Igor Lazarević: Oproštajno pismo S. Dž. Svansona

Filed under: 2015,afirmator,broj-34-januar-2015,sf / horor |

Preziveti-Antarktik-03„To je bila samo boja izvan ovog svemira, užasavajući glasnik iz neoblikovanih carstava beskraja, izvan prirode kakvu mi poznajemo, iz carstava čije i samo postojanje šokira mozak i otupljuje nas crnim izvan-kosmičkim ponorima koje otvara pred našim grozničavim očima.“

-Boja izvan ovog svemira; H. P. Lavkraft-

 

Jedini razlog zbog kojeg još uvijek nisam povukao obarač iza metalne cijevi koja je sve do ovog momenta grebala moje nepce jeste nesavladiva želja da, prije nego što svojevoljno predam život onostranom, zapišem strahote koje su me i natjerale na ovaj potez očajnika. Tek pri stanju uma kojeg bih nazvao apsolutni strah, shvatam i razumijem da je ovo jedini izlaz. U danima koji su prethodili kobnom događaju koncept samoubista je meni, kao savršeno racionalnoj osobi, bio nerazumljiv i konfuzan; šta može natjerati čovjeka da zaboravi i zanemari nagone za preživljavanjem i samoodržavanjem, nagone koje je evolucija snažno tkala u neraskidivo povezivala sa našim genima? Koje sile mogu tako pomračiti um da svaki trag ljudskosti nestane, slabašan poput izmaglice nemoćne pred jutarnjim suncem. Dok posmatram tupo presijavanje revolvera na radnom stolu prekrivenom papirima kojima predajem posljednje ostatke i krhotine memoara onoga koga ste zvali profesor Stiven Džonatan Svanson, ne mogu a da se ne zapitam u kakve će nepoznate ponore zaroniti moja duša nakon što sve ovo bude gotovo i nakon što olovo prokrči sebi put kroz slojeve kostiju, mišića i krvnih sudova čije su bolne pulsacije jedini podsjetnik da sam još uvijek živ. Nadam se da će zaobići dimenzije iz kojih je ispuzalo ono čiji me lik još opsijeda i čije su riječi izbrisale san, a svakodnevicu pretvorile u beskonačnu noćnu moru, košmar iz kojeg me jedino ovaj revolver i metak u njemu mogu probuditi.

Baveći se geologijom imao sam mnoštvo prilika da putujem i istražujem ovaj svijet. Vidio sam spektakularne predjele i skrivena bogatstva planete koju nazivamo domom. Postao sam svjedok dugovječnosti i tihi posmatrač postanka ocrtanog u svakom kamenu, u svakom zrnu pijeska na kome je uklesan lik univerzalnog Stvaraoca. Od saharskih vrelina pa do sibirskih tundri nalazio sam tragove stvaranja zemlje po kojoj kročimo, jedinstvene poput otisaka prstiju koje umjetnik ostavlja na glini dok je oblikuje. I zaista sam smatrao, lišen i najmanje sumnje u postojanje boga, da se u svemu i svima krije trag kosmičke energije stvaranja i da sve na ovom svijetu sadrži česticu Praiskona, momenta u kome je Sve nastalo iz Ničega. Iako su, nakon svega, moja uvjerenja i dalje prisutna, sada nažalost uviđam mane svojih metafizičkih shvatanja; nakon događaja sa Antarktika mislim, ne – znam, da ta ništavna praznina iz koje je, nekim božanskim uticajem, nastao univerzum nije nestala, već se samo povukla izvan granica ljudskog poimanja materijalnog, skrivajući u sebi sve one strahote koje uzmiču pred svjetlom i pred životom, povremeno pronalazeći pukotinu između dimenzija kroz koju se ušunjaju i u naš ugao beskonačnog svemira otkrivajući se nama, smrtnim i ograničenim dušama. Jer kako drugačije objasniti iskonsku tamu i zlo koje me dočekalo dole, u ledenim, zaboravljenim katakombama? Kako natjerati um nazad u kavez poznate realnosti kada je, makar i na tren, iskusio prostranstva van granica svega onoga što nazivamo realnim i shvatljivim? Krenuću ispočetka u nadi da ću nekako uspjeti smiriti vrtlog misli koji mi muti vid i trese promrzle prste.

