Jagoda Kljaić: Pismo sretne žrtve

Filed under: afirmator,broj 05 - avgust 2012,edicija "posle ratova",poezija i proza,proza,sindikat |

Imao sam veliku sreću. Što je granata pala u našu bašču, baš u pravo vrijeme, oko pola četiri popodne, kad smo žena i ja, sa nekoliko komšija, sjedili na klupi ispod izabele. Komšije su bile i nove i stare, što će reći oni koji su na početku rata doselili u naš sokak jer su mijenjali kuću u slobodnom dijelu Hrvatske i dobrovoljno došli u okupirani dio. S nama, starima i novima, još neki starosjedioci, nećete vjerovati, ali nacionalno izmiješani, odnosno i Hrvati i Srbi. Toga 4. augusta poslije podne, prije 17 godina, ma sjećam se kao da je bilo jučer.

Kako se i ne bih sjećao kad mi je to bilo posljednje što sam vidio i čuo. Pa ostalo urezano u um i tijelo, u meso koje je već strunulo do kosti. Ilovača radi svoje, na lokaciji: brdašce ponad varošice, Novo groblje. Slušam, od tada, kako nije bilo granatiranja civilnih objekata i da je samo nekoliko civila poginulo jer su se, eto nesreće, našli na putanji tih negranata. Jest da je bila nevidljiva, a kad sam je čuo, već su šrapneli bili u meni, ljetna karirana košulja zakrvavljena, sandale u drugom dvorištu, a cigareta sa cigaršpicom trajno u plućima. Poslije su mi uginuli lešinari, koji su padali na moj novi dom, nakon što su se najeli krepanih svinja u glavnoj gradskoj ulici, uspjeli samo došapnuti da sam četvrta civilna žrtva toga dana u nepostojećem granatiranju, a samo u njihovom prostoru leta od nekoliko ulica. Bilo mi nekako drago, eto, da sam i ja netko od onih što ne mogu biti svi.

Imam puno razloga za sreću. Veliko sam dobro napravio državi u kojoj sam rođen, živio, radio i poginuo od nepostojećega. Četiri godine mi nije isplaćivala penziju koju sam davno prije zaradio i redovito mjesečno dobivao. Ni meni ni ženi. Znam da su zajedno bile oko sedam stotina onih nekih dojč maraka, pa puta dvanaest bilo bi oko osam i pol ‘iljada godišnje, pa puta četiri ispada skoro 35.000 maraka. Čista naša ušteda državi, za koju nam još nitko nije rekao ni hvala. A budući da sam razgranatiran u sekundi, donio sam još dodatnu uštedu.

Postojao jesam, rođen 1924. godine, poginuo 1995., baš kad sam počeo brinuti o drvima za nadolazeću zimu, taman je prošao Sveti Ilija, pa „vatra milija“. Dok sam onako letio preko ograde, kao sakupljači perja u poznatom filmu, nisam stigao misliti što će biti poslije. Imam kćer, nek’ ona misli, svejedno je nezaposlena, završila fakultet, pa valjda nešto zna. Za nekoliko mjeseci me uspjela prijaviti kod Boga, kad je dokazala da jesam bio pa da sad više nisam. Mislili i ona i ja da sam sad uredno prijavljen na listi čekanja za raj, ali, kopka vrag, ide ona provjeriti. Valjda se ponadala da bi mogla u’vatiti neku vezu i protekciju za rajske dveri. Gdje god pita, mene nema. Ni živoga ni neživoga. Izgubio se u granati, pa me nije ni u popisu poginulih mjesnoga doma zdravlja, mi matičnoga ureda sve do županijskoga, ni u državnim knjigama. Baš je bila jaka ta nepostojeća granata, u sred vreloga popodneva. Kompletno me raznijela u ništa.

Ali, kad službene knjige već biraju koga će uzeti u svoje korice, moraju se potražiti one druge. Kćer nađe knjigu kojoj je ime: Documenta, centar za suočavanje s prošlošću, nevladina organizacija civilnoga društva. Njeni listovi, razlistani u timove, idu od sela do sela, iz jedne gradske ulice u sljedeću, od kuće do kuće, kako bi popisali sve lj u d e smrtno stradale u Domovinskom ratu. I opet sam morao biti sretan, jer sam, nakon petnaestak godina, uskrsnuo, kao civilna žrtva rata. Samo zahvaljujući Documenti. E, pa, hvala im. Gdje čuli i ne čuli.

