BILO JEDNOM U BIJELOM POLJU

Filed under: broj 14 - maj 2013,poezija i proza,sf / horor |

941596_562635617101174_906240722_nAdnadin Jašarević

FANTASTIČNE PRIČE, DOMAĆINI, VINO I …

(10.05.-12.05.)

Zorom se otpustismo ka Bijelom Polju, ne baš pretjerno raspoloženi, svjesni da nas čeka proboj kroz planinčuge i klance Istočne Bosne. Iskustvo koje si ne bismo priuštili u zimske dane ili noćne sate… Divlji su to krajevi gdje i naselja od davnine djeluju kao čistim slučajem zatečena…

No, nekako smo se, konačno, iskobeljali iz bosanskih džungli i klanaca koje ne posjećuje sunce… Višegradski most pred nama, dominantno pružen preko Drine, svakako nas je namamio da prošetamo prijeko i popijemo kafu s pogledom na Andrićevu inspiraciju. Nekako u to vrijeme već nas je nazvao i Dado da provjeri dokle smo stigli… Izgledalo je obećavajuće, domaćin ranoranilac i napokon sunčano jutro, ali samo  do sumornog Priboja na Limu. Pitoma Srednja Bosna činila nam se sve primamljivijom – već daleko za leđima – kako smo odmicali putem uz crnogorsko-srbijansku granicu.

No, kako god, nekako smo se, konačno, dokotrljali i do same granice… Nakon tandrkanja idiličnim predjelima Južne Srbije malo je reći da smo jedva čekali da se dočepamo Bijelog Polja. Lijevo, desno i već smo se, koji kilometar nakon prijelaza našli u okolišu poput domaćeg…

Uspjeli smo se mimoići sa veselim Urošem, domaćinom, i uletjeli u grad kao grlom u jagode. Dok smo se preganjali gdje se naći s Urošem – baš smo ga izvozali – razgledali smo na brzinu Bijelo Polje. Nalik je na Visoko kod Zenice, razbacano na sve strane, razbarušeno, tako da se stranac teško može snaći od prve.

No, nismo se morali snalaziti pošto nas je Uroš konačno ulovio.

U skladu s bjelopoljskom tradicijom umjesto u hotel ispratio nas je u prijatnu kafanu, onako, starinsku. Na po jednu, naravno… Uz Nikšičko pivo (najbolje na Balkanu) brzo sam zaboravio na mučno tumaranje bestragijom koju neki optimisti zovu mrežom puteva. Naravno, zahvaljujući i prijatnom društvu kolegica i kolega (mojih, jer jesam novinar) iz Radia Bijelo Polje. Nekako, uz prvi gutljaj piva ukazao se i Ante Zirdum, koji je, uvriježeno, obezbjedio i prvu festivalsku anegdotu.

Ante, poznat po tome da ga organizatori inih festivala obavezno makar jednom izgube, uspio je uraditi nemoguće: ostavio je svoja dokumenta cariniku i raspalio put Bijelog Polja. E, kad se dosjetio jadu, vratio se na carinski prijelaz s širokim osmijehom preko lica. Jesu Crnogorci svašta vidjeli na prijelazu, ali ne i Antu. Samo su klimali glavom, vjerovatno s primisli: ludi Bosanac.

To me podsjeti na moj prijedlog Dadi da obavezno prebrojava pisce tokom transporta, jer s njima je sve moguće. Čudni su to ljudi, a kad popiju i odomaće se morate na sve biti spremni.

Nakon piva pravo na posao. Nervozni domaćin (Dado) prebacio nas je u Park pjesnika. Iz  tiganja u vatru. Onako zgužvan i smočen nakon višečasovnog truckanja baš nisam bio pretjerano raspoložen, ali, nije mi se dalo da ga iznevjerim, onako posvećenog, bez zadrške, da sve u programu Refesticona uspije bez mane.

Dakle, predstavio sam zenički festival ZEKON – Tragovima bosanskog kraljevstva, koliko sam znao duhovito. I, svakako, nastojao progovoriti i o `crnogorskoj` vezi, Dragiću Rebrenoviću, Dadi. Ispričao sam anegdotu o našem upoznavanju. Naime, zbog nedostaka kvačica na ć bio sam ubijeđen da nam je priču za zbirku o kraljici Katarini poslala neka zgodna Crnogorka… No, nije prošlo dugo a Dado me je razuvjerio… Telefonski razgovor koji je nekako započeo kao: „Ja nisam žensko…“ bijaše veoma čudan, a malko akrikiranja u Bijelom Polju izazvalo je buru smijeha. Domaćini su mi se generalno dopali, jer nema boljih ljudi od onih koji trpe viceve o sebi i jošte su im zabavni.