Došao sam na ideju da okupim probranu ekipu za ekspediciju na Antarktik. Cilj nam je bio posjetiti slabo istražene dijelove ovog ledenog kontinenta u potrazi za meteoritima. Pustopoljine prekrivene snijegom pružaju idealno područje za uočavanje kamenja koje snažno odudara od svoje okoline. Rijetki su takvi predjeli, potpuno neistraženi i neokaljani ljudskim stopama, predjeli koji su uspjeli da se odupru civilizaciji i napretku tehnike vješto izbjegavajući čovječanstvo kao najvećeg istorijskog neprijatelja prirodne harmonije. Antarktik je takav, hladan i srećan u svojoj usamljenosti dok ljubomorno čuva drevne tajne, skrivajući ih pod eonima snijega i leda. Ja sam želio da razbijem taj vjekovni veo i da čitam šapate univerzuma zapisane na bijelom licu diva. Nakon što sam od univerziteta dobio sva potrebna materijalna sredstva neophodna za istraživanje, razmišljao sam ko bi od mojih kolega bio najpodesniji za ovaj nemilosrdan poduhvat. Samo mi se jedno ime stalno javljalo u mislima – Tom Haris, poznati geolog i astrobiolog, kao i moj dugogodišnji prijatelj. Naravno, Tom je jedva dočekao da prihvati ponudu i nas dvojica smo, nakon detaljno isplaniranog puta, isplovili iz Darvina.

Prije polaska kontaktirali smo istraživačku stanicu Rotera smještenu na jugozapadnoj obali antarktičkog poluostrva koje se odvaja od istočne strane kontinenta. Ova regija je pod britanskom upravom i oni nisu imali ništa protiv da se dva naučnika pridruže brodskoj posadi koja je upravo bila na povratku iz Engleske. Tako smo Tom i ja, za svega sedam dana od odobravanja istraživanja, ugledali obale južnog kontinenta i ushićeni stajali pred ledenim magnovenjem koje je sada djelovalo zastrašujuće. Ploveći oko poluostrva ka Roteri nisam mogao a da ne osjetim neku čudnu težinu u vazduhu, težinu koja izbija iz sivila ledenog mora i još hladnijeg vazduha. Sve je odisalo netrpeljivošću prema strancima, ljudima koji bez dozvole narušavaju beskonačnu tišinu utkanu u svaki kamen, svaku santu plavog leda koja nas posmatra nevidljivim očima i nijemo šapuće drevne kletve i upozorenja nekim zaboravljenim jezikom, razumljivim samo prirodi i rijetkim stvorenjima koja ove oštre litice nazivaju domom.

Napustivši međunarodne vode oko poluostrva stigli smo na dugo iščekivano odredište. Istraživačka stanica Rotera smještena je uz obalu Belingšauzenovog mora. Dočekali su nas izrazito prijateljski i odmah poslali vođi geološkog tima kako bi ustanovili dodatne detalje terenskog istraživanja. Šef geološkog odsjeka, dr Džo Harington bio je veoma srdačan. Ugostio nas je u svojoj sobi najbolje što je mogao, u skladu sa skromnim mogućnostima stanice koja je više praktična nego luksuzna. Popili smo po čašu jakog brendija i na trenutak zaboravili obaveze dok smo pričali sa domaćinom o dešavanjima u Engleskoj i putu koji nas je fascinirao.

Ali neobavezno ćaskanje nije potrajalo. Tom i ja smo insistirali na tome da, uprkos upornosti našeg sagovornika, razgovor teče u pravcu istraživanja meteorita. U kratkim crtama smo izložili plan. Cilj nam je bio obezbijediti prevoz i pratnju sa Rotere do Elsvorta, teritorije koja se nalazi na slobodnoj zoni Antarktika – zemlji Marije Bird. Naš plan je bio da tražimo meteorite upravo na ovom regionu gdje su mnogo veće šanse da ćemo pronaći značajne primjerke, jer se mali broj geologa usuđuje lutati ovim, još nedovoljno istraženim tlom. Rotera bi trebala da nam obezbijedi prevoz u oba pravca, kao i ljekarsku i tehničku podršku neophodnu za sigurnost i uspješnost putovanja. Planirali smo se zadržati svega tri dana, nakon čega bismo se vratili nazad u stanicu, a odatle brodom do Engleske. Sva veća geološka ispitivanja ćemo vršiti tamo, a ne u Roteri, svodeći troškove stanice na minimum.

