Efraim Kišon, KAKO SE ZAČELA MAFIJA

Filed under: 2014,afirmator,broj-25-april-2014,satira |

Meeting1Ideja je bila Šmuelova. Sjedili smo u njegovoj sobi – Haim, Nehama i ja – proklinjali svu tu našu groznu zbrku.

– Kultura je u ovoj zemlji u katastrofalnoj situaciji – reče Haim. – Mladež samo juri na porno-filmove i guta bijedne američke stripove. Hebrejska je literatura zapala u slijepu ulicu.

Svi se složismo. U nama su se neko vrijeme samo smjenjivali nemoćan bijes i žarka želja da se nešto poduzme.

Na kraju Nehama razjareno skoči.

– Samo pričamo i pričarno! Učinimo nešto! Mladi smo, lijepi i jaki. Čvrsto vjerujemo u bolju, pravedniju i ljepšu budućnost. Spasimo kulturni život Izraela, pa da i naš život ima nekog smisla!

Preplanula nam i glatka lica zasjaše od zadovoljstva, u očima nam se nada zaiskrila poput blijeska munje, a naše se vitke prilike uspraviše.

– Da osnujemo kružok! – predložih. – Okupit ćemo oko nas sve one revne i nesebične snage kojima je još stalo do kulturnog napretka zemlje.

– Tako je! – oduševi se Šmuel. – Živio Kružok prijatelja hebrejske kulture!

Tako smo o našem novom veličanstvenom pothvatu raspredali do u sitne sate. Odlučili smo da uzmemo u najam neku prostoriju koju ćemo nesebičnim radom pretvoriti u malo ali intimno utočište svakog istinskog i u srcu mladog prijatelja umjetnosti. Zatim smo se dogovorili da ćemo održavati visoko kvalitetne književne večeri od kojih će prihodi biti namijenjeni razvoju mladih talenata. Duhovi nam se vinuše do božanskih visina i ondje se usidriše.

U zoru ne odosmo na počinak nego odmah potraži smo odgovarajuću prostoriju kako bismo što prije ostvarili svoj sveti cilj. I zbilja nađosmo zgodan suterenčić, ali nam ga vlasnik, neki Grk, trgovac gnojivom, ne htjede unajmiti.

– A tko ste vi? – upita nas. – Što ste vi? Kakav vam je to kružok? Gdje vam je ugovor?

Izvalili smo se od smijeha. Ugovor? Smiješno! Nama ne treba nikakav ugovor! Jedinstveni cilj i žarka ljubav prema hebrejskoj kulturi stvaraju među nama zajednicu interesa jaču od svakog glupog komadića papira. Ali Grk ni da čuje – on će poslovati samo s pravnom osobom, inače, kako će znati od koga će potraživati naplaćenu najamninu? Hoćeš-nećeš, morali smo odlučiti da nam neki poznati odvjetnik sastavi nekakav ugovor pa da skinemo s vrata tu stupidnu formalnost.

Odvjetnik, dr Šej-Sonenšajn, primio nas je u svojoj kancelariji. Duboko nas je impresionirao na prvi pogled, samo što mu je kancelarija u svojoj prethodnoj inkarnaciji bila kućna drvarnica i stoga nije imala prozora.

– Nemate pojma kako mi je drago da vas upoznam – reče dr Šej-Sonenšajn. – A sad mi recite tko ste i o čemu se radi?

– Gospodine, mi smo mladi i još imamo ideala – tako će njemu Šmuel. – Želimo se svim svojim snagama založiti za duhovni preporod zemlje kako bi buduće generacije mogle uživati u plodovima naše nesebične i svestrane kulturne djelatnosti.

Odvjetnik klimnu glavom.

– Tako. Želite, dakle, stvoriti takozvano „nedohodovno društvo s neograničenim jamstvorn“.

– Dohodak nam je posve nevažan – dobaci Haim. – Siguran sam da ćemo biti u gubitku, unatoč svom dobrovoljnom radu.

