Iva Pejković: Prave stvari

Filed under: afirmator,broj 02 - maj 2012,poezija i proza,proza |

Tvoja sestra je drolja, rekla je majka, sipajući pileća rebarca u hladnom umaku na moj tanjur. Otac je šutio, ukopan na sjedalici. Bradom je gotovo dodirivao stolnjak, a dva pramena nalik oprugama lepršala su nad jelom. Bilo je to u nedjelju poslije mog 12. rođendana.

Možda je majka razmišljala o propovijedi don Ivana.  U prvoj klupi do oltara imali smo najbolji pogled na njegove šake,  prevelike u odnosu na prsa pod mantijom. Prste su mu ukrašavale male bradavice, a na palcu ih je bilo nekoliko.  Kada se ne bismo pojavili na vjeronauku, don Ivan bi u crveni notes zapisao minuse pored našeg imena. Kiki je imao tri minusa i zbog toga se gospođa Radojka rasplakala nad suhim napolitankama koje joj je ponudila moja majka. Nakon napolitanki, popila je tri čašice rakije. Razočarao ju je vlastiti sin jedinac. Mojoj majci je bilo važno da utješi gospođu Radojku, jer je kekse poslužila na bakinom porculanskom servisu, a rakija se u našoj kući vadila na stol samo kada je dolazio ujak. Kiki neće primiti Duha Svetoga, doznali smo. Tragedija ravna tuči koja je uništila ujakovo polje, zbog čega je bio prisiljen zaposliti se kao dostavljač pizza. Često bi nam donosio ostatke iz restorana, koji su nam dobro došli kao večera, doručak i ručak. Moja majka alergična je na gljive, a nisu joj drage ni masline. Stoga ih je brižno uklanjala, stavljala na ubrus i pružala ga ocu. On uglavnom prihvaća sve.

Škola je završila, pa tako i vjeronauk. Jedan sat imali smo u sklopu nastave, a druga dva u velikoj dvorani u crkvi. Naša kuća nalazila se odmah pored nje, pa nam se činilo kao da živimo zajedno s don Ivanom i časnim sestrama Frankom, Marijom i Lucijom. Kada bi nestalo struje, okupljali smo se u dvorištu crkve, gdje su časne sestre pjevale psalme. I majka bi zapjevala, ali nije imala sluha, pa bi se don Ivan dosjetio kako to prekinuti – pričao je šale. Naravno, nisu to bili prosti vicevi, kakve je znao pričati ujak. Bile su to zgode domaćih životinja ili pak kako su se sretno riješili obiteljski nesporazumi.

Jedne večeri, dok su zrakom još lepršala slova, kada smo zapalili sve naše stare udžbenike i bilježnice, Kiki nas je okupio kod kontejnera – kako nam je najavio, uskoro ćemo vidjeti ‘pravu stvar’.

Do tada nisam znao što su prave stvari, ali slutio sam da će se do jeseni mnogo toga promijeniti.

Preskočili smo zid i stupili u unutrašnje dvorište crkve, gdje su se nalazila uska vrata kroz koja su mogla proći samo tanka tijela časnih sestara. Još uvijek nam nije bilo jasno što će nam to Kiki pokazati, u polumraku smijao se bez glasa, samo su mu nosnice njištale, kao Đavlovu učeniku. ‘Pogledajte gore’, šapnuo je i mi smo istegnuli vratove da bi vidjeli – nad nama su se, kao zaljubljene golubice, ljuljali bijeli grudnjaci i gaćice. Lopta je rukama pokrio usta, a obrazi su mu se napuhali, crveni, kao da će se svaki čas rasprsnuti. Ja sam šutio, gluh i nijem za sve oko sebe. Među bijelim rubljem koje se sušilo pod prozorom, bilo je i ono koje je prianjalo uz tijelo sestre Lucije.