Dok sam razgovarao sa šefom, iznoseći svoje argumente, primijetio sam promjenu na njegovom licu. U nekoliko trenutaka ispred mene više nije sjedio veseli i pomalo pripiti čovjek, već smrknuti muškarac lica iscrtanog sjenovitim brazdama. Završio sam svoj unaprijed pripremljen govor, nakon čeka je uslijedio predugi trenutak neprijatne tišine. Tom i ja smo se nervozno pogledali, nadajući se da sav put do ovog ledenog pakla nije bio uzaludan. Dr Džo je sklopio vrhove pristiju i ostao zagledan u nas. Napokon je progovorio, posle onoga što mi se činilo kao vječnost ispunjena iščekivanjem. Rekao je kako je ranije tog dana poslao četiri člana ekipe na teritoriju Elsvorta. Izgleda da su dva norveška meteorologa krenula na rutinsku provjeru stanice na ostrvu Petra I, nekoliko kilometara od obale Elsvorta, i ostala izgubljena negdje u putu. To jutro su iz stanice Vasa radio vezom kontaktirali Roteru, traživši od njih da im pomognu u potrazi za naučnicima koji nisu prijavili dolazak na ostrvo. Džo je bez razmišljanja izašao u susret i poslao tim od četiri čovjeka koja će se pridružiti ekipi za potragu na zemlji Marije Bird. Zbog manjka ljudi na stanici mogao nam je obezbijediti samo pratnju ljekara. Tom i ja smo se složili i velikodušno prihvatili ponudu. Zatim smo otišli u dodijeljenu nam sobu i zamračili prozore kako vječni dan ovog ledenog svijeta ne bi ometao naš prijeko potrebni san.

***

Ni sam ne znam koliko dugo sam spavao. Moje tijelo se još uvijek privikavalo na odsustvo noći u ovom vanzemaljskom, bijelom svijetu. Sunce je ponosno gospodarilo nebom, razbijajući krhke oblake koje oštri vjetrovi nose sa istoka. Ispred stanice su nas dočekali dr Džo i mladić za koga smo Tom i ja pretpostavili da je ljekar koji će nam se pridružiti u ekspediciji. Mladić je rekao da se zove Ričard Matison, porijeklom iz Šefilda. Obojici nam se dopao već na prvi kontakt i znao sam da će biti od koristi u ledenoj divljini prema kojoj smo se uputili. Džo nam je pokazao motorne sanke, potpuno opremljene svim što će nam biti potrebno za istraživanje, kao i za uspostavljanje kontakta za radio-bazom na Roteri. Sve je bilo spremno i nas trojica smo napokon krenuli prema Elsvortu. Kada se samo sjetim naše blagoslovene bezbrižnosti! Uputili smo se u nepoznato potpuno nesvjesni onoga što nas tamo čeka, duboko u ledu, skriveno od svjetla vječnog dana.

Vožnja je trajala duže nego što sam se nadao. Prostranstva Antarktika su daleko veća nego što je to moj ograničeni um mogao zamisliti! Tek kada ste u neposrednom kontaktu sa nečim velebnim i strahovitim u toj svojoj uzvišenosti shvatite koliko je kratak momenat koji nazivate životom. Okružen ničim osim ledom i snijegom iz kojeg mjestimično izbijaju hrapave površine crnog kamena uvidio sam sićušnost svog bića, kako fizičku tako i duhovnu. Ljudi su sujetna stvorenja. Samo direktno suočena sa nečim što svjedoči o dugovječnosti vremena postaju svjesni beznačajnosti svog doprinosa ukupnoj istoriji postojanja. Inače, okruženi prividom svoje nezamjenjivosti, uljuljkujemo se u osjećaj jedinstvenosti, govoreći sebi da smo vrhunac stvaranja satkan od savršenstva, djeca boga ili univerzuma – kako hoćete, a pravu istinu ne možemo i ne želimo da saznamo. Ona pripada samo onim rijetkim prokletnicima kojima neki strahoviti podsjetnik skine paučinu sa davno zakržljalog čula koje osluškuje odjeke Praiskona i koje vidi tamno naličje Stvaraoca. Prokletnicima kao što sam ja.

