.

Što se dogodilo te noći nitko nikad nije razjasnio, osim možda početka događanja koji su kasnije  gubili smisao. Ilonin brat, onaj zbog kojeg bi imala zabrinutu facu i na njoj pokoju modricu, bio je neki zajeban tip. Navodno je baš on svodio vlastitu majku i taj novac koristio za „osobne potrebe“ čime se htjelo reći da se upleo u posao s drogom. Neočekivani pritok lutrijskog novca ga je nagnao da malo odveć agresivno zahtijeva „svoj dio“ koji mu majka, pretpostavljam, nije htjela ustupiti. Problem je riješio šakama. Jadna je žena bila tamnoplava kao policijska odora, no Iloni nije falila ni vlas s glave. Brat je, međutim, osvanuo mrtav.
Njegov leš bio je spaljen do neprepoznatljivosti i rasječen na više komada, koje sam to jutro našao u šetnji. Tko god da ga je ubio nije se zamarao time da zataška događaj ili sakrije dijelove trupla. Bio je ubijen u šumi, to je svima bilo jasno, raskomadan poprijeko udarcima za koje će autopsija pokazati da su izvedeni jako, brzo i nadljudskom snagom. Ukratko, ubijen u svega tri zamaha nepoznatog sječiva. Glava se otkotrljala na jednu stranu, pola torzoa, ruke i noge presječene preko bedara na drugu. Krvi nije bilo, ali ni kapi. Kao da je sječivo bilo toliko vrelo da je momentalno spalilo ranu i još, nevjerojatno, zapalilo ostatke tijela. Pala mi je na pamet Ilonina fascinacija gorućim biblijskim pojavama.
Nakon policijske obrade i moje izjave kako nisam vidio ni čuo ništa te noći u šumi, priče su počele kolati selom. Ponajviše o Iloninoj majci, jer ona je jedina, naizgled, imala motiv da ubije sina. Motiv, ali ne i snagu. Jednako tako Ilonina majka nije mogla letjeti, jer tko god da je dokrajčio njenog mučitelja nije ostavio otiske na tlu. Jedini postojeći otisci bili su žrtvini. Policija je pretpostavila da ga je netko čekao na stablu poviše šumske staze, ali znao sam kao i oni da si nitko ne bi dao toliko truda zbog jednog lokalnog dilerčića. Poslije sam slučaj pratio iz novina, jer sam se morao vratiti kući: moja maćeha je rodila djevojčicu i tako sam dobio sestru. Kad smo se onako obiteljski savjetovali za ime maleckoj, palo mi je na pamet ime Gabrijela, ime anđela navjestitelja i glasnika starozavjetnog boga, ali jezik je spetljao nešto drugo.
– Elena? – podigao je obrve moj otac. Sviđalo mu se, iako je onako supijan u buci slavlja u kvartovskom bircu pogrešno čuo ime. I bila je Elena.

Trčao sam na prvoj rujanskoj kiši po betonskom igralištu u Zagrebu. Kiša nije bila prijateljski nastrojena, a i ja sam bio daleko od toga. Svejedno, nisam htio odustati, zapravo, istrčao bih još stotinu krugova kad bi time mogao promijeniti nešto. Istrčao bi ih i po mećavi ako treba, ali nikakav nadljudski napor se nije sa strane bilježio kao plus, pa onda tri plusa – petica u imenik. Dečko se zalagao na satu. Ma kakvi. Starci su vam lagali. Moj stari, e pa on je svoje svakako odradio prije godinu i dva mjeseca, liječnici su rekli da ga je iscrpio stres i posao, no trebalo je da kažu da ga je „to nešto“ pojelo iznutra; ne onako kako je pojelo njegovu ženu: to se zvalo rakom i za to je postojala terapija. Od ovog prvog ti srce jednog dana jednostavno prepukne. Stari bi rekao: vrag sere na istu hrpu. I bilo je to istina, samo nisam znao kakav je to privlačan šekret namirisao u našem stanu na Trešnjevci da je njegova izbirljiva rit svako malo navraćala. Na kraju tog tamnosivog razdoblja (a zvao sam ga tako jer spora smrt koja je uzela Eleninu majku započinje s neonskim bojama zračenja, lijekova i bolnica i onda neočekivano prasne nadomak crnila) pobacao sam hrpe stvari iz stana vjerujući da svaki brod zaplovi ako razapneš jedra i riješiš se suvišnog tereta. A odvoz glomaznog otpada je svakako jeftiniji od psihijatra.