Dok sam se namještao u upitnike i fascikle, čuo sam svakojaka kazivanja onih koji su moja kategorija, ali, bogme, puno teža. Koji su dobili metak u čelo dok su sjedili u vlastitom dvorištu, ubijeni od onih kojima su pripremali gulaš za ručak, u trošnim bajtama. Koji su se pokušali probiti na mjesta gdje ne odjekuju granate, ali su usput ranjeni, poginuli, umrli i ostavljeni u nekom šumarku, ispod granja i šiblja, gdje će ih rodbina jednoga dana pronaći. Nekima je smrt doletjela iz visine, pogodivši pretrpani traktor ili stari jugić. Bilo je i sretnika koji su završili u usputnoj bolnici, ali, o njima dalje ni traga.

Kad sam sve takve i slične slučajeve detaljno upoznao, što sam drugo mogao nego zaključiti da sam imao veliku sreću. Poginuo sam u trenu, nisam se mučio, ubio me nepostojeći projektil, zabio me u vlastito dvorište, momentalno na mene nabacio ruže u punom cvatu, nitko nije plakao jer je i žena bila ranjena i u nesvijesti. A nije bilo ni vremena za plač, Oluja je počinjala, bio je to prvi dan, pa su me na brzinu umotali u vojničku deku i onako, u krvavoj ljetnoj garderobi, sa’ranili na pravom groblju. Sa krstom na kome je bilo upisano moje ime i prezime: Mladen Kljaić.

Što je to drugo nego velika sreća. Ako me nema u knjigama, ima me u ilovači. Ima i drugih, ali, zovu se N. N. Kako čovjek može izgubiti ime i postati N. N.? Na više načina. Jedući jabuku u voćaru. Ili spavajući, u pet sati ujutro, u krevetu na prvom katu zgrade, kraj otvorenoga prozora, a ne znajući da počinje Oluja. Pa ga pogodi prva od neispaljenih granata. Ili krene prošetati gradskim parkom, opa, du’nu i ubi. Koje su tek bile mogućnosti postati i do danas ostati N. N. u beskrajnim kolonama mučenika što su, iz zaleđa Zadra i Šibenika, prelazile Unu kod Dvora i Bosanskoga Novoga. U ilovači Like, Korduna i Banije, na puno mjesta sada se tek zacrveni cvijet maka, on najbolje raspoznaje slova N. N.

Samo zato što nisam N. N., očekujem da me i dalje prati sreća. Jer, koliko će godina nepostojanja njima trebati, da dostignu samo mene. A koga još sve ja trebam dostići! One kojima je država isplatila zaostale i dužne penzije. Pa da mi kćer podigne spomenik. Možda država odredi i tarifu za život nas, svojih građana, nije bitno koje nacionalnosti, koji smo civilne žrtve nečega što nismo željeli i u čemu nismo učestvovali. Jer, da jesmo, na vrijeme bismo se sklonili na sigurno, ne bismo čekali granatiranje i zbjegove. Sad su jedni u kategoriji povlaštenih, pa su im djeca dobila tzv. odštetu za tu civilnost žrtve, a drugi ostaju u kategoriji čekanja boljih i pravednijih vremena. I sam sam među njima, ali s vjerom u sreću, kakvu sam imao i do sada. Iako sam nešto sumnjičav, jer ova moja sreća neće ići u korist državi.

Oluja prohujala, šume razlistale, kuće se ispraznile. Ljudi ovozemaljski postadoše onozemaljski, o prigodama se javimo, sve u strahu da bi i sjećanje moglo postati „nepoznata“ kategorija.

* Posvećeno svim NN žrtvama akcije Oluja

One Response to Jagoda Kljaić: Pismo sretne žrtve

  1. Nadam se da će uz pomoć Documente nestati NN žrtva i svaka dobiti svoj identitet jer je to minimum poštovanja koje zaslužuje. NN su bili kada nisu bili poznati ili jesu ali je to nekome u tom trenutku pogibelji odgovaralo.
    Volim kada se stvari raščiste. Hvala Jagoda, doprinosiš tome na svoj način…

    Draga Solar
    31. октобра 2012. at 13:45
    Одговори

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.