FATUM PUNOKRVNE PROZE

Filed under: 2013,afirmator,broj 17 - avgust 2013,kritika |

men-and-women-symbols

(Ljiljana Tadić: „Muškarci uglavnom vole žene“, priče, Kulturni centar KALLIOPA, Našice, Republika Hrvatska, 2010.)

 

Mlađahna Ljiljana Tadić (r. 1978. Tuzla, SR BiH, SFRJ), poznata je dosta širem krugu naše književne javnosti, prije svega, kao plodna autorica dvije zapažene zbirke poezije: „Sve moje boje“ i „Palimpsest dvadesetih“, te zbirke kritika, prikaza i recenzija pod naslovom: „Šumovi povijesti“. Ona živi, radi i stvara u Brčko distriktu, nastalom 1997. godine, zahvaljujući „Arbitraži međunarodne zajednice“ čije su tadašnje plemenite intencije bile da uspostavi prostor gdje će ljudi (građani i narodi) živjeti bolje i bogatije, no u druga dva „entiteta“ na koje se podijelila bivša jugoslovenska republika BiH.

Nova, četvrta po redu, zbirka Ljiljane Tadić nosi provokativan naslov: „Muškarci, uglavnom, vole žene“, u koju je autorica uvrstila devetnaest (19) priča. Svi prozni tekstovi su sasvim neujednačene dužine i sa zavidnom razinom kvalitete, izazovnosti, pa neće dopustiti čitatelju da se uspava usljed anemičnosti napisanog! U ovoj vrhunskoj prozi koja me je uzdrmala svojom pozitivnom energijom, spisateljica Lj. Tadić, ništa ne prepušta „slučaju“: „Slučajnost zapravo ne postoji, susret na ulici, narušena trenutna radikalnost, slučajno puhanje vjetra na uzdužnoj putanji životnih interesa, svaki modul empirije dešava se s razlogom, padovi, pridignuća, nebuloze svježe krvi, mesa i kože, glazbeno srce koje ispunjava opet neko drugo, oplemenjenje nemira i manifestiranje bijesa.“ (str. 48, „Odlazak“)

Jedino će vrsne znalce koji razumiju i prepoznaju zvijezdu među planetama razveseliti pojava ove nove zbirke – (po)slastice. No, istaknimo sve što potencira zanimljivost njenog pripovijedanja: u osnovi, matrica komponiranja je posve jednostavna! Svaka od uvrštenih priča funkcionira na principu uvođenja po jedne „junakinje“ tako da već u prvoj, „udarnoj“ priči pod naslovom „Ljubavnici“ razotkrivamo taj koncept: gospođa Ursula je u braku sa mužem kome „miluje rijetku kosu“ (str. 9), pronalazi ventil u četrdesetogodišnjaku pod inicijalima F. T. Sve je ovdje besprijekorno, ali od svega je najefektniji završetak koji mi se i najviše dopada, jer ga autorica Ljiljana Tadić ostvaruje i obliku dijaloga:

– Nemam kad razmišljati o tome s kim se pucaš i koju bolest mi možeš prenijeti. Ako već nisi…

Nema sumnje, ovdje se nazire dvodimenzionalna zabrinutost jedne supruge koja bi htjela sigurnu razbibrigu kakve nema u našim životima na zemlji! Jer, uzrok izaziva konzekvenciju.

Predah i „razbijanje“ toga koncepta komponiranja podastrt je već u drugoj priči gdje susrećemo muškarca koji kaže: „Mator sam 46 godina, imam bradu, nešto malo ušteđevine, plavi Golf dvojku, i da, imam mačka, hranim ga samo vani, ne volim njegove dlake, svuda ih je kad je u kući“ (str. 12, „Priča bi da bude priča“). Bitno je dodati kako svu dosadu odmah na samom startu razbija i mijenjanje formi pripovijedanja: u trećem licu, odnosno er-formi ili zaoštrena tvrdnja u trećoj uvrštenoj priči:

– Ne volim Ameriku, povrijedila je moj senzibilitet s tisuću ledenih postupaka ich-forme“. (str. 16, „Dođi da ti nešto šapnem“), odnosno odbijanje profesionalne šaptačice, glavne protagonistice, u jednom od naših kazališta, da se uda za seljaka!

Počev od ove priče, kao u niski bisera, nižu se naredne priče sa „junakinjama“ različitih profesija:

„Možda“ koju nam iznosi dovitljiv, a iskren muškarac o svojoj djevojci Dijani, studentici završne godine medicine i bankarskoj službenici sa kojom se upušta u preljub!

