Autor: Dragan Miljković, knjiga aforizama: „Slušajte i kada vam se govori“, izdavač: Biblioteka „Radoje Domanović“ Surdulica, 2014.
Autor je rođen 1975. godine u Surdulici. Piše aforizme, satirične priče i pesme. Objavio je knjige: „Pravedna kazna“ (aforizmi, 2002), „Početak kraja“ (aforizmi, 2003), „Prete mi dosijeom“ (aforizmi, 2005), „Ćuti i glasaj“ (aforizmi, 2008), „Ni govora o ćutanju“ (aforizmi, 2011), „Izvinite ako sam preterao“ (aforizmi, 2013).
Aforizme objavljuje u dnevnom listu „Danas“ i nedeljniku „Vranjske“.
Zastupljen u zbornicima „Aforizmi i aforističari“ br. 10-15, „Biseri balkanskog aforizma 3“, „Rečnik antiposlovica“ i „Almanah aforističara 2“. Član je udruženja književnika Vranja.
Iz recenzije
Na svetu je dovoljno mraka da se u njemu proživi čitav život bez otvaranja očiju, ali je, istovremeno, i dovoljno svetla za uočavanje tokova, stanja, nijansi tog života. Čovek bira, u skladu sa opredeljenjima i datim mu ili stečenim moćima, da li će otvorenih ili blokiranih receptora ispuniti svoju biološku misiju, da li će svoju sociološku ulogu usmeriti na subverziju ili na solidarnost, na olakšavanje života svojim saputnicima. Aforističara možemo uzeti kao nekoga ko dežura na razdelnici između svetla i tame, kao nekoga ko osvetljava zamračene prostore, uočava mehanizme, iznosi ih na svetlo i tiho upozorava ili bučno alarmira i osluškuje da li ima odjeka te uzbune na svetloj strani. Ukoliko nema reakcije, onda je to dokaz da je mrak zahvatio i osunčani prostor, kakvim ga, inače, smatramo. Upravo je to belega, mesto najveće borbe, jer je prirodno i očekivano da je mrak u crnom carstvu, ali nije prirodno i nije očekivano da se prisojne strane crne i zrače crnilo. To su anomalije na koje reaguje angažovani aforističar, ako onih drugih i ima uopšte danas, svojom aparaturom.
Unutrašnji detektor Dragana Miljkovića uključen je već godinama na svim poljima koje pokriva ova književna forma, pa je posledica takve aktivnosti već ozbiljan broj knjiga. Najnoviji rukopis, bez konačnog naslova, a možda bi najprikladnija bila sintagma iz jednog aforizma – Krajnja nužda, donosi uspela ostvarenja, od kojih će neki ostati i duže u sećanju i koje možemo smatrati antologijskim.
Aforizam nije puka dosetka, ali primese dosetke ga oplemenjuju, nije ni „kafanska“ doskočica, ali njen začin daje na probojnosti i upečatljivosti. Ovo ističemo jer često jalovi stvaraoci upadaju u zamke, nemoćni da odrede dobru meru, ističemo da bismo pokazali važnu stranu Miljkovićevog umeća i tananosti u oblikovanju ključnih detalja kojima se posvećuje u aforističarenju. Pri tome će se uglavnom kloniti humora, jer je on pre svega specijalista za ozbiljne defekte, koji su pre tragični no komični. On je pristalica šok terapije i gorkih pilula, kako bi uvećao mogućnost izlečenja i kolektiva i pojedinca, kako bi okončao pandemsku tragediju. Za početak takve akcije potrebno je suzbiti neznanje, prosvetiti narod, jer „nije izvesno da je sve neizvesno“, kako bi to aforističarski rekao Paskal. Tragedija neznanja, kao izvor aforističarevog nezadovoljstva i uspaničenosti, u tome je što žrtve neznanja nisu svesne svoje pozicije i svog stradanja, te su poput „beslovesne jagnjadi“. Nasuprot njima su gladne i bezobzirne zveri, političari i ostali prevaranti, „beslovesna jagnjad“ na duge staze, oni koji na kraju prožderu sebe žderući druge.
Iako je u ljudskoj prirodi da sazna priču u potpunosti, aforističar se ne bavi celinom, on kao da pretpostavlja da je ta priča već zapisana, on se posvećuje samo sumnjivim delovima ukupne tvorevine. Sa kojim ciljem? Očigledno sa ciljem da se priča popravi ili u potpunosti odbaci kao zabluda.
Zoran S. Nikolić, književnik
AFORIZMI