Put do Elsvorta je trajao dva dana. Tom i ja smo željeli da zađemo što dublje u neistražene teritorije smatrajući da ćemo tamo imati najveće šanse za revolucionarno otkriće. Dr Ričard se tiho slagao sa našim planovima, ne uplićući se u naše polemike. Dva puta dnevno smo kontaktirali Roteru i Džo nam je rekao da prati GPS signal naših vozila. Obavijesto nas je kad smo napustili englesku teritoriju i ušli na zemlju Marije Bird. Te noći (bar je tako pokazivao moj sat, iako je bilo sunčano i vedro oko nas) smo se, kao i prethodne, ulogorovali na otvorenom, pojeli jednostavan obrok i zaspali u malim ali toplim šatorima. Čini mi se da sam spavao svega nekoliko sekundi kada me je zaglušujuća buka probudila a nalet vjetra koji je uslijedio silovito zatresao sva tri šatora. U bunilu i još nepotpuno probuđen izletio sam napolje nesvjestan penetrirajuće hladnoće u vazduhu ispunjenom uskovitlanim snijegom. Tom i Ričard su takođe napustili šatore. Međusobno smo razmjenjivali zbunjujuće poglede, tražeći i najmanji znak shvatanja situacije u kojoj smo se našli. Šta god da se desilo uhvatilo nas je nespremne.

Bilo je potrebno minut-dva da se obučemo i razbistrimo misli. U glavi mi je još tutnjalo od strašne buke koja me je prenula iz sna. Bezuspiješno sam pokušao da trijezno razmišljam. Zujanje u ušima me u tome sprječavalo. Ne sumnjam da su se slično osjećali i moji prijatelji koji su stajali ispred mene potpuno blijedi i preplašeni. Tražili smo izvor tog zvuka, te eksplozije koja je zatresla tlo Antarktika. Nije nam trebalo dugo da ga ugledamo. Oko pedeset metara ispred kampa kojeg smo postavili snijeg je bio iskopan i razbacan potpuno otkrivajući tamno tlo i oštro kamenje. Potrčali smo u tom pravcu iz kog je dopirao dim avetno se uzdižući iz kratera, a kako smo se približavali pojačavao se i osjećaj toplote, tako nesvojstven ovom ledenom svijetu. Krater je imao prečnik od nekoliko metara i bio dubok oko jedan metar. Na njegovom dnu, u centru te mikroapokalipse, ležao je komad crnog kamena, uglačan, nepravilan poput nebrušenog dijamanta. Tom se prvi spustio prema meteoritu, rukom rastjerujući posljednje ostatke dima. Kleknuo je pored stijene dok mu se na licu gubio izraz zbunjenosti a rađao osmijeh. Pozvao me da siđem i pružio ruku. Ričarda smo poslali po torbu sa opremom. Antarctica-09

Što sam duže posmatrao meteorit manje sam znao o njemu, a svaka hipoteza nastala u mojoj glavi brzo je isparila potpuno opovrgnuta. Većina meteorita koja padne na Zemlju je kamena, takozvani hondriti i ahondriti. Već na prvi pogled sam znao da ovdje nije u pitanju takav primjerak. Zbog toga sam prvo pomislio da je u pitanju veoma rijetki gvozdeni meteorit. Međutim, sve hemijske analize koje smo mogli izvesti u ograničavajućim uslovima su osporavale i tu tezu. Očigledno smo se susreli sa nečim do sada nepoznatim u nauci. Ta ideja nas je veoma uzbudila. Tu, ispred nas, ležao je kamen ne veći od obične aktovke, težine svega pet kilograma, kamen potpuno jedinstven na ovoj planeti i još jedna u nizu enigmi kojima obiluje naš svijet. Posmatrao sam potpuno crnilo na elegantnoj površini ovog posjetioca iz svemira, površini koja sa lakoćom guta svaki zalutali snop svjetla bez da stvara i najmanji odsjaj.