Na satu zborskog pjevanja, nisam ponio molitvenik koji smo dobili kako bi napamet naučili stihove za svetu misu. Sestra Lucija, kada me vidjela praznih ruku, ošinula me pogledom i prišla, da bi me blago udarila po obrazu i ustima, što se odvilo više kao šala, nego prijekor. Dijelio sam molitvenik s Loptom, lice mi je gorjelo, a vrućina je počela probijati put prema trbuhu i sve niže. Njezina crna halja zbog vrućine se lijepila za bedra dok je hodala dvoranom. Nad gornjom usnicom svjetlucao je znoj. Osjećao sam da bi se mogao osramotiti pred svima i zatražio od sestre Lucije da me pusti otići na zahod, ali nije mi dozvolila, sve do posljednjeg tona koji je s ljubavlju odsvirala na melodici. Vidio sam kako se traka sline odvaja od njezine debele donje usne, te pada na bradu i više nisam mogao izdržati. Pojurio sam na zahod. Sve do ručka na dlanovima su mi ostale bijele mrlje, tamo gdje sam blokirao dotok krvi, držeći se za klupu. Oprao sam zube i malo odmorio. Zaključio sam da je moja karijera u crkvenom zboru završena. Onda su Kiki i Lopta došli po mene, pa smo biciklima krenuli na kupanje. Površina mora je treperila, u krošnjama borova vjetar je zaspao. Znojni, odmah smo se bacili u more i stali potapati jedno drugoga.

‘Lopta je morž’, vrisnuo je Kiki i smijao se lelujavom salu i spuštenim obrazima našeg prijatelja. Jeli smo sendviče koje je za svog sina spremila Loptičina majka. ‘Zašto to govoriš?’ pitao sam, ne izražavajući osudu, ali niti slaganje s Kikijevim uvredama. A one su bile sve češće.

Lopta je bio mnogo niži i širi od nas, ostalih dječaka u dvorištu. Uostalom, zbog toga smo ga i zvali Lopta, ponekad i Loptica, jer je takav bio oduvijek. No, sada su se naša tijela počela neobično rastezati, a neki od nas nad usnicom su dobili neposlušne dlačice. Uklanjalo ih se s ponosom. Divili smo se prvim ranama na nježnoj koži pod nosnicama. Na Lopti se nisu događale takve promjene, osim što je svaki mjesec bio sve širi. Lopta je izgledao kao da će zauvijek ostati majčin mali tuljan. Bio je jedini dječak koji na mojoj rođendanskoj proslavi nije probao viski što ga je Kiki ukrao svojoj majci. Skrivala ga je pod sudoperom, u plastičnoj kanti s krpama za brisanje prašine.

Kada smo pojeli sendviče, još smo jednom uronili u more, a sunce je zijevnulo iza oblaka. Navukli smo majice na još mokra tijela i jurnuli prema kućama. Prije rastanka, kod garaže Kikijevog oca, stali smo i parkirali bicikle, jer nam je Kiki najavio pogled na još jednu ‘pravu stvar’.

Što smo očekivali vidjeti u mračnoj garaži koja je smrdjela na ulje i ustajali znoj? Kiki je posegnuo prema kutiji u kojoj su se nalazile matice, vijci i čavli, odakle je izvukao presavijeni papir, te ga izgladio, pun poštovanja, kao da se radi o svetoj sličici. Bila je to grubo istrgnuta stranica iz časopisa za odrasle o kojima se već neko vrijeme pričalo u dvorištu. ‘Pogledajte’, pružio nam je masnu stranicu preko koje se rastezala potpuno gola plavuša i besramno milovala ono što žene imaju među nogama. ‘Smijem li posuditi?’  pitao je hipnotiziran Lopta. ‘Kuš!’ Kiki mu je istog trenutka istrgnuo stranicu iz ruku, tako da je Lopti ostao samo onaj djelić nogu i stopala u visokim potpeticama. Kao da mu je i to bilo dovoljno, spremio je komadić časopisa u džep i zbrisao.

Te noći nisam mogao zaspati. Bilo je prevruće. Leđa su mi se lijepila za plahtu, a kad bi se okrenuo na trbuh, osjećao sam pritisak u preponama. Iscrpljen od sunca i mora, kada bih sklopio oči, na stropu su se pojavljivale svjetlucave pruge, šireći se u raznim smjerovima. Kada sam počeo razmišljati o tome kako bi izgledala sestra Lucija u provokativnoj pozi koju sam vidio u časopisu, bilo mi je još gore. Njezino tijelo, bijelo kao voštanice u crkvi, neprestano mi se uvijalo pred očima.

Tvoja sestra je drolja, ponovila je majka, puneći očevu šalicu kavom.  Njegova vječita šutnja toga se jutra povukla, kao oseka, ostavljajući gorke alge na obali, mirnoj luci u kojoj je bila usidrena naša obitelj. Pitao je majku što ju je natjeralo da tako nešto uopće pomisli. Tražio je dokaze. Majka nije imala dokaze, samo naklapanja žena koje su je uvjeravale da se u garsonijeri njezine kćeri, koja je otišla od kuće sa 16 godina, neprestano odvija ‘promet’.