Tad sam još imao odgovornost prema Eleni i to je bilo dovoljno da ispuni glavu i dan.

Smišljao sam što da kažem Iloni kad je opet ugledam. Nije više bila dijete, sad je skoro kao ja onda kad sam je upoznao, gotova osoba. Skoro kao ja – kakva smiješna pomisao! Pitaj boga kakva je sad. Sigurno ništa manje čudna. I je li u njoj ostalo išta od one mudre nevinosti koju imaju samo djeca i da li se još uvijek lako razbrblja kao što je prije znala?
Pa, izgledala je kao da je i to moguće. Njena narančasta kosa je sad bila vezana u uredan, zaglađen rep, svaki pramen bio je strogo podšišan, a šminka minimalna. Usne su joj bile boje koralja, no sjećao sam se da su bile prirodno takve. Crvenokose žene imaju tu posebnu boju usana. Skupe traperice, jednostavna zelena vestica i križ od bijelih cirkona ispod vrata kroz čiju se bjelinu moglo vidjeti nekoliko žila. Odmah me je prepoznala i pozvala da uđem u kuću u kojoj je sve također odisalo skupoćom. Koliko sam shvatio studirala je ekonomiju. Jezivo dosadno i zapravo neočekivano. Valjda sam mislio da bi je zanimale drukčije stvari.
– Hoćeš kavu?
– Ne bih ništa, hvala. Došao sam… – nisam znao kako da to prevalim preko usta. Bio sam devet godina stariji od nje, a sad sam se osjećao kao klinac. I to može bit skroz poblesavjeli klinac. Podigla je jednu obrvu dok je sebi točila kavu s puno mlijeka:
– Nema veze zbog čega si došao. Drago mi je da te vidim. Prošlo je…
– Deset godina. Čitav život.
Kimnula je glavom.
– Sviđa ti se kako sad živim? –  pitanje je ujedno bilo i izazov. Nisam odgovorio, bilo je neke dječje provokacije u pitanju i u njoj samoj, makar se ponašala odraslo.
– Sjećaš li se one noći kad ti je ubijen brat?
– Naravno. Nisam znala da te to i dalje zanima.
Slegnuo sam ramenima.
– Pa dogodilo se ni stotinjak metara od moje vikendice. A bilo je prilično jezivo. Čovjek razrezan na komade kao kolač, spaljen, a nigdje traga, nigdje otiska… Mučilo me je to neko vrijeme.
Promatrala me smireno i kažiprstom vrtila šalicu.
– Onda sam našao ovo – posegnuo sam u unutrašnji džep jakne i izvukao dva papira. Prvi je bio članak istrgnut iz avionskih novina. Bio je o anđelima. Kažiprstom sam joj pokazao rukom potcrtane retke, pogledala ih je, pa je onda pogledala mene. Rekao sam polako:
– Znam da si to bila ti Ilona. Ti si ga pozvala… Ne znam kako je to moguće, niti me briga, ali znam.
– Uriel –  rekla je nekako otmjeno. – Anđeo koji čuva ulaz u raj s plamtećim mačem.
– Plamteći mač, da – potvrdio sam prisjećajući se spaljenih dijelova ljudskog tijela u šumi. Netko dovoljno snažan i brz, bez tragova i otisaka, netko, jednostavno, izmišljen. Posuđen od Henoka.
– Sad, nemoj me krivo shvatiti, ja ne vjerujem u anđele, ne vjerujem u Boga, ne vjerujem u prikazanja, ali vjerujem u tebe.
Trznula se, uvrijeđena:
– Ne govori to!
– Kad to i mislim! Nikad nisam vidio čudo u životu, ali sam vidio dijete koje prelazi minsko polje svaki dan neozlijeđeno, vidio sam čovjeka posiječenog u tri dijela iz tri čista udarca, vidio sam djevojčicu kojoj je dovoljno bilo da vjeruje i da to ostvari, i sad trebam tu djevojčicu.
– Ja nisam Bog. Ja ne mogu… To tako ne ide, to tako ne ide!