Ni sam ne znam koliko smo Tom i ja proveli u krateru produbljujući svaku sumnju u svoje znanje sticano godinama. Na kraju nas je Ričard natjerao na spavanje govoreći nam da je zora, što je malo apsurdno u svijetu gdje se ne smjenjuju dan i noć. Nevoljno smo ga poslušali i teškom mukom otišli u šatore. Ležeći potpuno slomljen umorom prepustio sam se lutanju u mislima. Razmišljao sam i pitao se, puštajući da me vodi umorni um koji upravo u momentima najveće fizičke iscrpljenosti najbolje funkcioniše. Početna euforija je isparila, ponovo ustupajući mjesto samo meni svojstevnom racionalnom rezonovanju. Kolike su šanse da baš tu padne meteorit, svega nekoliko metara od nas? Od tolike prostranosti svemira, svijeta i ove antarktičke divljine, kamen dužine svega dvije stope je uskladio svoju trajektoriju nastalu prije ko zna koliko vremena sa putanjom moje sudbine. A kolike su šanse da, od svih osoba na svijetu, baš ja budem taj koji pokušava da odgonetne tajne crnog kamena, ja koji sam prije samo nekoliko dana bio na drugoj strani planete živeći neki drugi život? Kakav je to materijal koji savršeno upija sunčeve zrake poput minijaturne crne rupe? Zar je moguće da postoji materija toliko strana i drevna da sa nje u potpunosti odsustvuje boja, ili, zbog ograničenosti spektra vidljivih talasnih dužina svjetlosti koje nazivamo bojama, nismo u stanju ni da vidimo meteorit onakvim kakav on zaista jeste? Kako je tako mali i lagan kamen mogao napraviti onako veliki krater?… Pitanja su opsjedala moje tonjenje u grozničav san ispunjen vizijama svemira i postanka, neograničenim prostorima i dimenzijama kojima vlada bezoblična tama, beskonačna i savršena u svojoj malignosti.

Probudio me poznat glas i svjetlost koja je izbijala sa ulaza u šator. Tom je, uspaničen, rekao kako je Ričard nestao zajedno sa meteoritom. Na brzinu sam se obukao i zajedno sa Tomom potrčao prema Ričardovom šatoru. Bio je prazan. Zatim smo požurili ka krateru bezuspiješno pokušavajući da kontrolišemo panično disanje i silovito lupanje srca. Na dnu rupe nije bilo meteorita. Zbog čega bi ga Ričard ukrao? Tom je slijegao ramenima, zbinjen kao i ja. Pogled mi je pao na tragove gusjenica koji vode od kratera prema istoku. Pogledao sam na časovnik – spavali smo dva sata. Možda ćemo ga stići ako odmah krenemo. Upalili smo motorne sanke i, ne gubeći vrijeme, krenuli u pravcu istoka, prateći trag koji se gubio u daljini.

Čitava vožnja je protekla bez izgovorene riječi. Povremeno bih pogledao Toma nazirući ozbiljno lice ispod naočara. I ja sam bio zabrinut. Zabrinut i zbunjen. Zbog čega bi Ričard ukrao meteorit i bježao sve dublje u neistraženu zemlju Marije Bird, u samo srce Antarktika? Kako je potjera odmicala sve više se pojačavala želja da okrenem vozilo i napustim sve, da se vratim nazad u Roteru, nazad u Englesku. Neki urođeni instinkt se probudio u meni, nagon davno zaboravljen i potisnut. Na sopstvenu žalost sam ga ignorisao i, željan odgovora, nastavio istim smijerom, igrajući igru mačke i miša ne obazirući se na glas koji me je pokušavao upozoriti. I baš tada, kada je osjećaj bojazni bio najintenzivniji, osjetio sam potpuni gubitak oslonca nošen strahovitim zvukom pucanja leda. Moje tijelo se prepustilo padanju i gravitaciji koja ga vuče sve dublje u ponor ispod blještave površine. U jednom trenutku sam ugledao beskrajno plavetnilo neba nenarušenog savršenstva a već u drugom sam osjetio tupi bol u glavi.

