Filmski esej – Abel Ferrara „The Addiction“ (1995) Piše: Amra Ribić

Filed under: afirmator,broj 07 - oktobar 2012,film |

The Addiction

Da li je to čovječanstvo konačno ušlo u eru kada su metaforični vampiri postali toliko plemeniti da ćemo  bez pogovora slati svoje kćerke na maturske zabave s njima, dok nas iz betonskih utvrda posmatraju neki stvarniji i opipljiviji vampiri, sišući nam energiju mnogo bezobzirnije i bez ikakvih onozemaljskih moći?  Bilo kako bilo,  Ferraraov vampir – ovisnik će ostati onaj čiji krst nosim ja, žrtva masakra koji ne tako davno bijaše moja svakodnevnica, ali i zločinac koji prečesto, sa cigaretom u ruci, relativizira odgovornost, psujući „one tamo“, a ne pokazujući ama baš nikakve znake volje da se odupre „kao da to stvarno želi“.

     Motiv vampira je, u kinematografiji, eksploatisan do te mjere da je izgubio svaki smisao. Vampir, kao metafora čovječanstva, ostao je zatrpan ispod  hi-tech vampirskih franšiza, kloniranih Dracula i dobrih swarovski-vampira iz vlažnih snova djevojčica generacije Z, što je  poprilično nepravedan ishod za jedan tako ambivalentan arhetip, koji je u stanju apsorbirati sva zla i strahove sa kojim se susrećemo. Zapravo su rijetki filmovi koji se motivom vampira bave u njegovom prenesenom značenju. U kompletnoj istoriji kinematografije jedva da se može nabrojati dvadesetak onih inteligentnih ostvarenja zbog kojih sam i stekla deformaciju da gledam baš svako smeće u kojem vampir „igra glavnu ulogu“.  Vampiri su se rano ustoličili na filmu („Les Vampires“ L. Feuilladea, 1915.), ali prvo uspješno riješenje metafizičke zagonetke zvane vampir, nudi nam njemački ekspresionista F. W. Murnau („Nosferatu“, 1922.). Prava je šteta što njegov grof Orlok nije postao vizuelni sterotip kojem će svi ostali povampireni likovi težiti (mada su psihološki/više ljudski vampiri daleko jezovitiji, oni su isto tako i podložniji lošoj interpretaciji). Jer, Orlok je, uprkos užasu svog fizičkog bića jedan duboko tragičan lik. Iako je zasnovan na Stokerovom Draculi, Murnauov grof je daleko bliži vampiru iz folklora, on je biće iz sjene i sjena sama, proklet da svoju vječnu neumrlost beskonačno hrani životnom energijom smrtnih.  Ali u isto vrijeme, za Murnau je Orlok i neodvojivi segment čovjeka, njegova divlja priroda – ako je čovjek dan, onda je njegov vampirski alter-ego definitivno noć, doba kada su u sjenkama materijalizovani svi naši strahovi.    Drugi tip vampira, markatni aristokrat sa akcentom (ksenofobija?), koji hipnotizira svojim šarmom, iz kojeg pršti seksualnost, utjelovit će Bela Lugosi u Browningovom „Draculi“ iz 1931. Upravo ovaj tip vampira postat će patern za većinu kasnijih vampirskih reinkarnacija. Ipak, negdje između Murnaovog pacovolikog Orloka i zavodnika mladih dama u Lugosi stilu, vampir je našao svoje (filmsko) mjesto kao sociološki fenomen, kao studija čovjeka, upravo zahvaljujući svojoj fleksibilnosti i mogućnosti da u sebe sintetizira i animalizam prirode i ljudsku nametnutu suzdržanost.

Jednim takvim vampirom, bez holivudskog klišeiziranja i  folklora, bez očnjaka, glogovih kolaca, bijelog luka i mrtvačkih sanduka, bez stokerovske stjenovite Transilvanje i gotičkih prizvuka, vampirom koji je izvan žanra i stereotipa, vampirom koji je i čovjek i zvijer, i priroda i društvo, bavi se Abel Ferrara u filmu „The Addiction“.

Lili Taylor

 

DŽANKI VAMPIRI

„The Addiction“ sam gledala jer, eto, imam taj hronični vampirski fetiš. I prilično su me iznervirale tri stvari – metaforika vampirizma kao ovisnosti o drogama, debelo vjersko naravoučenije o sveoprašajućem bogu s kraja filma (valjda sam egoistična kao i Ferraraovi likovi,  pa me pogađaju stvari koje ili me se tiču ili se s njima ne slažem) i činjenica da je  „The Addiction“ pretenciozno filozofski film. Skoro svaka replika je citat, a ako nije citat onda barem parafraza.  Vjerujem da bi film bio daleko gledljiviji da se umjesto površnog razmetanja „velikim mislima“ izuzela jedna misao vodilja koja bi mnogo uspješnije igrala ulogu antipoda božijem oprostu.  Međutim, uspješnost vampirske metafore u „The Addiction“ nije ni u filozofiji, ni oprostu, nego u pitanju odgovornosti za ovisnost. Jer koliko god da je u filmu očigledna aluzija na narkomaniju, ispod tog očiglednog sloja je daleko kompleksnija ovisnost savremenog otuđenika – konzumerizam – ovisnost o svemu što nam sistem nudi.  Film zapravo i počinje propitivanjem odgovornosti; odgovornosti čovjeka za zločin protiv čovječnosti –  My Lai masakr, na koji se kasnije nadovezuju holokaust i (tada) aktuelna Bosna.

