ESTETSKO – ONTOLOŠKI KRUG Piše: Erna Ćosićkić

Filed under: afirmator,broj 09 - decembar 2012,društvene nauke |

 

Promatrati svijet kroz prizmu estetskog znači svojevrsnu rehabilitaciju starogrčkog pojma theoria. Theoria koje kreće od aisthesis kako bi skončalo u poiesis, ili, suprotno, izabralo za sebe « srećniju » – logičku svijest. Estetika ili estetski pogled na svijet ovdje nam se nadaje  ne kao gotovost, nego kao izbor, kao okvir, ili kao prozor. Estetika ne više kao atributivna filozofija umjetnosti, nego kao vlastiti domet alogičnog razumijevanja svijeta.

Kao nužno ovdje se postavlja pitanje refleksije. Šta estetika, ili estetski pogled na svijet, uzima od svijeta, a ne samo šta stavlja u njega, dakle, šta je ono što se vraća unutra ?

To nije više samo refleksija svijesti, to je doslovno reflektiranje onoga što samo izbija iz svijeta da bi sviješću bilo obuhvaćeno.

 

Ovaj opus zahtijeva povratak Kantu i njegovoj transcendentalnoj estetici, koja kreće od predmetne afekcije, dodajući joj prostor i vrijeme kao subjektivne forme čulnosti. Ono što nužno slijedi iz ovog povratka Kantu jese reanimacija pojma forme. Forma ne smije biti samo okvir koji svijetu daje svijest. Forma ne smije ostati samo u sferi logičnog, ona se mora oživjeti, mora se reanimirati !

Mora se svijetu priznati sposobnost samoartikulacije, a svijesti dati čulo – osjet – aisthesis za svijet. Estetika, stoga, mora biti osluškivanje svijeta i njegovog vlastitog samonagovještaja, njegove vlastite osjetljivosti.[1]

Već smo ranije rekli kako nam se estetika nadaje kao okvir, ili kao prozor, okno.

Prozor kao prag dvije različite osjetljivosti : osjetljivost svijesti i osjetljivost svijeta – iznutra i izvana, ali kao istovremeni događaj Tu, događaj za svijest i za svijet.

Prostor i vrijeme tako dobivaju dvostruku dimenziju. Oni za svijest bivaju orijentacijom, a za svijet samoartikulacijom.

Estetski fokus ovog eseja je, stoga, na samoartikulaciji svijeta, a on sam – fokus funkcioniše kao osluškivanje te samoartikulacije.

Za svijest svijet JESTE. Svijest se na taj način estetski orijentiše spram svijeta.

Svijet jeste Za-svijest. Svijet je dakle u ovoj dimenziji, u dimenziji orijentacije svijesti, – jestenje, i ima objektivno statičan momenat.

Međutim u samonagovještaju svijeta, svijet NIJE, jer u njegovoj samoartikulaciji ne postoji Za-svijest. Ovdje se, dakle, javlja jedan bitan momenat.

U svojoj samoartikulaciji svijet NIJE, jer tu ne postoji Za-svijest. Ipak, kao što se svijest orijentiše prema svijetu, tako se i svijet artikuliše spram svijesti. Dakle, u dimenziji orijentacije svijesti, svijet JE Za-svijest, dok u dimenziji njegove autoartikulacije imamo dva momenta svijeta :

– Svijet NIJE Za-svijest ( samoartikulacija) i

– Svijet JESTE Nesvijest ( negativna egzistencija).

 

Tek kao Nesvijest, svijet se samoartikultira kao egzistencija i jedino u takvoj samoartikulaciji svijet JESTE. Dakle, osjetljivost svijeta je Nesvijest!

Ovi zaključci imaju veoma bitne implikacije za estetiku. Svijet kao negativna egzistencija pojavljuje se za svijest samu kao (umjetno) djelo, ili kao artefakt. Umjetno kao produkt, ali istovremeno kao svijet ima, stoga, tri momenta za svijest:

1)     Implikacija

2)     Negacija

3)     Asocijacija

Momenat implikacije nadaje nam se kao podrazumijevanje djelovanja svijesti u samom djelu.

Momenat negacije posmatra djelo kao gotovost, kao artefakt, kao sam svijet, i u ovoj fazi ono postoje Nesvijest.

Momenat asocijacije označava afekciju svijeta, svojevrsnu provokaciju svijesti, potreba svijeta za sviješću. U ovom momentu svijet postaje nagovještavanje.[2]

 

Stoga estetika nužno završava kao alogični domet svijeta koji se samonagovještava. Iako se umjetnost prvenstveno pojavljuje kao orijentacija svijesti – proces stvaranja, umjetno kao produkt pojavljuje se kao Nesvijest, kao gotovost, ukidanje svijesti.

Samoartikulirajući se kao negativna egzistencija ( Nesvijest koja JESTE ),  svijet se na kraju javlja kao asocijacija tj. nagovještava se. Svijet opet iz stanja negativne egzistencije prelazi u stanje egzistencije za – svijest.

Svijet jeste samo kao asocijacija svijesti. On svojom samoartikulacijom teži ukidanju svijesti (postaje Ne-svijest). U toj fazi artikulira se kao negativna egzistencija (nebitak) i kao takav JESTE ( nebitak koji jeste ).

 

Osjetljivost svijesti i svijeta jeste da oni JESU i NISU istovremeno. Pulsiranje te dvije egzistencije, je samo bivanje, koje se ujedno i stalno reaktualizira na način estetsko – ontološkog kruga.

                          

                       

 



[1] Ovdje ćemo pojam osjetljivost koristiti kako bismo opisali sposobnost da se bude osjetom obuhvaćen.

[2] Ovdje bi se moglo direktno referirati na Heraklitov pojam Logos, koji kod Heraklita još uvijek nije uokviren samo u logičko, nego istovremeno znači i glas, i božanstvo, i zakon, i tajna koja se nagovještava.

 

Rođena 22. 10. 1990. godine. Trenutno živi u Tuzli, Bosna i Hercegovina, gdje studira filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu, Univerziteta u Tuzli.