Kao što i sam naslov nagovještava u priči „Dnevnik“, neimenovani narator počinje otkrivati dijelove datirane sa 13. travnja, 1965. godine, da bi ih dovršio sa 14. prosinca… Autorica nam obelodanjuje imena centralnih aktera Ivana i Lucije, koji su odselili u grad V., po saznanju susjeda starca Mileta…

Blagodareći logici, u sljedećoj priči „Sobarica“, svakome je jasno da glavna junakinja mora biti, a tko drugi, do „hotelska sobarica, sa sedmogodišnjim sezonskim stažom, u Hrvatskoj“! Nova iskustva i promjene dolaze u drugim gradovima: Baška Voda, Split, Opatije, Rijeka, Pula… Autorica Ljiljana Tadić ima svoju „zipku zebnje“, stavljajući u nju strah da će „ogromni penis“ (str. 36), prodirati u muškarca dok se ona samozadovoljava… Nonsens!

I u priči „Muškarci, uglavnom, vole žene“, po kojoj je zbirka kao koherentna cjelina dobila naslov, prisutna je identična matrica komponiranja: ovdje su dvojica sa najrasprostranjenijim, radničkim zanimanjima: vozač i vodoinstalater. Ispovijedaju svoju muku sažeto i potresno…

„Odlazak“ je priča koja spada u jednu od ubjedljivo najdužih, a posvećena je osobama koje se suočavaju sa najopakijom bolešću modernog doba što dovodi do potpunog rasapa ljudskosti. Utjeha se pronalazi u borbi pojedinaca, od osobe do osobe, a ponekad i Božjoj providnosti…

„Isto to samo malo drukčije“, dobacio bi Vuk Stefanović Karadžić za naredni prozni tekst pod naslovom „Nova priča“… sa tom razlikom što Ljiljana Tadić ovdje uvodi razvedenog muškarca od 47 ljeta – Antona i njegovu znatno mlađu ljubavnicu, depresivnu i pomirenu sa jednim „goodbye, forever“, pa se i tekst priče okončava bez happy end-a!

Analitički duh autorice dolazi do izražaja i u priči „Razgovor“, čiji su protagonisti žena blizu četrdesete i dečko, muškarac koji dobrano gazi 27. godinu života. I ova priča je sazdana od krhotina sjećanja tako da se u njoj zrcali stanje duha izabrane „junakinje“…

Nevjerojatno filmična je priča „WC-I“, gdje reminiscencije i detalji formiraju mozaičnu cjelinu. Ipak, izdvaja se prizor zlostavljanja i nasilja nad ženom: o nimalo ugodnom trenutku premlaćivanja žene, što predstavlja potrebu da se govori o sve aktualnijem društvenom problemu na koji humano društvo i zajednica moraju pronaći adekvatne odgovore i braniti žrtve, slabije i to po svaku cijenu! Mnogi od nas imaju majke i sestre pa ne bismo dopustili da one budu žrtve nasilnika, pijanica, kockara i narkomana, te u skladu s tim je i potreba da se o tome javno progovori, u svakoj prilici a ne samo jedan jedini dan kada se „prisjetimo“ datuma koji obilježava borbu protiv zlostavljanja ekonomski ovisnog partnera u porodici. Na taj način se svako društvo i zajednica izjednačuju sa licemjerima kada, iz formalnih razloga, spominju tek sporadične slučajeve kao ekscese! No, sa druge strane i kada se desi interveniranje policije u konkretnom slučaju, dolazi do pomirenja i ovako briljantnog opisa: „Poslije sam saznala da je djevojka zapravo bila supruga čovjeka koji ju je prebio kao mačku, i da im to nije prvi put, to da ona leži, a on da urla i da je tuče. Mojemu zaprepaštenju nije moglo biti kraja kada sam ih jednog poslijepodneva vidjela kako šeću gradom zagrljeni i nasmijani.“ (str. 60)

Najzad, nailazimo i na istaknuto ime u naslovu jedne priče: „Željka“! U ovoj priči narator iznosi svoju opsjednutost djevojkom koju je vidio u banci za šalterom, a koja „ima trideset šest ljeta, vlastiti stan u koji dovodi mene, svoju užarenu loptu i igra se s njom kad i kako poželi“ (str. 63). Za razliku od priča u kojoj nailazimo na pritajenu, latentnu erotiku, ovdje sva frivolnost erotskog dolazi do izražaja.

Ni priča „Moji ljubavnici“ ne uspijeva izbjeći matricu komponiranja o kojoj smo već pisali tako da se i ovdje neznatno modificira struka, naime riječ je o medicinskoj sestri čija sjećanja na kolekciju ljubavnika moraju impresionirati svakog. Ona počinje sa N. M., da bi se fokusirala na Igora i na koncu supruga, priznajući: „Moj brak više nema smisla“ (str. 66).

