Ni „Na Drini ćuprija“, vrsnog svetskog naratora, nobelovca, jezičara Ive Andrića – ne poveza jezičave bratske narode.
„Sve su Drine ovog svet krive; nikada se one neće moći sve ni potpuno ispraviti; nikada ne smemo prestati da ih ispravljamo“ – reče Ivo Andrić. „Ja ću ih ispraviti“, reče Alfred Nobel i aktivira svoj pronalazak, detonator sa dinamitom.
„Most na Žepi“ spajaše ljude. Današnji mostovi slobode najbolje služe da preko njih slobodno tutnje i riču tenkovi rata.
Ko pažljivo pročita „Travničku hroniku“, ne treba mu travar. Andrić je melem za dušu.
I danas se osećamo zatvorenim, među zidinama „Proklete avlije“.
„Anikina vremena“ su i vremena XXI veka.
Ostavi nam besmrtni Andrić „Znakove pored puta“, a mi opet gazimo bespućem.
„Kuća na osami“ je naš udes kroz vekove stradanja. Večno je gradimo na balkanskoj ratničkoj vetrometini.
Đaci ne obožavaju Andrićevu priču „Aska i vuk“. Podseća ih svakodnevno na igru za ocene koje život znače. Ko je u ulozi prosvetarskog vuka, suvišno je o tome pričati.
Ivo Andrić je odjezdio u zagrljaj književne večnosti. Tamo negde je i njegova ljubav – „Jelena, žena koje nema“.
Đura Šefer Sremac