– Kako ide onda?! – viknuo sam. Nije me bilo briga ako vidi moj očaj. Odmahnula je glavom, zatvorila lice i gledala u kavu. Napokon se oglasila:
– Sve je to bila moja krivica. Prve stvari koju su se dogodile bile su sitnice. Pronađenih sto kuna na putu, sličice koje su nedostajale u albumu… Znala sam da sam to ja… prizvala. Pitala sam Boga da ih pošalje, ali ne onako riječima, u molitvi, nego… Ne znam, ti si fizičar, zamisli to kao neku frekvenciju. Odašiljala sam taj osjećaj, dobar osjećaj, potpun. Kao da već imam stvar koju tražim. Bila sam zahvalna. Poslije je bilo sve brže i snažnije. Dovoljno je bilo da samo pomislim. Kao ono s minskim poljem, znaš…
– I lutrija?
Odlučno je kimnula glavom.
– Prokleta lutrija, da. Mogla sam znati da će novac stvoriti kaos među njima. Mama ga je zaslužila, a ne on. Htjela sam da ga ona ima. Radila je za njega užasne stvari.
– Znam. Nisam znao da ti znaš.
Pogledala me je pogledom punim beskrajne povrijeđenosti.
– Znala sam otpočetka. Nitko ništa nije poduzeo, vi ste svi pustili da to traje, hodala sam naokolo znajući da za par godina i mene to čeka. Što misliš, koliko bi platili za riđokosu?
Pokrio sam oči rukama. Bio sam tako umoran od svega.
– Da, tako je. Pokrij se, i treba da te bude sram. Nisi ništa bolji od njih. I sad si tu jer ti nešto treba.
– Jesam – gurnuo sam drugi papir prema njoj, ali to je zapravo bila fotografija. Pogledala je djevojčicu na slici. Smeđe lokne, obrazi boje breskve.
– Moja sestra Elena. Poginula je prije tjedan dana, udario ju je auto kad se vraćala s bazena. Zapravo ju je udario toliko snažno da je poletjela pet metara niz cestu i tresnula o asfalt kao vreća mesa i kostiju. Ilonine oči su se raširile u suosjećanju, svojim je dlanom pokušala prekriti moj veći. Bio je to ugodan dodir.
– Moram te ovo pitati Ilona. Možeš li je vratiti?
Ruka se povukla, cijela se ukrutila. Pogledala me kao nekakvog manijaka koji ti u redu za blagajnu dahće u vrat.
– Ti si lud! Potpuno si lud! Ne želim ni razgovarati o tome – ustala je što je bio znak da želi da odem. Otišao sam, ali s namjerom da se vratim.

Pričekao sam sljedeći vikend i odlučio da je iznenadim domaćom večerom. U kuću me je pustila njena majka koja se rado sjećala Iloninog prijatelja studenta s druge strane šume. Pomagala mi je u kuhanju. I ona se skroz promijenila, sad je nosila finu smeđu plišanu trenerku, narukvicu s jantarom i svoj isti čudni naglasak strane žene. Izgledala je mlađe nego prije deset godina. Je li znala što je rodila?
Kad se Ilona vratila kući obučena preozbiljno za svoje godine i s puštenom kosom vidio sam strah u njenim očima kad me ugledala.
Bez brige, ja šutim kao grob.
Trepnuo sam s osmijehom, dok sam joj objašnjavao šta ima za večeru. Jela je malo, što je objašnjavalo njenu pothranjenu liniju. Malo je i govorila. Zamolio sam je da sa mnom opere suđe, a stara je shvatila i pustila nas same. Ilona je bez okolišanja progovorila:
– Ne mogu uraditi to što tražiš. Sve je ovo uzalud.
– Ne možeš ili ne želiš?
– Oboje. Protivi se svemu u što vjerujem. Ne želim ni pokušati, a mislim i da pokušam… takve stvari se jednostavno ne rade. Razumiješ li koliko je to protuprirodno?
Cinično sam se nasmijao.
– A anđeo s plamtećim mačem je vrlo prirodno sredstvo rješavanja problema?
– Što ti znaš o problemima? – zasiktala je spremno. – Nikad nisi bio na mom mjestu i ne dao ti Bog da budeš. Odluke koje sam ja donijela nisu došle preko noći, zrile su u mojoj glavi mjesecima, tjednima. Zidovi koje sam podigla nisu izdržali, a ono što je bilo iza njih je nešto čega se sramim… Nešto što ne treba pustiti opet van.