– To se nikad ne zna – primijeti odvjetnik. Sad ste još mladi i nezreli, ali za deset godina mogli biste misliti i posve drukčije. Predlažem vam da stvorite takozvano „otomansko društvo“.

– U redu – složno rekosmo i htjedosmo poći, ali nas dr Šej-Sonenšajn zadrža govoreći da valja prvo rasčistiti neke detalje.

– Prvo i prvo, u pravilniku moram specificirati način kako će se društvo likvidirati.

U nama sve zakuha od bijesa. Ma o čemu to priča? Koga vraga da se likvidiramo kad jedva čekamo da se konstituiramo? I tako rekosmo odvjetniku da o likvidaciji nema ni govora.

– Nije to tako kako vi mislite – objasni nam odvjetnik. – Sad ste još mladi, ali za deset godina, tko zna, možda ćete jedan drugom skakati u oči. Zato i jest pametno raščistiti te škakljive probleme u samom početku. Ja vam predlažem da o likvidaciji može odlučivati samo skupština članstva, i to jednoglasno.

– Kako god želite.

– Dobro. A sad, kako će se dijeliti imovina društva u likvidaciji?

– Ma dajte, koja imovina?

– Imajte strpljenja pa ćete vidjeti što će se dogoditi za deset godina! Predlažem vam da se sva pokretna i nepokretna imovina društva podijeli među njegove članove na jednake dijelove. A svaki eventualni spor da rješava za tu svrhu određena arbitražna komisija.

– Ma kakav spor?

– Vidjet ćete. Na žalost, to vam je tako. Sad ste još mladi, ali neće tako biti dovijeka. Da, moramo još odlučiti o kriterijima za prijem u članstvo društva.

– Primat ćemo svakoga s originalnim i konstruktivnim talentom.

– To nije nikakva pravna definicija. O primanju u članstvo morat će odlučivati upravni odbor.

– Kakav upravni odbor?

– Prema otomanskim propisima, društvom mora rukovoditi upravni odbor od tri člana.

– To nema veze, nas je četvoro.

– Što znači da je jedna osoba suvišna.

Pogledasmo se i veselo nacerismo. Ovo je zbilja smiješno.

– Glupost – reče Haim. – Dobro, onda recimo da Ephraim ne želi biti član tog „upravnog odbora“…

Opet prasnusmo u smijeh. Svi smo bili bijesni što moramo trošiti dragocjeno vrijeme na takve trice i kučine a čeka nas sveti poziv! Ja sam bio dodatno bijesan što mene isključuju iz upravnog tijela. Zašto mene? To nije lijepo. To ću im zapamtiti.

– Dakle, riješili smo pitanje upravnog odbora – nastavi dr Šej-Sonenšajn. – Sad da vidimo

kako ćemo iz društva izbaci ti nepoželjne članove.

– Koga to, molim? …

– Čekajte, ne mislim sada. Ali za deset godina možda ćete zaključiti da se s nekim od vaših članova jednostavno ne može dalje, ili da je to pokvarenjak ili što slično, pa ga hoćete izbaciti.

Jasno se sjećam da su svi pogledali u mene. Zašto u mene, samo u mene?

– Predlažem vam – reče odvjetnik – da se član može isključiti samo jednoglasnom odlukom odbora.

– To ne dolazi u obzir – ja ću povišenim glasom. – Ja ne vjerujem odboru. O tome može odlučiti samo skupština.

– To bi bio težak teret, sazivati skupštinu – usprotivi se Šmuel. – Tako se praktički nikad ne bismo mogli nikog osloboditi.

– A recimo da izbacimo Šmuela – postavim ja hipotetično pitanje. – Hoćemo li mu morati što platiti?

– I o tome bi morao odlučivati upravni odbor.

– To otpada! – planu Nehama. – Recimo da meni ostali zagorčaju život, neću se ja valjda svađati s gadovima! Moja se nadoknada mora unaprijed utvrditi!

