Adnadin Jašarević, ALKIBIJADOVA GOŠĆA

Filed under: afirmator,broj 17 - avgust 2013,poezija i proza,sf / horor |

Alkibijad leži, udobno zavaljen, na sofi. Gladi ljevicom pozmašni trbuh. Podrigne, glasno, koliko da uzvanici čuju. Zadovoljan je sobom. Stari je vlastodržac znao oraspoložiti goste obuzete neizvjesnošću… No, no… Pažljivo prinosi bobe s napućena grozda do usana… Gnječi ih zubima sporim, promišljenim pokretima… siše opori sok zagledan u zlaćana polja, mirijade loza svijenih pod teškim podnevom… Sav taj oganj s nebesa, i ta suha ispucala zemljica, stekli su se u samo jednom zrnu…

No, no… tihi, piskutavi glasovi opet mu privuku pažnju… nazad u sjenovitu dvornu… Nabire nosnice… Strese se… pa, to bi nekima nalikovalo na potres, kad se gvalje sala zaljuljaju od podbratka do pete… Šapuće robu… A ovaj, odmah se dade na raskuživanje vazduha, čas velikom lepezom, čas škropeći uokolo miris snažan. Alkibijad se grozi sveg tog vonja: ta njemu ljudi smrde…

Sitnim očima, iz duboke jame od sala, strijelja ih, nevoljne goste.

Neubjedljivi, smušeni, zatečeni… Češkaju se po tjemenu, tu i tamo, ubace zalogaj med laloke, koliko da ih zaposle, nasmiju se kiselo, s vremena na vrijeme, šali koju nisu razumjeli… Oh, nekolicina hini da uživa u zvuku svirale, duboko zamišljeni, odlutali, na prvi pogled… No, on zna da njihove misli šeću prostranom dvoranom, od lica do lica: nastoje ih izmjeriti, doznati što o skrivenim namjerama vladara, skrivenim namjerama uzvanika, progledati spletke, spletke u spletkama, sjenovite naume, mračne tajne…

Starac podiže desnicu, kima debelim prstom: plesačice, mišičave, divlje, zadjenute samo u proziran veo, utrčavaju u dvoranu, među zbunjene mužjake. Jer, oštrim pokretima, ne lišenim izvjesne elegancije, podastiru oblinaste dojke, mameći zibaju uzdrhtalim runom…

Alkibijad se smješka… Žene ga odavna ne dovode u iskušenje… On zna da je među njihovim nogama jama nezasita … Koga će progutati, e, to ga zanima… Poput jastreba izgleda lica nastojeći odabrati koga gurnuti u ponor…

Srca divljih igračica slijede bubnjeve…

Tle podrhtava od brzog toptanja stotinu nožica…

Usmine se šire nalik na galebova krila… kad ponire ka plijenu…

Već uviđa, Jason, Tiresija, Filoktet, položiće im između nogu sve svoje bogatstvo i moć… nemoć, zapravo…

Štipka mlohavi podbradak, zadovoljan…

Orgije što ih priređuje smatraju koliko neviđenim toliko i neponovljivim. Ne zbog toga što bi ih odlikovale neke posebne đakonije ili igre ili blud. Ne… Iako na stolovima poigravaju birana jela, drhture zazivajuć’ laloke… a pihtijasti puding služe na k’o abonos uglačanim trbusima robinja… a vino s rumenih usnica toče djevice, oh, te amfore mlađahne…

O, ne… Sve bi to bilo zalud da nije njegove gošće…

Alkibijad čeka… pravi trenutak… A onda, prije no robovi posluže glavna jela, a plesačice odbace vela, robinjice kleknu izmed koljena uzvanika… baš tad… u tom osjetljivom vremenu kad se gozbe znaju urušiti… dlan on podiže: muk. Zašute i svirale i bubanj, ne čuje se ni glasa, ni koraka… Sada je taj čas.

Robinjica odjevena u crno, nalik na sjenku, tamo među stubovima, klizi ka zamukloj družini. U šakama blijedim pažljivo pridržava kutiju što savršeno liježe med njene prste… kako bi i glava dragana…

Alkibijad se smješka: svi su pogledi uprti u nju, ne u ženu – uzvanici izgledaju što im donosi. O kakvoj li je zadovoljštini riječ?

Naravno da neće iznevjeriti sve to silno iščekivanje: Ona prilazi najbližem u sofu zavaljenom gostu. Prinosi mu kutiju, k licu, ručicom lagano poklopac s vrha otvara – koliko da nevoljnik u nj pogleda.

Blijeda lica, uzdrhtalih usana, pogleda uznevjerena, on se povlači.

Alkibijad se grohotom smije: zabavlja ga gledat sve te silnike il’ lukavce kako skrhani ostaju u sjenci žene u crnom. Ta, eno ga, slavnoga atlete, Empedokla, lica zavaljenog u dlanove glasno rida. A onaj spletkaroš, plemeniti Aristofan, previjen preko sofe poput slomljene lutke, obilno riga na pod. Oh, smušeni Euripid trese se, zapravo prije vibrira poput strune na harfi… Ima ih u družini usranih, popišanaca, obeznanjenih, il’ tek blago ukočenih…

Alkibijad briše suzice navrle preko uzbibanih obraza… Tako treba…

Sjenka klizi dvoranom, tiha, neumoljiva… koliko da obredi  sve uzvanike… Poklopac na kutiji od sandalovine se otvara i zatvara, buči k’o da vratnice dvora ste škripom raskrilili, il’ ih potom zalupili…

Pa da, misli dokoni Alkibijad, dvori to jesu, al’ ne baš onakvi na kakve su gosti navikli: ovi su dvori nekako konačni… A to je tužna riječ kad se življenju prikači…

Debelim prstima cijepa krilca s rumenog pačeta. Između zalogaja – niz usne mu se i bradu slijeva mast – pogleda za ženom u crnom: ona klizi dvoranom ka stepeništu, sjenka među sjenke, odlazi, kamo god…

A gosti njegovi?

Nakon tog nesvakidašnjeg obreda baciše se na jela, vina i robinje kao da nikada do tada niti zalogaja nisu progutali, niti trbuhe zasipali pićem, niti dotakli mehku dojku i oštro runo – bludiće tako sve do granica njihovih tijela, kolike god da su. Jer, iz kutije, kroz njeno oko, pogledala ih je sama Konačnost koju je Alkibijad pozivao na svaki praznik Bahusov…