– Zašto pričaš o tome kao da je to nešto mračno?
– Ti misliš da je dobro? – razobličena gruda sapunice je poletjela na pločice. – Bi li ti htio da ti se usliša svaka molitva, pa čak i one nesvjesne koje nikad nisi izgovorio?
– O kakvim ti molitvama pričaš? Kakvo uopće mišljenje imaš o bogu koji šalje čudovišta među ljude? Kakav je to bog koji voli tebe, a za moje je molitve gluh?!
Ušutjela je i napokon rekla.
– Bog koji me nikad nije napustio. Neću se izrugivati s njim.

Opet sam otišao, ali već sutra ujutro sam je čekao u autu da izađe iz svoje podsljemenske kuće u neuobičajeno hladan dan. Kad je izašla zastao sam u iznenađenju. Nosila je moju džins jaknu još uvijek preveliku za nju, onu istu u kojoj sam je ispratio kroz žalosnu šumu. Nekakav osjećaj olakšanja prošao je kroz mene. Učinit će to, učinit će ludost koju sam tražio, za koju sam mislio da je moguća. Ja, fizičar, znanstvenik, bezbožnik. Koliko je bilo nastrano smatrati je za boginju? Riđu djevojčicu prćaste ljepote, uvijek premršavu i blijedu, samu u svom jezivom svijetu podčinjenog svemira. Jer ona je znala nagnati svemir da se izvine po njenoj volji, neku meni neimenovanu silu da se protegne do ličke zabiti kao sadistički anđeo zaštitnik, kao dobitak na lutriji, kao minu koja se nikad ne aktivira. Nisam napustio auto. Gledao sam kako se zamišljena spušta prema trgovini, vjerojatno naježena u ružnoj jakni u kojoj je izgledala kao beskućnica.

– Moraš se ponašati kao da je ona tu – rekla je Ilona. – Napravi njen krevet, kupi hranu za dvoje, operi joj odjeću. Neka sve bude onako kako je bilo kad je bila tu.
Shvatio sam da izbjegava riječ živa. Za Ilonu ona je i sad živa samo nije tu. Ona je gore, sa njenim starozavjetnim prijateljem koji je inače pretvarao žene u stup soli.
Ali to je tako boljelo. Samo razmišljanje o doticanju njenih stvari, starih tenisica i ukosnica s još par strganih smeđih vlasi. Elena, kako kaže pjesma, iz mojih snova. Napravio sam sve kako me Ilona uputila i onda sam čekao. Prvo sam se pitao jesam li konačno poludio, ali nije me bilo briga i ako jesam. Možda stvarno duševno obolim i ugledam to dijete pored sebe, ali to je također bilo prihvatljivo. Možda se dogodi najgore i nikad se ne vrati. Ilona me je pitala što ću s njom kad dođe, kako ću objasniti ljudima, ljudima koji su joj bili na pogrebu. Znao sam da je postojala samo jedna opcija, a ta je napustiti ovaj grad, čak i zemlju ako treba. Rekao sam to Iloni i pogledala me čudno, pomalo zatečeno.
I tako sam čekao jedan dan.
Kućne papuče nježne plave boje ispred kreveta.
Drugi dan.
Obrok poslužen za nevidljivu djevojčicu. Netaknut.
Treći dan.
Narukvica s kamenčićima za malenu ruku desetogodišnjakinje, kupljena na povratku s posla.

Četvrti dan zvao sam Ilonu. Došla je s kosom uvijenom u velike divne lokne. Mogla je namirisati moj očaj, imala je njuh istančan za taj njoj tako blizak osjećaj.
– Zašto ne dolazi? – pitao sam bespomoćno, očekujući da mi ona napokon objasni da sam luđak kojeg se drukčije nije mogla riješiti. Frajer je lud, ali bezopasan. I što si mislio? Da će mrtvo dijete u dva ujutro pozvoniti na tvoja vrata? Otkud da dođe? Doveze se taksijem s groblja? Ili bi se jednostavno probudila u svom krevetu, jer se ništa od toga nije dogodilo? Ako Ilona kaže: to se nije dogodilo, onda se nije dogodilo, čuješ ti gore: to se nikad nije dogodilo.
