Zombieland u Sarajevu – intervju sa Arnelom Šarićem Šaranom

 

Sarajevo u haosu

Sarajevo u haosu

 

 

INTERVJU SA ARNELOM ŠARIĆEM ŠARANOM

 

  1. Prvo i prvo, čitava ideja je veoma originalna? Koji su bili ti uticaji? Napomenuo si knjige i filmove, ali me zanima koji su to filmovi i knjige konkretno? 

    Prvo i prvo, hvala ti na prilici da se predstavim ljudima, prilici koja se ne pruža toliko često, a i ja sam poprilično zauzet mnogim stvarima, pa ne ulažem dovoljno vremena u promociju „Dnevnika preživjelog“.

Ne bih volio ići kontra osobe koja zapravo čini meni uslugu ovim intervjuom, ali reći da je ideja originalna bilo bi možda malo pretjerano. Prije će biti da je lokacija originalna jer nikada se zombi apokalipsa nije desila na globalnom nivou, a da je žiža zbivanja u Bosni i Hercegovini, tj. Sarajevu. Mislim da ljudima ta postavka staroškolskog zombi filma i domaće pozadine daje elan da nastave čitati i nakon nekoliko veoma očajnih prvih dijelova koje sam pisao ne znajući na kakav će odziv naići cijeli projekt.

Postoje konkretni utjecaji na mene za kreiranje AZ:DP-a: formatom, to je Dmitry Glukhowsky i njegov „Metro 2033“ koji nikad nisam pročitao jer sam knjigu poklonio dobrom prijatelju, za konstantnost radnje kao inspiracija je uzet strip „The Walking Dead“ (zanemarite seriju), brzina zombija preuzeta je iz Romerove trilogije, dakle nema kung-fua i skakanja po zidovima. Mislim da najvažniju inspiraciju za AZ:DP ne čine knjige, stripovi, muzika i film, već svakodnevne vožnje sarajevskim gradskim saobraćajem gdje shvataš da je apokalipsa već tu, samo se ne jedemo međusobno.

 

  1. Štivo je brutalno dobro. Do sada je „Preživjeli“ dogurao do četrdesetog dana. Koliko mu dana još preostaje?Hvala ti na komplimentima. Inače, očigledno ljudima ili ovo totalno leži ili cijelu priču ne mogu ni smisliti. Bolje i to nego da sam prosjek. Preživjeli nije dogurao do četrdesetog dana, već do četrdesetog upisa u dnevnik. Ima tu dana kada jednostavno ne piše. Kao ni ljudi koji zaista pišu dnevnike. Nekad jednostavno nisi raspoložen za otvaranje nikome i ničemu, pa ni stranicama koje samo ti ispisuješ i samo ti čitaš.

    Koliko mu dana preostaje? Niko ne zna. Ono što znam je da se AZ:DP piše u sezonama koje traju po dvadeset upisa, drugim riječima, svak upis u dnevnik zamišljen je kao jedna vrsta epizode u serijalu, baš kao serije. Sa četrdesetim upisom okončali smo tu drugu sezonu, malo smo se pomakli iz komšiluka i uveli neke nove likove, kao i vratili neke na koje niko (čak ni ja) nije računao. Sada slijedi pauza od nekoliko mjeseci, u kojoj sumiram pohvale, kritike i radim minorno lektorisanje za printanu verziju sezone. Onda dumam o novoj sezoni, bacam sinopsis na papir i kad budem imao najmanje pet upisa u dnevnik spremnih za objavljivanje, krećemo opet.

    Prednost ovakvog načina rada je što mogu otprilike pojmiti gdje ću likove smjestiti u budućnosti. Moje mišljenje je da ćete imati priliku čitati još dvije sezone, a ako bude produžetaka… vjerujem da će peta biti finalna.

 

  1. Koliko znam, ovaj dnevnik postoji i u štampanoj verziji. Da li će se štampati još?Da, postoje ograničeni tiraži koji su stvoreni sa samo jednim ciljem: kao što neke osobe (kakva sam i ja) vole da posjeduju ploču, kasetu ili originalni CD, palo mi je na pamet da bi neke osobe htjele možda kupiti AZ:DP u štampanom izdanju. Štampao sam prvu sezonu koja je još uvijek dostupna za kupovinu na www.dnevnikprezivjelog.com. Sad mi je plan da pregledam i tekstove iz druge i da i to štampam. To je DIY operacija, pomažu mi prijatelji, nema nikakve zarade ni profita od toga.

    Cilj mi je ištampati svaku sezonu i ponuditi je u fizičkom obliku, ali iskreno sumnjam da će biti bilo kakvih doštampavanja materijala, prvenstveno zbog veoma loše finansijske situacije mene kao autora, ali i veoma slabe kupovne moći pojedinaca. Ja sam imao najmanje pedesetak narudžbi za prvo izdanje i od te hrpe rezervacija, možda  je samo desetak ljudi kupilo. A ne radi se o ljudima koje ne znam, već o prijateljima. Jednostavno, ljudi nemaju para.

