Film kao umjetnost

Filed under: afirmator,broj 09 - decembar 2012,film |

 

lumiere

Čovjek je oduvijek težio da svojim rukama stvori novi svijet koji će biti približan svijetu koji ga okružuje. Vjekovima su slikari tražili način da prenesu pokret na platno, ali sve što su uspjelivali da nam ostave jeste pečat iz perioda u kojem su živjeli i stvarali. Do pojave kinematografa umjetnosti su na svoj način uspjevale da nam prenesu nešto od stvarnosti vremena u kojem su nastajale.

Kada su braća Limijer prikazali svoje prve filmove tek se slutilo o mogućnostima koje nam nudi film i pretpostavljam da niko tada nije pričao o filmu kao o umjetnočkom djelu. Tada su ljudi bili zapanjeni tehnološkim mogućnostima jednog aparata, predstavom svakodnevnog života u pokretu onako kako nijedna umjetnost nije uspjela da to predstavi, slike koje se kreću a zauvjek su zamrzle jedan period. To je važilo i za druge umjetnosti, svaka umjetnost je na početku imala ulogu da zabavi one koji je konzumiraju, a vremenom kod svake umjetnosti se javljala potreba da se uzdigne iznad zabave i počne da istražuje svoje mogućnosti. Tako se Ričoto Kanuda usudio da film prozove “sedma umjetnost” samo 15.godina nakon nastanka pokretnih slika. To je vjerovatno podstaklo filmske stvaraoce da krenu da eksperimentišu sa zvukom i bojom i da unapređuju pokretne slike u narativnom pravcu. I tada počinju da se javljaju filmovi koji su obojeni pričom, počinje da se obraća pažnja na glumu, scenu i druge pojedinosti u filmu. Tako je film počeo da potvrđuje smjelu Kanudijevu tvrdnju. Da je film umjetnost koja tek uči  da hoda govori i nemačka režiserka Leni Rifenštal koja na pitanje da li je film umjetnost govori:

“Ja tvrdim da jeste. Film je umjetnost, baš kao i druge grane umjetnosti, samo se još uvek „nalazi ”u jaslicama. Međutim, on posjeduje sve preduslove da postane umjetnički doživljaj nalik Rodenovom, ili pak Betovenovom, Da Vinčijevom ili Šekspirovom stvaralaštvu. Doduše, ne film kakav nam je danas poznat, već film kakav će tek postojati u budućnosti. Čak i najbolji filmovi koje smo do sada imali priliku da vidimo daju nam samo nagovještaj kakve mogućnosti stoje na raspolaganju filmu kao umjetničkom djelu.”

Već sto godina film nam prenosi promjene u vremenu, predstavlja događaje i priča priče, vrlo osmišljeno i na realističan način. Kroz film živimo zajedno sa velikim istorijskim događajima, upoznajemo i ispitujemo svijetle i mračne dubine ljudske psihe, posmatramo snove i sukobljavamo se sa podsvjesnim. Psihologija modernog čovjeka zahtjeva od umjetnosti što kompleksniju sliku prirode, čovjeka  i njegova unutrašnja stanja kao dominantno pitanje kojim treba da se bavi umjetnost. Ono što je veliko u filmu jeste da je most, da spaja ono najveće u istoriji i najdublje u čovjeku.

Razvoj montaže doveo je film na jedan poseban estetski nivo. Tehnologija dobija svoj udeo u stvaranju umjetničkog djela. Pojavom montaže pojavljuju se brojne teorije iz kojih su se izdvojile dvije suprostavljene, Ajzenštajnova i Bazenova. Rudolf Arnhajm u svom djelu “Film kao umjetnost” primjećuje da su Rusi prvi shvatili umjetničke mogućnosti montaže i da u tom oduševljenju često odlaze suviše daleko, pa da su skloni da proglase montažu za jedinu značajnu umjetničku karakteristiku filma.

Film kao umjetničko djelo traga za onim što je neprolazno u onom što je prolazno.

ojkjbigvzl

Jovana Stojanović

Završila sam prvu godinu Produkcije na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Trenutno živim u Podgorici. Imam 19.godina. Pišem aforizme, pesme i priče. Citala sam svoju poeziju na nekoliko književnih večeri koje su se organizovale u Podgorici. Dobila sam tre’u nagradu za kratku priču u kategoriji do 30godina na medjunarodnom festivalu poezije i kratke priče “Stanislav Popek” 2012.godine. U skorije vrijeme,želim da pokrenem grupu koja bi se bavila oblicima savremenog teatra, performansima, body artom; što su ujedno i moja interesovanja i svoju budućnost vidim u pozorištu.