Ali me je zagrlila nejakim rukama i ja sam zagrlio nju zavlačeći ruku uz potiljak guste, svilene kose. Čelo je pritisnula na moje i ja sam učinio ono što mi se činilo tako prirodno otkako sam je prvi put vidio odraslu. Poljubio sam njene oštre jagodice lica i meke jastučiće usana, bila je tako živa i topla ispod te mliječne kože posute cimetom. I tako krhka, tako čudna, kao da je svaki dodir bio dobar i loš. Jesam li je volio, jesam li je mogao voljeti? Jesam, iako je bila čudovište svoje vrste.
Ilona je bila posve naopaka i ne znam je li znala što znači ljubav. Možda ju je tako rijetko vidjela u životu, kao udaljeni svjetionik u gustoj magli, nešto njoj daleko i vjerojatno toplo. Svakako nešto za čim je čeznula kao i svi mi. No je li znala kako doći do nje, je li znala što je zapravo ljubav i da li bi ju prepoznala kad bi se i ogrijala na njenoj svjetlosti? Mislim da odgovor leži negdje u sivoj zoni, jer istina obično jest siva. Odmah sljedeće jutro sam svjedočio vodopadu suza, gotovo histeriji i riječima kroz grcanje:
– Ona neće doći, nikad se neće vratiti… ni-ka-da!
Lecnuo sam se.
– Zašto neće? Zašto pobogu… Ilona?
– Ja sam… tako htjela… ja sam je ubila, moj Bože, ja sam je i ubila! Kako nisi shvatio?!
Stao sam i misli su mi preletjele taj užasni događaj: Elenu je ubio muški vozač, nije mi bilo jasno kako… i onda smisao i otkrovenje. Ako postoji srž našeg bića, moja se upravo stisnula u sebe:
– Ti si zaželjela da umre djevojčica za koju nisi ni znala da postoji? – nešto je bilo pogrešno.
– Ne… ja sam… Sve ove godine bio si jedini koji me nije gledao sa sažaljenjem! Samo sam htjela da me trebaš kao što ja trebam tebe.
Zgađen, odmaknuo sam se za korak:
– To je tako besmisleno. Tako suvišno Ilona. Tako čudovišno – taj posljednji pridjev joj je najbolje pristajao. Bila je tako gladna te pažnje, tih minulih dječjih osjećaja, opsjednuta onim ljetom, a tako sirova i nevješta u svojoj metodi. Baš kao i njen nebeski prijatelj. Dvoje nasilnika, sebičnih i svemoćnih, rušili su zidine Jerihona ne hajeći za ruke koje su ga gradile.
– Nisam znala da će biti tako, da će uzeti djevojčicu… Kunem ti se! – svijetle oči su joj divljale po mom licu. – Sve što taknem upropastim, ne vidiš li koliko sam prokleta?
Odmahnuo sam glavom.
– Nisi ti kriva. Napravili su te takvom.
Nasmijala se kroz suze, ne opako, ali svakako uznemirujuće.
– To nije istina… ja sam je mogla vratiti da sam htjela! Ali gle! Nema je, zar ne? Nije tu. Znaš zašto nije tu? Zato jer bi te odvela negdje daleko od mene.
Uhvatio sam je rukama oko vrata, palčevi su mi se smjestili u onu slatku udubinu koju sam ljubio prošlu noć. Mogao sam je daviti i ona bi me pustila da uradim to do kraja. Osjećao sam s kojim naporom diše to crvenokoso čudovište gladno nježnosti. Zar je mislila da bi nakon svega ostao s njom? Kako bi je gledao svaki dan znajući da njeno samoživo srce ne preže da mi zada najveću bol? Opet, još je bila ono zanemareno dijete s majkom kurvom i bratom narkomanom, nasilnikom koji pravi masnice boje višnje na tom savršenom licu. Povrijeđenom licu, ranjenom srcu, malom tijelu koje se ljulja na konopcu u običnom ljetnom danu. Toliko bola i toliko snage, i koliko još suzdržavanja? Možda je bila bolja nego što bih ja bio na njenom mjestu. Ipak je bila u pravu, svaka njena neoprezna želja nalazila je svoj put kroz bol – ono što je Ilona najbolje poznavala.