    Kada bi naravno neka kuća htjela finansirati izdavanje cjelokupne zbirke kada se sve sezone objave, ne bi mi bilo mrsko razgovarati o tome.

 

  1. Da li planiraš da uključiš i druga tržišta bivše Jugoslavije? Da li bi išao na turneje sa „Preživjelim“?Ne znam da li sam na dobar način shvatio tvoje pitanje, pa ću ti dati dva odgovora. Ako me pitaš da li je moguće da se lokacija zbivanja promjeni i da se radnja nastavi dešavati u nekom drugom gradu, onda je odgovor ne. Jednostavno, Sarajevo je grad koji najbolje poznajem i bilo bi glupo da pišem o nekom drugom gradu, čak ne ni glupo, već besmisleno.

    Ako me pitaš da li bih gostovao u drugim gradovima i predstavljao AZ:DP, zašto da ne? Neka me neko pozove.

    Međutim, ono što bih volio vidjeti je neki novi dnevnik nastao na temelju ovoga, nešto što bi bilo inspirisano ovim. Ne zato da se mogu busati pred ogledalom, već zato jer bi me zaista interesovalo da čitam ovakve priče. Ja sam lud za tim.

 

  1. Da li sebe smatraš jednim od „Preživjelih“?Preživjeti je svršeni glagol. Ja i dalje preživljavam. Nekad, kad navečer dođem kući i skontam da sam proveo osam sati i više radeći posao koji mi nije prvi izbor u života, tad pomislim da bi se najvjerovatnije bolje snašao u zombi apokalipsi.

 

  1. Kako si dobio nadimak Šaran? Moraš da priznaš da je pomalo smešan.Ne, ti si očigledno priznala da ti je smiješan, ja ne moram ništa, ja sam se navikao na njega. U životu sam imao dosta nadimaka… Čičo, Žuti, Mozak, Maska, u osnovnoj se najviše zadržao Šarko jer je tako bio imenovan neki pas iz neke pripovijetke, pa su me klinci tako prozvali jer sam bio čupav (imao sam dugu kosu) kao i on. U srednjoj me neko prozvao Šaranom i tako je i ostalo. A inače, usvojio sam još tad u srednjoj da se nadimak piše kao SHARAN, a ne Šaran. To je donekle i pomoglo kad sam postao prepoznatljiviji po nadimku nego imenu i prezimenu, a u gradu gdje imaš još dva poznata Šarana (Adnana Šarana i Dinu Šarana iz bendova Skroz i Letu Štuke), nekad to sh umjesto š dosta pomogne.

 

  1. Pevaš/sviraš u dosta bendova. Kako je započela tvoja karijera u oblasti rock n’ roll-a?Uh, mogao bih ti knjigu napisati o rock’n’rollu i svom poimanju istog, ali bit ću kratak i sladak. Počelo je slušanjem Ramba Amadeusa davne 1989. godine, kada sam dobio neku njegovu kasetu i odveli me na njegov koncert kao trogodišnjaka. Onda se nastavilo sa Rolling Stonesima, Aerosmithom, ZZ Topom, Motorheadom i Metallicom, pa sam prešao na Iggy Popa, Ramonese i Panteru i tako dalje i tako dalje. Reći karijera i za to vezati rock’n’roll poprilično je apsurdno, ali istina je da sam na račun sviranja vidio pola Evrope i upoznao stotine ljudi, bilo uživo, bilo virtuelno. Sviračka karijera je počela nekad 2003. kada sam kupio bas gitaru. Prvo je bio bend Oksimoron, neka lošija verzija Atomskog Skloništa, a onda su krenuli raznorazni projekti, da sad ne nabrajam.

    Sada sam trenutno aktivan kao vokal i basista u Motherpigu, basista u Deus Ex Carouselu, vokal u Snake Eateru i glavni šef u svom ambijentalnom drone projektu Topheth. Ako se pitate kako mi to sve ide za rukom, to je kombinacija ljubavi i različite furke u svakom bendu. Jednostavno ti ne može biti dosadno kad imaš drugačije ciljeve, drugačija usmjerenja, obrađuješ drugačiju tematiku, te donekle imaš i drugačiju publiku.