Probudio sam se na dnu. Pogledao sam na sat. Bio sam u nesvijesti punih deset minuta. Sanke su ležale prevrnute i djelimično zatrpane komadima skamenjenog snijega. Osvrnuo sam se oko sebe i nervoznim pogledom prelijetao po visokim i uglačanim zidovima ponora kroz čiji je vrh prodiralo dovoljno svjetla da sagledam prostor oko sebe. Plavičasto presijavanje ledenih zidova hranilo je strah u mojoj duši, strah drevan poput ove grobnice. Dozivao sam Toma i slušao eho svoga glasa kako se zauvijek gubi u zidovima ledenog lavirinta. Ostao sam sâm, izgubljen i zatrpan, sahranjen u utrobi ničije zemlje dok se ovaj ledeni grob smije mojoj sudbini okrutnim odjekom dozivanja i mog glasnog disanja!

Podzemni hodnik se pružao u dva pravca. Imao sam izbor da pođem unazad, ka zapadu i kampu odakle smo krenuli, ili naprijed prema istoku, prateći smijer kojim smo Tom i ja jurili trag Ričardovih sanki. Izabrao sam drugu opciju, ponovo ignorišući instinkt i osjećaj straha koji sam pripisao pretrpljenom šoku i stanju konfuzije od kojeg sam se još oporavljao. Smatrao sam da ću, ukoliko krenem na istok pronaći Toma. Nadao sam se da je dobro i da nije propao u neki ponor dublji i opasniji od ovog.

***

Hodao sam tom ledenom katakombom neprestano osmatrajući visoke zidove kako isijavaju avetno plavom bojom, jezivo imitirajući snop neba koji se protezao iznad lica Antarktika. Nastavio sam da dozivam Toma i svaki put iznova zadržavao dah dok slušam kako odjek jenjava duboko u srcu nepoznatog. Nadao sam se da ova potraga neće biti uzaludna i da je Tom dobro. Mislio sam da se možda baš ovog momenta kreće u mom pravcu i da ću ga, ako nastavim istim smjerom, sigurno sresti. Dozivao sam i dozivao, kupajući se u talasima zvuka koji me zapljuskuju ledenom okrutnošću, pojačavajući osjećaj izolacije i samoće. Nisam odustajao, dozivao sam ga i dalje, ponavljajući njegovo ime svaki put kada bi ono pobjeglo sa mojih smrzutih usana i uteklo duboko u tunel. U jednom momentu mi se učinilo da sam nešto čuo. Zastao sam i smirio svaki pokret, naprežući sluh kao da voljno kontrolišem njegovu izoštrenost. Nisam čuo nikakav glas, nikakav ton. Ali sam osjetio prisustvo nečega, duboko u duši i u zidovima koji me okružuju, duboko u kostima i mišićima koji titraju u ritmu tananih pulsacija arterija. Nešto se nalazilo ispred mene, tamo, u mraku ovog ledenog tunela. Nešto je tamo a njegovo prisustvo je odjednom bilo savršeno jasno i neupitno poput činjenice da se moja pluća bore za vazduh, da moje srce probija koštane okove rebara i da moje noge klecaju u želji da pobjegnu od toga za šta sam i tada znao da je izvor najvećih strahota i zaboravljenih noćnih mora. Opet sam se, ponovo ignorišući parališući strah, uputio ka sudbini od koje sada znam da nisam mogao pobjeći.

Hodnik kojim sam se kretao ka istoku se završavao pećinom. Polako sam ušao unutra puštajući oči da se naviknu na novonastali mrak, jer je ovdje prodiralo daleko manje svjetlosti. Upalio sam lampu i pratio kretnje njenog svjetla po savršeno uglačanim zidovima. Krug svjetlosti je klizio po ledu i drhtavo plesao podražavajući tremor ruke koja ga kontroliše i usmjerava. Kretao sam se nježno i u strahu da ne narušim okean tišine koji me je pritiskao sa svih strana, tišine stare poput leda u kome je zarobljena. Uperio sam svjetlost lampe prema podu čiji sam nagib osjetio u napetosti kičme. Tlo se spuštalo prema prostranom udubljenju pećine nepravilnog kružnog oblika. A u podnožju sam ugledao tu strahotu zbog koje i pišem ovo pismo.