Digresija: jeste da nije žensko, ali Dado je sjajan domaćin. Usudio bih se reći da me je nadmašio, a to nije malo reći (nikad nisam znao biti lažno skroman).

Ručak u etno selu Vukovići nas je sve oborio s nogu… U prijatnom ambijentu, posjednuti na plato iznad veselih ribica, gostili smo se bjelopoljskim specijalitetima. Usput sam razmjenio kulinarske tajne sa Edisom i Sedinom (uvijek se nađe u društvu poguzija). No, nakon izvjesnog vremena, nakon petog prolaza konobara ruku prepunih đakonija malko sam se prepao. Prolazi jedan od njih, mjerka nas, pregleda stolove – uplaših se da stiže novo jelo i već sam se spremao zbrisati: nije da ne mogu pojesti, ali što je previše previše je. Na svu sreću lažna uzbuna. Pošto smo sredili janjetinu ispod saća potrpali smo se u kombi i pravac Bijelo Polje.

Ulovio sam shatak odmora i zaspao u kadi (nikakvo čudo imajući u vidu sve te napore, pričanje, izjedanje, pa pričanje).

Naredno promotorsko iskušenje uslijedilo je u kući Rista Ratkovića, koju je općina obnovila nakon piščeve smrti pa i danas, u duhu poetike, služi narodu kao dom pisaca i lijepe književnosti.

E sad, trebalo je predstaviti bjelopoljsku zbirku o starim bogovima „Nevidbog“, naslova koji sam pozajmio baš iz romana Rista Ratkovića. Namjeravao sam se uozbiljiti u skladu sa okolnostima i iz poštovanja prema velikom piscu (u njegovom sam dvorištu, konačno, trebao govoriti).

Pozdravio nas je načelnik Općine, Aleksandar Žunić… Pismen čovjek, što je među političarima rijetkost. Nisam odolio a ne reći pred publikom koliko su sretni s njihovim prvim čovjekom. A „Nevidbog“… Priča je išla baš onako kako treba, da pokažemo kako je vrijeme za afirmaciju slavenskog mitološkog blaga, s vremenom zaturenog u zapećak… Iz nekih čudnih, nespoznatljivih razloga, slavenska mitologija jedva da je očuvana u književnoj sehari balkanskih naroda u nekoliko priča, bajki, ponešto epskih pjesama… Ispada, istakli smo, Dado i ja, kako je zbirka „Nevidbog“, uz ostale regionalne zbirke, iz Zenice, Viteza, Pazina, prilika za oživljavanje našeg mitosa. Nema razloga pripovjedati tuđe priče o Arturu, Vejnemejnu, Zigfridu, kad već imamo vlastite junake i panteon…

Osokoljen bodrenjem brojne publike izdržao sam govoriti netom poslije promocije i o izložbi slika Džeke Hodžića. Iako je Džeko insistirao da pročitam kompletan tekst o „Mitskim slikama“, odlučio sam se poštediti publiku patnji pa sam pribjegao humoru: I Džeko stvori boga na sliku svoju… Tako nekako…

Na svu sreću, nije bilo više govarancije u programu…

Smjestili smo se u restoranu Centar… Uz sjajnu klopu – poput naše – i tamburaše što su bez predaha svirucakali i pjevali bosanske narodne pjesme, baš sam se osjećao kao kod kuće. Da veče bude još ugodnija pobrinule su se domaćice… Neizbježno, uhvatile su se u kolo, lijevo desno… itd… Baš lijepo… Nisam se ubacio u šemu jer sam koji sat prije u plesu izgazio cipele Jasmine Hanjalić… Za ples sam antitalenat… Bolje je onda samo gledati i uživati…