Htio sam je otjerati, ostaviti, otputovati. Htio sam ubiti nju ili sebe. Nisam mogao, bio sam jedini koji je znao što je i ona je znala što sam ja. Bilo smo dvije polovice koje su sjele zajedno tek kad su se oštetile do neprepoznatljivosti. Mrzila me je, jer sam samo ja probio njenu ljusku, jer je zbog mene bila tako neljudska, a ja sam nju mrzio što me je povukla u tu neljudskost sa sobom. Istovremeno je u meni raspirivala ljubav i strast kao nitko prije, grizao sam je i vukao za kosu, a ona je trpjela i zauzvrat me ljubila kao ikonu. Plakao bih poslije iako bih radio to ponovo.
Drugi parovi su izlazili vikendom u šetnju sunčanim Jarunom i ispijali kave, razmišljali što i gdje za večeru. I mi smo šetali Jarunom i skupa kuhali obroke, ponekad bih i zaboravio da je taj dodatni par ruku iznad sudopera pripadao djevojci koja je ubila Elenu. Znao sam da se osjećala krivom.
Nakon nekoliko mjeseci preselila se u moj stan i znao sam se zateći kako za radnog vremena buljim u jednu točku i razmišljam kojim riječima ću je pozdraviti danas, i kad se ohrabrim reći joj sve što nije htjela čuti. Istinu i nešto malo laži. Možda joj zapovijediti da se gubi i da mi više ne prilazi. Iskreno me zanimalo bi li me zaista pustila na miru.
Maštarije nikad nisam ostvario. Kad bih došao na vrata i susreo njen pogled, zadovoljan, naoko bezbrižan, ponekad znatiželjan, sve bi palo u vodu. Tad sam samo htio da bude sretna onoliko koliko je mislila da će biti. Jadno, znam.
Onda je zanijela. Mislim da ničega nisam bio svjestan dok nisam ugledao dijete na ultrazvuku, posljedicu našeg sjedinjavanja. Strašna posljedica. Još jedno malo čudovište. Ilona je uhvatila moj zaprepašten pogled i oborila svoj. Kao da mi je čitala misli. A nije isključeno da nije. Buljio sam u njen trbuh uplašen onime što buja unutra. Istinski prestrašen. Jedna možda, ali dvije, jer bila je, naravno, curica? Je li bilo nasljedno? Ili će to biti posve zdravo dijete?
– Mrziš je – rekla je Ilona. Činjenica, a ne pitanje. Nisam znao istinu, nisam više znao ništa. Naravno da sam isprva želio to dijete. Mislim da ga nikad uistinu nisam mrzio kako je ona mislila, ali među nama je postojao jeziv jaz i dijete je postalo njegov dio. To je bila strašna pomisao, ali nisam je se mogao osloboditi. Kad bih sve zbrojio i oduzeo, na kraju bih uvijek osjećao užas. Bilo me je strah. Ilona je znala sve. Nismo se svađali, samo sam je jednom vidio da plače, ali primijetio sam kako sjedi nad knjigom i bulji u stol. Ili bulji kroz prozor. U trudnoći je bila sve ljepša i ljepša, kao da je svjetlo izvana prolazilo kroz nju. Sjala je, no ta je pojava bila tako suprotna sa dugim šutnjama među nama, da sam jednom pomislio da se radi o izvanzemaljki, a ne ljudskoj ženi. To bi zasigurno objasnilo neke stvari. Kako bilo, trbuh je rastao, i ona bi rekla:
– Gle, rita se – i uzela moj dlan da ga spusti na trbuh. To sam joj nevoljko dopuštao.

Legla je te proljetne večeri sa mnom u krevet, nakovrčane kose kako sam volio. Ispreplela je prste s mojima, nježno kao s paučinom, disala u moje rame svojim božanskim dahom.
– Volim te – prošaptao sam u mrak. Ali čudovište je to znalo. Stisnulo mi je ruku u znak potvrde, a ono malo čudovište se promeškoljilo u njenoj utrobi. Brzo sam zaspao, ali s osjećajem neodređene tjeskobe. Kad sam se probudio bila je hladna. I to je bilo to. Više nije bila sa mnom, a ni naše dijete. Znao sam da je to uradila ona i mrzio bi je još više da je nisam toliko volio.
Je li prizvala nježnog Azriela ili je sama otišla svom zamišljenom bogu?
Zagrlio sam njeno tijelo i zaplakao bez zvuka, zbog nje, zbog zametka u njoj, zbog njenog brata i moje sestre, zbog jebenog svemira bez duše i svakog Jošue koji se ikad našao na ovom bijelom svijetu.