Svjestan sam da sam, u svojoj mentalnoj dekadenciji, iz sjećanja izbrisao mnoštvo uspomena. Ne sjećam se djetinjstva ni roditelja. Ne znam ni da li su živi. Ne sjećam se prve ljubavi. Zaboravio sam kakva je osjećanja u meni budilo ljeto i koji mi je bio omiljeni predmet na fakultetu. Koja je moja omiljena knjiga? Omiljena pjesma? Šta me ljuti a zbog čega zaplačem? Nisam čak ni siguran u imena svoje djece, bez obzira koliko puta mi ih oni ponovili. Skoro sav moj život koji sam poznavao do tog momenta je nestao u jednom otkucaju srca ispunjenom užasavajućom strahotom toliko snažnom da ostatak mog postojanja nema smisao. Čitav moj život i moja fizička egzistencija bili su podređeni upravo tom jednom trenutku koji se tako snažno uklesao u moje sjećanje da sve ostalo u poređenju sa tim blijedi i gubi značaj. Antarktik i događaji vezani za njega su jedino što moj um grčevito pamti. Sve prije toga je besmisleno.

U podnožju pećine ugledao sam četiri ljudske figure. Bili su uhvaćeni u neku vrstu transa koji ih je potpuno deformisao, ignorišući prirodne zakonitosti položaja i savijanja tijela. Prepoznao sam Toma i Ričarda, glava rotiranih neprirodnim položajem. Drugu dvojicu nisam poznavao, mada sam po zastavama ušivenim na jaknama shvatio da su to izgubljeni norveški meteorolozi. Njihova tijela su okruživala crni predmet bez sjaja koji je sa lakoćom gutao svjetlost lampe. Odmah sam prepoznao meteorit okupan crnom aurom koja se, kao izmaglica, uzdizala sa njegove uglačane površine. Sjećam se da sam duboko i glasno uzdahnuo, djelimično zbog straha ali više zbog toga što sam, preneražen bizarnošću prizora koji me dočekao, zadržavao dah do pojave bola u grudima. Moja pojava je uznemirila grupu muškaraca u podnožju i oni su, kao jedan organizam, usmjerili svoje prodorno crne poglede prema meni, kao da se u njihovim očima skrilo isto ono bespuće iz kojeg je i pobjegao stvor za kojeg sada znam da je mnogo više od običnog kamena. Potrčali su prema meni, krećući se okretno i brzo poput sjene, klizeći po tlu i glatkim zidovima jedva ih dodirujući. Ispustio sam lampu i potrčao nazad u tunel iz kojeg sam došao potpuno svjestan činjenice da im ne mogu umaći. Ubrzo mu me sustigli i oborili na zemlju. Tom i Ričard su me držali za ruke a druga dvojica za noge, onemogućavajući mi da im se otmem. Ne znam da li sam ispustio i najmanji glas; mislim da moje tijelo nije bilo sposobno za takav nadljudski podvig. Strah je paralisao i najmanji mišić moga tijela. Njihove oči su me progutale, nestajao sam u tom vilajetu tame poput lista ubačenog u uragan. Na trenutke sam gubio svijest i dolazio sebi, a stvarnost je postala neuhvatljiva kao san. Čuo sam riječi, govor te beskonačne tame izvan svemira koja je pobjegla od stvaranja i Stvaraoca. I dalje mi odzvanjaju u glavi, neprestano i snažno kao prvi put. Postale su dio mene. Zbog toga ih mogu zapisati potpuno neizmijenjene subjektivnošću strahovitog iskustva.