Kathleen preispituje moralnost sistema koji odgovornost za My Lai masakr stavlja na pleća pojedinca: „ It was the whole country. They were all guilty. How can you single out one man?“ Nedugo nakon „kobnog“ propitivanja, sistem se pojavljuje u liku Casanove, vampira, koja Kathleen, doktoranticu filozofije bez prošlosti i ikog svoga, pretvara u ovisnika, roba sistema. Njena glad za krvlju odlično korespondira sa društvenom glađu za krvlju i Ferrara nas konstantno vraća na etička pitanja postavljena na početku filma (izložba fotografija holokausta, dokumentovani prikaz masakra na večernjim vijestima) ali sa Kathleeninim oprečnim reakcijama. Gradacija njenih reakcija na masakr, od zdravorazumskog propitivanja do aktivnog učestvovanja je put od suprostavljanja sistemu do prihvatanja Casanovine teze da  „We are not sinners because we sin. We sin because we’re sinners“. Istovremeno se i pitanje odgovornosti sa sistema prebacuje na pojedinca. Svi vampirski susreti u ovom filmu počinju jasnim indiciranjem individualne odgovornosti: “Look at me and tell me to go away. Don’t ask. Tell me. Tell me like you mean it“; pasivnost i nedostatak volje kod žrtve je obrazac koji se ponavlja pri svakom vampirskom krštenju. Da li nam to Ferrara poručuje da je za svoju zlu sudbinu podjednako kriva i žrtva kao i zločinac? Da li su i žrtva i zločinac saučesnici u sistemu kojem je krv potrebna, pa u istoj mjeri kao i vampiru? „Our addiction is evil. The propensity for this evil lies in our weakness before it.“ – konstatovat će Kathleen, povezujući na taj način trajno ljudsku zločinačku prirodu sa vampirizmom/ovisnošću. S druge strane, sama krv je za Ferraru droga. Često nismo sigurni koji „fix“ je u pitanju – heroin ili krv.  I u ovom slučaju, Ferrara ide dalje od same potrebe za heroinom, gurajući Kathleen sve dublje u konzumerizam. I nisu to klasični simptomi, natrpana kolica u šoping centru, nego svakodnevne ovisnosti o uslugama (doktori koji liječe njen vampirizam antibioticima, policajci koji izjavu uzimaju na hodniku) i proizvodima (cigareta – simbol potrošačkog društva – zapališ, izgori, baciš, uzmeš novu, zatim hamburger i pizza koje Jean i neka nepoznata djevojka proždrljivo jedu, istovremeno izvlačeći teze i  buljeći u laptop). I njen krvavi pir završava overdose-om/prežderavanjem klasičnim simptomom konzumerističkog pretrpavanja.

Abel Ferrara

BOŽJA VIZURA

Jednim od ključnih momenata filma smatra se pojava Peine, svojevrsnog vampirskog gurua koji Kathleen uči kako preživljavati na kašičicu. Rezultat njegovog naukovanja je upravo suprotan. U minutama koje slijede vidimo Kathleen kako dovršava disertaciju, pretjerano arogantno brani svoj rad, te gubi kontrolu nad prvim i jedinim znakom slobodne volje koja je u stanju da se odupre ovisnosti kao da to zaista želi (svećenik). Masakr koji, zajedno sa svojom hordom vampira, Kathleen počini na proslavi povodom doktorata je, po Farrari, put do iskupljenja. Za Ferraru život, ipak, nije preživljavanje na malo (pa po tome Peina nije mjerodavan, jer i on je u jednom momentu bio žrtva svoje slabosti, pa makar to bilo i prije 40 godina), ali isto tako nema ni iskupljenja do potpunog pada u grijeh. Koliko je Bog prisutan u ovom filmu, postajemo svjesni tek kada Kathleen, predoziranu krvlju nakon masakra, u bolničkoj sobi posjećuje otac Castle (Castle je svećenik i u „stvarnom“ životu, ali i glumac). U njegovom glasu prepoznajemo naratora sa početka filma.  Otac Castle sluša Kathleeninu ispovijest i oprašta joj grijehe ritualnim hranjenjem tijelom Isusovim/hostija (ono si što jedeš!).