– Zašto ne? – prihvati dr Šej-Sonenšajn.

– Sve se može unijeti u pravilnik. Eto, na primjer, da bi se lakše izbjeglo plaćanje poreza, reći ćemo da član koji odlazi dobiva šestomjesečnu plaću, a ne otpremninu.

– Kakvu plaću?

– Kakvu god odredite. Imajte na umu da će društvo biti nedohodovno, stoga ćete morati među sobom dijeliti sve što dobijete.

– Ma dajte, možda koju funtu?

– Sad je to koja funta, a za deset godina mogle bi biti stotine tisuća funti. Uostalom, u prostorijama društva imat ćete snack-bar. Dalje, prostorije možete iznajmljivati za bar-rnitzvah. Možete organizirati koncerte. Pa onda ples subotom uvečer, to je vrlo popularno. Ako se malo potrudite, iŠodit ćete izuzeće od plaćanja poreza. Onda se čista dobit može dijeliti među članovima kao plaća.

– Valjda ne među svim članovima – umješa se Haim. – Možda samo među četvoricorn utemeljitelja ovdje prisutnih?

Taj prijedlog prihvatili smo jednodušno.

– Ja sam u principu protiv primanja bilo kakve rulje – nadoveza Nehama. – Morali bismo odrediti visoke članarine tako da nam može pristupiti samo zaista kulturan svijet.

Odvjetnik nas posluži kavom. U onoj komorici duhanski je dim bio tako gust da si ga mogao rezati nožem. Šmuel se donekle udaljio od mene. Krajičkom oka zirnuo sam na tog odvratnog oportunista.

Nehama i Haim nešto su se došaptavali i kradom pokazivali prstom čas u Šmuela, čas u mene. Odlučio sam da se tih dviju guja otrovnica oslobodim u prvoj prilici.

– Doktore, kakva je situacija – obratih se odvjetniku – ako se otkrije da netko od nas ima nečistu prošlost? Pa bi, recimo, mogao pobjeći s našom gotovinom?

– U tom slučaju, trebalo bi odmah sazvati skupšfinu članstva.

– A ako je dotičan špijun koji se uvukao u naš krug? – upita Neharna i pogleda me očima u kojima je gorjela mržnja. – Što bi trebalo napraviti s takvom huljom?

– Morali biste ga predati policiji i izabrati novi upravni odbor.

– A ako netko od nas postane narkoman, ili pobjesni, ili se pokaže da je opasan luđak?

– Vrlo umjesno pitanje. U pravilnik ćete morati uključiti cijeli odjeljak gdje će se odrediti ovlaštenje upravnom odboru da po hitnom postupku izbaci svaku osobu nesposobnu za privređivanje, bilo zbog bolesti, starosti i tako dalje.

– To je u redu! – graknu Šmuel. – Ne trebaju nam bogalji!

Haim, koji ima čir na želucu, mrtvački problijedi i zgrabi brončani pritiskivač za papir.

– A što zakon kaže – upita – ako jedan od nas umori drugoga? Bad-Meeting

– U slučaju umorstva, arbitražna komisija odlučuje kolika će se nadoknada isplatiti udovici žrtve. Ali, mislim da je ovo dosta za danas. – Dr Šej-Sonenšajn zaklopi dosje Prijatelja hebrejske kulture. – Predlažem da se opet nađemo u petak po podne kako bismo riješili probleme investicija, dividendi i uvoznih dozvola.

Šmuel je bio za uvoz uglavnom švedskih porno-filmova i američkih porno-revija, a ja sam predlagao da se uvoze engleski noževi „skakavci“. Prilikom odlaska nastojao sam da ne okrećem leđa ostalima. Neugodno je prolaziti praznim ulicama u društvu tih mafijaša.

– Dakle, u petak skupština! – reče Nehama te se raziđosmo bez oproštaja, u duši deset godina stariji. Do petka moram nabaviti strojnicu. Nikad se ne zna.