Počuj me smrtniče, rekla je tama njihovih očiju. Počuj onoga koji obitava izvan vašeg svemira. Slušaj riječi Uništitelja svjetova i Krotitelja života. Govori ti onaj čije postojanje uliva strah generacijama i bićima koja su živjela prije tebe u eonima nezapamćenim, vremenima prije nego što je život ispuzao iz praiskonske močvare ove hrpe kamena kojeg nazivate domom. U momentu Stvaranja ostao sam rasparčan u beskonačno komada a dijelovi mene kruže cijelim univerzumom, privučeni životnom snagom nastalom iz daha Praiskona. Od tada sam, poput svemirskog parazita, vječno u potrazi za hranom. Pustošio sam planete, dovodio civilizacije do uništenja i jeo njihovu propast, uživao u posljednjim vriscima patnje dok zatirem tragove života. A sad je dio mene pronašao ovu galaksiju i vašu planetu koja vrvi životom! Uskoro će svaka duša iskustiti svoje prokletstvo a vaša tijela će postati prah zaborava, samo jedan kratki momenat postojanja prebrzo zaboravljen. Iskusite svoju smrtnost i svoju prolaznost! Jer stigao je puzajući Haos – posljednji čas vaše sudbine!

Izgubio sam svijest i uronio u febrilan san nošen strahovitim riječima, glasnicima propasti i mog ludila. Probudio sam se na Roteri, u istoj sobi u kojoj sam prespavao prije polaska za Elsvort. Na stolici preko puta mog kreveta sjedio je Tom, mislima duboko u knjizi. Kada je shvatio da sam budan polako je ustao, privikao stolicu i sjeo pored mog uzglavlja. Rekao mi je da sam bio u nesvijesti tri dana i da sam sada na sigurnom. Pričao mi je kako su me pronašli na dnu provalije samo zahvaljujući GPS signalu mojih sanki. Bez njih bih sigurno ostao dole kao vječno zamrznuti leš. Našli su me, rekao je, isti članovi ekipe koja je pronašla i meteorologe nedaleko od mene. I oni su ostali zarobljeni u istoj pukotini u ledu. Ričard je takođe dobro i pazio je na mene ova tri dana na Roteri. Svi su se zabrinuli za mene, uključujući i dr Džo koji me obilazio svaki dan. Meteorit je sačuvan i na putu za Darvin i dalja ispitivanja.

antarktikZnao sam da je Tomova priča loša laž. Mnoge stvari se nisu poklapale. Kada sam ga počeo ispitivati za Ričardov bijeg, za pronalazak pećine i za čudne događaje u kojima je i on učestvovao, Tom mi se samo mlako osmijehnuo i rekao kako moja priča zaista zvuči nevjerovatno i da je ona proizvod mog dubokog delirijuma koji mi je pomutio razum. Ali se plaši da ću, ukoliko je nastavim ponavljati, sigurno završiti u najbližoj ludnici. Rekao mi je da se moram još odmarati i oporavljati, a da ću vremenom shvatiti da je sve to bila halucinacija. Lagao je! Sve je lagao! Vidio sam to u njegovim potpuno crnim očima, tamnim poput smrti!

Put do Darvina je bio smjenjivanje časova potpunog straha koji otupljuje čula i deliričnog polusna u kome se briše granica između racionalnog i mašte. Odbijao sam izlaziti iz sobe, a kada bih je povremeno napustio vidio bih, u očima putnika i slučajnih prolaznika na palubi, isto ono beskonačno crnilo koje me je dočekalo u pećini. Stvorenje me pratilo čak i kada smo stigli u Darvin, posmatralo me kroz oči prijatelja, komšija, pratilo je svaki moj korak. Sakrilo se i u Tomovom pogledu, nepregledno tamnom čak i kada sam, u trenutku očaja, pucao između ta dva crna bezdana savršene zlobe. Posmatra me, čak i ovdje, u samoći moje sobe. Vidim te oči u sjenama uglova, u knjigama na policama, u metalnom nebu išaranom zvucima policijskih sirena koje se približavaju. Te oči su svuda oko mene. Gledaju me i šapuću, ponavljaju nijemu molitvu – drevne riječi nekad izrečene u srcu ledene zemlje koja krije toliko tajni ispod svoje prastare površine… Smrti, radujem ti se.

Stiven Džonatan Svanson