Prošlo je cijelo desetljeće od sestrinog odlaska koji je otac nazivao ‘trbuhom za kruhom’, a majka ‘vucaranje s bitangom’. Napustila je školu i otišla živjeti s vlasnikom kafića u kojem je radila preko ljeta. Željela je biti s njim cijelu godinu. Kući se vratila dva Božića kasnije, s trbuhom do brade i tada sam na poklon dobio prava vatrogasna kola. Majci nije bilo drago što sestra troši novac na skupe poklone, a otac je rekao da nije važan novac, nego dobra volja i zdravlje naše obitelji. Sestra se tome smijala, kao da je ispričao loš vic. Stopala su joj bila otečena, a oči kapci crveni i smežurani.

Otac se ustao od stola i otišao zapaliti cigaretu u dvorište, jedino mjesto gdje je to smio učiniti. Pošao sam za njim. Nogom je gurao šljunak natrag prema stazi. Kosa na tjemenu mu se prorijedila, čudilo me kako to nikada do tada nisam zapazio. Bicikla je ležala na travi, izveo sam je na cestu i pojavio se na Kikijevom prozoru. Njegova soba bila je u prizemlju. Sve sam mu ispričao – o snovima u kojima me proganja i muči sestra Lucija, o majci koja sestru naziva droljom, te kako je otac počeo gubiti kosu. Kiki je uklanjao krmelje i nije ga pretjerano zanimao moj život. S noćnog ormarića zgrabio je načetu čokoladicu i strpao je u usta. ‘Večeras – jedna prava stvar’, promumljao je. Bilo mi je dosta Kikijevih ‘pravih stvari’, ali kako se sjena može nadviti nad ono što je oblikuje? Samo sam slušao kako glasno krckaju lješnjaci među njegovim zubima, a onda smo pošli do plaže.

Skriveni iza garaže Kikijevog oca, tamo gdje smo u mraku mogli napipati jednu staru bačvu i na njoj se stisnuti jedan do drugoga, Lopta i ja čekali smo Kikija i sljedeću ‘pravu stvar’.

‘Misliš li da je to žena?’ pitao me Lopta.

‘Ne budi glup’, dobacio sam. Nisam se osjećao sigurno na toj bačvi, pogotovo sa sve težim prijateljem. Želudac mi je neprestano poigravao u utrobi. ‘Možda je djevojčica’, uzdahnuo je ponovo on, a onda je nešto šušnulo u mraku i pred nama su iskočila dva mršava lika.

Kiki je doveo mladića kojega još nikada nismo vidjeli, a u toj gustoj, sklizavoj tami, doimao se još starije. ‘Pokaži nam’, poticao ga je Kiki. Ovaj je iz džepa izvadio papirić i položio ga na mršavo koljeno koje je zabjelasalo u tami. Posuo ga je mrvicama i načinio maleni smotuljak, a potom ga je zapalio i duboko udahnuo.

‘Hajde, ne budite djeca’, zaškrgutao je Kiki, nakon što je i on potegnuo dva pozamašna dima. Znali smo što je to i kako ćemo se od toga osjećati. Lopta se počeo izmotavati: majka ga čeka, večera je na stolu, no Kiki mu je brzo gurnuo cigaretu u usta. Lopta je progutao dim i počeo se gušiti. Svi smo ga stali lupati. Leđa su mu se gibala kao želatina.

‘To, stari, sad će ti sve proći, uvjeravao ga je Kikijev novi prijatelj. Pitao nas je želimo li sljedeći put nešto još bolje. Kiki se složio u naše ime. Kad sam uspio solidno uvući i izbaciti dim, oni su pljeskali i umirali od smijeha.  Kikija je zanimalo gdje se nabavljaju sve te prave stvari, a iskusni mladić uputio ga je na adresu moje sestre. Bačva na kojoj smo sjedili plovila je u tami, tresla se pod nama kao splav nasukana na žalu. Noćni dašak vjetra donio je svježinu, gotovo kao da je već stigla jesen.

Iva Pejković

 Rođena 1984. godine u Zadru.
2009. diplomirala je na Odjelu za izobrazbu učitelja Sveučilišta u Zadru.

Objavila roman „Mačka u čizmama“ u ediciji Katapult, Rijeka, 2007.
Vodi Klub čitatelja za mlade u Gradskoj knjižnici Zadar.
Urednica je portala ezadar i piše za blogosferu Večernjeg lista.
Kratke priče objavila u Zarezu, Slijepom putniku i zbirci Rukopisi33.

Član je društva zadarskih pisaca “ZaPis“.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.