U završnoj sceni vidimo Kathleen (po prvi put u svijetloj odjeći) kako ostavlja cvijeće na vlastiti grob. Na spomeniku sugestivno piše „I am the resurrection“ (John XI:25).  Jedan od stilskih aspekata ovog filma također ukazuje na prisustvo Boga; Ferrara nas konstantno izaziva da razmišljamo o perspektivi – čiju mi to tačku gledišta preuzimamo? Na jedan takav momenat nailazimo netom prije Kathleeninog kobnog susreta za Casanovom – ekran se na trenutak zatamljuje, vožnja kamere s desna na lijevo, pojavljuje se ćošak zgrade. Neko/nešto, dakle, izranja iz sjenke zgrade, ali to nije Casanova, koju vidimo u totalu. Ovakva vrsta neko-te-posmatra perspektive u funkciji je građenja religiozne atmosfere u filmu. Film je sniman u crno-bijeloj tehnici, vjerujem, više zbog simbolike nego estetike. „The Addiction“ je film kontrasta sila koje su uvijek u sukobu – egzistencijalizam/nihilizam i božansko, duh i tijelo, elita i otpadnici, individua i kolektiv, crno i bijelo. Za Ferraru je ishod jednostavan, u Božijoj svjetlosti duh pojedinca, vareći Krista, spokojno korača. Ali živo zanima me kako bi Ferrara postavio svoju tezu u slučaju da  „The Addiction“ nastaje danas, kada previše toga što smo naučili smatrati mrtvim i dalje zabada svoje očnjake u oslabljene vene našeg razuma.

Christopher Walken

DA NE FILOZOFIRAMO…

Bez obzira na svo filozofsko pretjerivanje, „The Addiction“ je izuzetno značajan film u kontekstu svoje vampirske tematike. Razlog tome je što ispada iz šablona, i kao takav, jedan je od rijetkih koji motivu pristupa, ne da bi zadovoljio mediokritetnog gledatelja, nego postavio daleko ozbiljnija pitanja i eventualno odgovorio na njih.  Koliko su takvi vampirski filmovi kuriozitet svjedoči i činjenica da se u zadnjoj dekadi pojavio samo jedan vrijedan gledanja, hvale i pomena – „Låt den rätte komma in“. Kad malo bolje razmislim, čini se da to i jeste neki logičan vremenski otklon izmedju dva suvisla vampirska filma. Decenija. Taman dovoljno vremena da svaku generaciju krstimo njoj svojstvenim vampirom. Jer vampir, taj spoj erosa i tanathosa, nam je potreban da sagledamo svoju suštinu. Zaraza, strah od nepoznatog, izbor, mogućnosti i nemogućnosti, pitanje vječnog života, pohlepa, moć, ovisnost, dobro i zlo, slabost, seksualnost, devijacije, klasne  i rasne razlike, sve su to stavke inkorporirane u metaforu vampira. S

ecirajući metaforu, možda pronađemo odgovore kojih definitivno nema  u Draculinom sanduku i pitomim očima Edwarda Cullena, ali ćemo na njih vrlo vjerovatno naletiti u filmovima poput „The Addiction“, „Rabid“, „Martin“ ili „Near Dark“. U stvari, povlačim svoju tezu da se dobar vampirski film pojavi na svakih 10 godina! Kopajući po glavi i tražeći datume, uvidjeh da se veliki komad filmova o vampirima koji imaju istinsku vrijednost pojavio 70-tih i 80-tih godina. Uz dva, eventualno tri u 90-tim, i jednim jedinim u 2000-tim, prosto me hvata jeza od činjenice koliko plitka publika postaje. Na žalost, taj problem nije samo na teret vampirima, to je slika i prilika današnjeg društva, nesposobnog da čita titlove (meni je još uvijek nepojmljiv takav oblik svetogrđa kakav su Amerikanci priredili „Låt den rätte komma in“),  a o metaforama da i ne govorim. Da li je to čovječanstvo konačno ušlo u eru kada su metaforični vampiri postali toliko plemeniti da ćemo  bez pogovora slati svoje kćerke na maturske zabave s njima, dok nas iz betonskih utvrda posmatraju neki stvarniji i opipljiviji vampiri, sišući nam energiju mnogo bezobzirnije i bez ikakvih onozemaljskih moći?  Bilo kako bilo,  Ferraraov vampir – ovisnik će ostati onaj čiji krst nosim ja, žrtva masakra koji ne tako davno bijaše moja svakodnevnica, ali i zločinac koji prečesto, sa cigaretom u ruci, relativizira odgovornost, psujući „one tamo“, a ne pokazujući ama baš nikakve znake volje da se odupre „kao da to stvarno želi“.

Amra Ribić

 

 

Amra Ribić, 28 godina

Slobodni mislilac i kritičar iskrivljenih sistema vrijednosti. Studentica (nepoznatog statusa) na Akademij dramskih umjetnosti u Tuzli, koja mjesecima čeka da joj odrede termin za odbranu diplomskog rada. Vjerovatno zato jer je „drska i bezobrazna“

 

 

 

One Response to Filmski esej – Abel Ferrara „The Addiction“ (1995) Piše: Amra Ribić