Boemstvo Armina Huseinovića
Crveni skafander
(Klincima koji su živjeli iz inata u Sarajevu 1992-1996)
K’o nov
crveni skafander iz
Crvenog Krsta.
Ne puca.
Pao je
snijeg i
lete grudve.
Poderane rukavice i
radost.
Pa poderan
dan.
Jedna u vrh
zgrade.
Mamac.
K’o u lovu.
Svi bježe
kući.
Onda dvije
ispred dva
haustora.
Da niko
nigdje
ne stigne.
On se inati.
Noge i skafander su
ostali
u snijegu.
Možda će još jedna?
Puže u zaklon i
krv
k’o grafit
u snijegu.
Ni skafander,
ni noge u njemu,
neće više nikud.
Uspavanka
Spavaj.
Grijanje radi,
plata je redovna
i on se ne kurva
i ne pije.
Dižete kredit,
tražite stan
i na dijeti si,
zbog vjenčanice.
Neka je sa srećom!
Neka. Spavaj.
Popiću za oboje.
Znaš mene.
Uvijek sam slavio
tuđe praznike.
Pjesnik. Klaun.
Prokleti, ludi, jebeni…
Svakakav.
Ali kad se Magla
k’o pivska pjena
slegne,
ostaje samo to.
Pjesnik.
Zato spavaj.
Ne brini.
Ostajem Bogart.
Bourbon, Lucky strike i
kojekakve za šankom.
Sjećaš se?
Jednom si bila tu.
Here’s looking at you kid…
Zašto klovnovi piju
Šatra je prazna i
svi već jedu
šećernu vunu.
Više ne padam.
Bar ne namjerno.
Dalje je lako.
Dim će već
umekšati pogled i
led će se cerekati
sa dna čaše.
Ovo je treći bar.
Ne, ne znam je li
TEK ili VEĆ.
Ruke su umorne i
tresu se i,
šta god da igram,
gubim.
Biće da ne znam ni voljeti.
Zamotam Nježnost u Mrak,
k’o u celofan,
pa bježim od Tišine
da se ne čuje
šuškanje.
Ove tu su…
Tako.
I ona sisata,
i ona u žutoj haljini
i ta što trepće…
Tako.
Odmotavam se valjda.
Samo osmijeh ne diram.
Ako se klaun ne smije,
ni One se ne smiju
u snu.
Zaboravljeni kišobran
(Mami)
Noćas neću doći kući.
Računi će ostati
neplaćeni i
zaboravljeni kišobran
još dugo će se
sušiti u kafani.
Bude to.
Da padne prvi snijeg i
da se neko
ne vrati kući.
Neka te to nimalo
ne čudi i ne rastužuje.
Toliko puta sam se
vratio.
Uvijek rano ujutro
i bez kišobrana.
Ljutila bi se,
ponekad plakala
i kuhala kafu,
da se otrijeznim.
Noćas neću doći.
Prvi tramvaj će
obići krug bez mene,
snijeg će se otopiti
i kafu ćeš piti
sama.
U kafani ću ostaviti
prevelik bakšiš i kišobran,
negdje usput
zamirisaće pečeno kestenje i
ostaću zagrljen s nekom vrbom.
Neka te to nimalo
ne čudi i ne rastužuje.
Bude to.
Da padne prvi snijeg
i da računi ostanu
neplaćeni.
Ništa strašno
Stvarno ne znam
volim li te.
Malo sam popio
i ne spava mi se.
Čaj, cigara i neka kiša,
velike riječi o nama malima,
na radiju jazz.
Onda opet neke šetnje,
ništa strašno…
Od mosta do mosta,
čekam jutro.
Bar me ti poznaješ.
Ne, stvarno ne znam
volim li te.
Eto, ne znam.
Već polako sviće
i mirišu pekare.
Kiša još pada
i ja ne znam gdje ću
kad svane.
K’o da nije snijeg
Početkom novembra
je još bilo ruža u
Hadži – Idrizovoj.
Onda jugo, vrane i
snovi koji se
nikom
ne pričaju.
Dani umorni i spori
k’o umorni Sizif ili
impotentni Onan,
vodka i dim,
vino i dim,
konjak i dim,
treće smjene
voljenja.
Prošla su oba
Dana republike i
pada snijeg.
K’o po grobu.
Ili k’o kad si
zaljubljen.
K’o da nije snijeg.
Biografija
Rođen sam 01.09.1982. godine u Sarajevu gdje završavam osnovnu školu i gimnaziju. Trenutno sam apsolvent na Odsjeku za bosanski jezik i književnosti naroda BiH na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Amaterski se bavim glumom i režijom. Pjesme sam počeo pisati još kao dijete, u ratu, i nikad se nisam uspio riješiti tog isprepadanog djeteta, ni u poeziji, ni inače. Objavljivao sam u “Rukopisima 33”, “Svesci”, “Znaku”, „Izvorniku IV“ Književnog kluba 21, Zborniku Književnog kluba Mika Antić, elektronskom časopisu „Libartes“, te na brojnim stranicama kao što su: novapoetika.com, knjizevnost.org, diogenespoetestrupa.weebly.com, pricaj.wordpress.com, libartes.com itd. Također sam učestvovao sa svojom poezijom i na beogradskim Aprilskim susretima, Sarajevskim jutrima poezije i mnogim drugim manifestacijama.
Related Posts via Categories