Intermezzo… autorica smišljeno ubacuje u obliku priče „Molim Vas, navratite oko devet“, čime realizira nastojanje da „rashladi“ čitatelja. Ljiljana Tadić to postiže mudrim izborom samoubojstva profesora, gospodina Mačkovića i očevid koji vrši inspektor Veselinović. Ovaj kontrast, razgovor sa utvarom u snu kada ga „muči“ sablast friško preminulog intelektualca svrstava se među bisere ironično-sarkastičnog otklona. Valjda bismo morali shvatiti koliko su neke profesije stresne i napokon bolje razumijevati osobe koje se bave takovim slučajevima, i ne osuđivati ih da to rade rutinski, kao uobičajen posao!

Iskrenost Ljiljane Tadić zrcali se i u priči „Dvije vrste ljudi“. Premda živi u vrijeme pozivanja udruga za zaštitu životinja na viši stupanj tolerancije prema ovakvim oblicima života, ovdje nailazimo na potresnu ispovijed o mučenju jednog mačeta i potrebi da se bude blag sa psima! Veza koju „junakinja“ učvršćuje sa veterinarom bi se mogla okarakterizirati više nego smiješna i kroz nju, što je paradoksalno, provijava crni humor…

Nakon predaha koji je bio neophodan za čitatelja, autorica nastavlja u istom duhu pričom pod naslovom: „Rutina i njene lake kosti“. Smatram kako je ovaj prozni tekst ključni za što bolje razumijevanje zbirke kao cjeline u kojoj se Ljiljana Tadić potvrđuje kao zrela spisateljica koja piše sa lakoćom:

– U mojoj ispovijesti, Čitatelju, nema mjesta samosažaljenju, to što zborim o svojim susjedima s kojima pijem kavu i tračam, to je moj usud i ja ga prihvaćam. (str. 81)

Otuda ovu priču doživljavam kao još jedan od efektnih tekstova mini-analize (ne)harmoničnog, bračnog života te muško-ženskih odnosa, koja utvrđuje moje mišljenje o dosezanju fatuma punokrvne proze, kako sam i naslovio moje viđenje ove zbirke…

Pretposljednja priča: „Paralelni šetači“, moram odmah reći, nije ostavila naročit utisak na mene, iako su njeni centralni akteri Nadira i Alosman! Ona se neskriveno divi ovom paru, tvrdnjom da „su epopeja jednog malog grada koji je veliki po njima, njihove ruke vlažnost Save, svojom maglom priziva aveti minulog i sjenke prezenta, njihove kosti žubore u davnim precima supružnika koji su misao usmjerili na negiranje obmane da je ljubav bol“. (str. 85) Poređenje kojim završava priču je nezaobilazno: „Kao Sava kada se naljuti na šetače koji joj prkose svojim nemirom. Prkosi ljutnjom i bujicom koja odnosi duhove mutne i teške kao noćni urlici i buđenje osame. Muzika ruku šapće ti da kreneš uzvodno, teže je, ali, ljepše“. (str. 86)

Najzad, posljednjom pričom „Kao idila“, autorica smjelo ponire na dno stvarnosnog i priča nam o „Životu konobarice (koji) je perspektiva ugnjetavane, ponižene i omalovažavane“. (str. 88) Ova priča prerasta u tužnu svjedodžbu profesije na samom dnu ljestvice zanimanja gdje samovoljne gazde mogu činiti što im je volja sa djelatnicom! Sociološki promatrano, česti su razlozi neafirmativne naravi, poput: rastave roditelja, nasilja u obitelji, siromaštva i oskudice, neuspjelog braka, borbe za malog sina i sebe tako da ovdje prepoznajemo strasnog esejistu koji pridonosi bacanju više svjetla na ovaj trend koji poprima zabrinjavajuće razmjere…

Zbog svih komponenti kojima su prebogate njene priče: introspekcija, kojima prodire u dušu svojih „junak(inj)a“, natapanjem amplifikacijama, pretapanjem prizora, mnogim opisima koji su antologijski, opaliziranjem boja u nijansiranju muških i ženskih aktera, obiljem polu sraslica i sraslica, isticanjem u tekstu kurziva, naizmjeničnom uporabom kratke i duge rečenice koje imaju itekako utjecaja na dramsku tenzičnost u njenim pričama, za Ljiljanu Tadić, kao autoricu zbirke priča: „Muškarci, uglavnom, vole žene“ mogla bi se lijepo parafrazirati misao jednog od naših najvećih pisaca svih vremena, Danila Kiša:
„Postoje dvije vrste pisaca: prva, u koju spadaju oni koji hronično kasne za svojim vremenom i koji ostaju u svom vremenu; te druga: u koju se svrstavaju najveći i najrjeđi pisci koji stoje jednom nogom u svom vremenu a drugom u budućnosti“. Ako bi se pokušao izvršiti prijevod ove sjajne misli, onda bi spisateljica Ljiljana Tadić u jednoj od svojih priča „Dvije vrste ljudi“, bila u skupini onih koje vole najodanijeg čovjekovog trabanta!

Senahid Nezirović