 

  1. Nabroj mi šta voliš da slušaš pred spavanje, koju pesmu pevušiš kad se tuširaš i šta zviždućeš kada ganjaš zombije sa svog travnjaka.Pred spavanje obično gledam nekakvu seriju ili film prvih deset sekundi, a onda se onesvijestim. Filmove gledam iz dvadeset dijelova. Da, toliko sam nesposoban normalno skliznuti u san, ja upadam. Prije sam više slušao muziku, ali sada kada konstantno imaš tijelo druge osobe u krevetu, malo je čudno da nabijem slušalice i slušam nešto, te se tako odsječem. Inače, slušam mnogo više muzike nego prosječna osoba, a to je zato što vodim i web magazin / radijsku emisiju / televizijsku emisiju „Izvan Svake Kontrole„, tako da mi je to na neki način i slatko zadovoljstvo i posao. Teško da ti mogu sada reći šta inače slušam jer nemam neku utvrđenu listu, ali reći ćemo da sam pred spavanje oduvijek volio pustiti Earthov „Hex or Infernal Printing Method“ album i nadati se da ću sanjati kauboje. Ne pjevušim pod tušem, previše sam zauzet raspetljavanjem kose, ali zna mi se desiti da pjevušim dok se sušim kasnije. U zadnjih bruku mjeseci pjevušim „Up From The Grave“ finskog benda The Rocking Corpses. Njihov album „Rock’n’Rott“ je spomenik bluesu, death metalu i zombijima, pa je valjda to prirodno. A otkako sam dobio „Absolute Profit“ šidskog benda Putrid Blood, ne dešava mi se rijetko da zapjevam refren njihove „Rođen za Pakao“. Travnjak nemam, ali da ga imam i da ubijam zombije koji zalutaju, činio bih to staloženo i zviždao bih melodiju Max Payneove uvodne špice (sada igram trojku i ne mogu vjerovati kakva UMJETNOST), ali prije da ću zazviždat nešto od dječijih pjesmica koje se emituju na Baby TV-ju. Baby TV mi je upaljen dvadeset i četiri sata dnevno. It’s today, my special daaaay, it’s today, my special day… vidiš? Nema pjesme koju ne znam. Djeca me vole. Čak i moja.

 

  1. Otkud ideja da svoju ćerku nazoveš Lilit? To je izuzetno lepo i originalno ime.Pa mnogi su tu ideju onako dočekali na nož misleći da provodim neke svoje bijesne gliste. Vjerujem da su i porodice nas roditelja možda očekivale nešto tradicionalnije, ali kod nas (a vjerujem i u Srbiji i u Hrvatskoj i svugdje) tradicija je da ime djeteta se daje ili po dedi ili po baki ili po nekoj religijskoj liniji… ja zaista nisam htio dati ime djetetu po svojim dedama (svaka im čast), a ni religijska linija ni odnos sa Bogom nije baš nešto čvrst, tako da je ime došlo iznenada, odjednom, rekao sam LILIT i to je bilo to. Nekako se zaljepilo i bilo je tu od drugog mjeseca trudnoće, stalno nas je pratilo. Razmišljali smo i o muškim i o ženskim imenima, bilo je tu opcija kao što su Elijah, Abdulah, Helena (mislim da ovo dovoljno govori koliko mi smještanje imena pod Božji patronat zaista znači), ali Lilit se rodila, ja sam bio na porođaju, bila je sva ljubičasta i ostade tako.
    Inače, jedno od manje poznatih značenja ovog imena (kod nas ljudi samo deru po religijskim i mitološkim značenjima, ko da ovdje živi sami kult i sekta) je izdići se, dominirati.
    A kad bi i religijski gledali, prva žena na svijetu koja je odbila da se povinuje muškarcu i zbog toga je protjerana iz raja – e, neka je! Jebeš frajere!

 

  1.  Napomenuo si mi da uskoro izdaješ zbirku kratkih priča. Pod kojim naslovom? Ili nisi još odlučio?„Safara“ je ime te zbirke. Naslov je pokran iz stripa „Dylan Dog“, to je ona prodavaonica koju drži misteriozni Hamlin i u kojoj možete nabaviti sve i svašta. Suštinski, „Safara“ je neki presjek mog dosadašnjeg rada, nastajala je u naletima od 2009. godine i onda sam shvatio da je zaista vrijeme da se to izda. Oni koji budu čitali primjetit će i različit pristup pričama u „Safari“, jednostavno, nisam isto pisao i mislio 2009. i 2012. godine. Lektorisanje će biti gotovo početkom januara, a onda čekam prvi nalet novca koji neće otići na pelene i krećem u štampanje.