A uživao jesam… Prijatna konverzacija sa Vesnom, Edisom, Dadom tekla je uz čašice Vranca sve do pjesme „Još ne sviće rujna zora“… e, društvo je sazrelo za pjevanje i tako i bi… a tek kad je `legla` „Svugdje se sunce rađa“…  Društvo se baš zapalilo pa je izgledalo da se to lijepo veče ne može nikada potrošiti…

No, svemu lijepom dođe kraj… Odoše tamburaši a ostade nam Olja: navalila se govoriti poeziju pa smo je morali sabotirati, Šeki, Uroš i ostatak društva… Nisam ni ja odolio, pa sam izrekao lascivnu pjesmicu Žaka Molinea: „To djevojče kojem pupe siske…“ na opće zadovoljstvo donjeg doma, gdje su se zgurali omladinci, očito željni pipkanja i ostalog… Sretno im bilo.

Nešto malo sam spavao te noći, a ujutro krenu repriza…

U Parku pjesnika predstavili su knjige Ante Zirduma i moje, koliko smo već mogli, jer knjiga je na zbroju mnogo, a vremena malo. Na svu sreću nismo bili dosadni. U prezentaciji su nam pomogli Dado i Jasmina… Uz poneku anegdotu i pošalicu, veselo smo priveli promociju kraju… Do naredne sjedeljke…

Kako nam se već pridružio moj prijatelj Mirko Grdinić iz Pazina zatekli smo se u ugodnu društvu, Vesne, Edise, Rajka, i uveliko razmjenjivali iskustva i šale… koliko da se vidi da nismo na dva kraja svijeta (baš smo se dobro razumjeli i ismijali).

Istina, popio sam koju šljivu viška, pa me poslije nisu uspjeli probuditi na vrijeme. A svi su pokušali… Zaspao sam u sobi poput bebe… bez brige i pameti…

U neka doba skočio sam iz kreveta kao oparen. Pogledam na sat: već sam propustio predstavljanje Zirdumove mitoantologije „Slavin poj“. Na brzaka sam se upristojio rondajući na račun mog rodnog lista (ne može se više lumpovati kao u tridestim) i izjurio vanka. `Upecao` sam Rajka i nas dvojica spavalica krenusmo negdje… A kamo, bilo bi problema, da se Mirko ne vrati po nas…

Tako, trojica veličanstvenih  se ušunjaše u kuću pisaca, inkognito… Ante i Jasmina taman su završavali svoje (ne moram ja baš sve čuti)… kad smo se rasporedili u posljednjim redovima – ne, ja kod Edise…

Usput sam razdjelio sve knjige (ma, bilo je to poput napada specijalaca) ili prije `ostao` bez knjiga prije promocije u Gradskom muzeju. A tamo, na red su došle pazinske zbirke, Festivala fantastične književnosti i Konvencije Istrakon, te zbirka konvencije iz Beograda SFTeracon, te, konačno zeničke festivalske zbirke o kraljici Katarini, Batonu i slavenskim bogovima… Koncem promotivne večeri zahvalio sam se svim autorima priča za zbirku „Nevidbog“ i zamolio ih da ubuduće pišu manje, jer nas, članove žirija baš opteretiše…

Veče je dalje teklo ustaljenim ritmom, s tom razlikom što smo ovaj put izbjegli preglasne tamburaše u klubu „Marley“. Malehno društvance, Vesna, Edisa, Lejla, Mirko i ja, uz povremen upade Milana, Uroša i Dade, čakunjalo je o svakodnevnim stvarima što život čine… Čovjek bi pomislio (neupućen) da smo društvo grdnih moralista, da nas čuje…

I tako, riječ po riječ, čašicu po čašicu, konačno se otkotrljah do kreveta koji me nije `držao`. Spavao sam samo sahatak i ustao s prvim pijevcima. Stvarno sam čuo jednog…

Doručkovao sam u Mirkovom društvu… Potom su se okupili i ostali, gosti i domaćini… Svi podbuhli… ko zna zašto? Ne volim rastanke… Rastanci su slatka bol, piše stari dobri Šekspir.

Podijelili smo još poneku šalu i svako svojim putem… Istina, put nazad, kući izgledao nam je kudikamo kraći nego u dolasku… Bez velikih problema dosegli smo zeničke dimnjake i, hop, obreli se u tipičnoj kućanskoj atmosferi – kćerke su me raščerupale… Ženska posla…

Bilo jednom u Bijelom Polju i ponovilo se…