 

  1.  Da li su priče slične tematike kao i „Dnevnik preživjelog“?Ne, ovdje nema zombija. Ali ima svega ostalog.

 

  1. Da li će se zbirka moći nabaviti i kod nas?Na Zvezdari? Hoće, keve mi! Zajebanciju na stranu, slat ću gdje god treba.

 

  1. Spavaš li u oklopu, budući da te opsedaju zombiji, ili živiš u bunkeru kao Will Smith u „I am Legend“?Vidim da si i ti upala u zamku i da misliš da AZ:DP govori o meni. Ne govori. Kreni od prvog dijela, pa sve do posljednjeg objavljenog i primjeti da se nigdje, ni u jednom navratu ne spominje ime glavnog lika. Cilj je da se svako ko čita osjeti ko glavni lik. On ima jednu ili dvije moje osobine, a najčešće radi neke stvari apsolutno suprotno mojim stavovima ili kako ja zamišljam sebe u zombi apokalipsi.

    Reću ću ti dvije stvari: ne postoji efektivan osamljenički život za vrijeme zombi apokalipse i Will Smith se nije borio protiv zombija, barem ono u filmu meni nije slika i prilika zombija. Moji su tromi i truli, ne vrište i nisu napravljeni od piksela.

 

  1. Ti za oružje, pretpostavljam, koristiš gitaru. Čime se bori tvoja porodica?Krivo pretpostavljaš. Što oštrije i veće, da se ne moraš unositi u lice govnarima. Pištolji stvaraju buku, ali moram priznati da nema većeg užitka od kasapljenja motorkom. Samo paziti da krv ne pošprica oči ili uđe u usta.
    Ovo gore je vezano za mene.
    Glavni lik AZ:DP-a, tj. ti ili bilo ko drugi, koristi sjekiricu, a rijetko neko vatreno oružje. On nema porodicu, a moja porodica… najbolje da njih intervjuišeš, Muni bi mogla reckati nožem, a Lili bi zombije zabalila do smrti.

 

  1. Rekao si mi da se baviš i radijskim novinarstvom. Zvuči veoma zanimljivo. Da li je to zaista tako?Bio sam dio fantastične ekipe sarajevskog Radija 202 od 2004. do 2010. godine kada su nam ubili radio, vlada ove države i institucija iznad nas zvana Radio Televizija Federacije Bosne i Hercegovine. Otad sam proveo vrijeme i na jednom online radiju, kao i na Radiju Sarajevo, odakle su me nogirali bez ikakvog razloga, što im sada kada sam imao priliku sagledati i ne zamjeram jer nisam mlakonja kojeg bi oni voljeli da su imali. Sada spremam svake sedmice podcast za „Izvan Svake Kontrole“ koji se može slušati na www.isk.int.ba
    Što se tiče radija i radijskog novinarstva, to je savršenstvo koje ništa ne može nadmašiti – ni seks, ni droge, ni novac. To je titrajući orgazam koji propinje tijelo dok ti glava ne propišti, svaki put kad sjedneš za mikrofon i zarolaš reglere.

 

  1. Nabroj mi pisca posle koga nisi mogao da spavaš i zbog kog si ostavljao uključeno svetlo noću, pisca zbog kojeg si brisao suze od smeha i imao trodnevne bolove apendiksa i pisca zbog kog ti se život okrenuo za 360 stepeni (ne računa se ako si čitao stripove u rolerkosteru).Uh, pitanje, pitanje…
    Uslovno rečeno, na sva tri podpitanja unutar ovog pitanja bih mogao odgovoriti sa imenom jednog čovjeka, jednog od najboljih bh pisaca ikad, a to je Dario Džamonja. Taj čovjek je jeo, pio i pisao Sarajevo. Njegove priče nisu izmišljotine, on je bio zapisničar stvarnih situacija koje je provlačio kroz svojih vizir. Nekad je stvarnost više uznemirujuća ili smiješna od fikcije.
    Ali da ne varam, idemo ovako: spavati nisam mogao zbog Clivea Barkera i Lovecrafta. Ne naravno svih njihovih priča i djela, ali neka od njih su me duboko potresla, a dosta sam noći proveo sjedeći i čitajući sve dok sunce ne obasja kroz krovni prozor. Zaista majstori.
    Zavisi kakav smijeh želim. Ako želim da se smijem vlastitom čemeru i jadu, onda se uvijek nasmijem dok čitam bilo koji roman Damir Avdića poznatog i kao Diplomatz. Ako želim da se smijem jebenoj kombinaciji sarkazma, cinizma i običnog ludila, onda otvorim Terryija Pratcheta.
    Na treće podpitanje, nakon podužeg razmišljanja moram varati i reći da mi je život, koliko je to moguće, promjenio Dario Džamonja. Naučio sam jednu stvar čitajući njegova djela, iako sumnjam da mu je to bio moto: na duge staze, sve što se isplati je iskrenost.

 

  1. Da završimo… Poslednje tvoje saopštenje pre nego što te prožderu nemrtvi?Prije finalnog pada komunikacija, dođite na www.dnevnikprezivjelog.com, preskočite prvih nekoliko nastavaka koji su pisani nogom i uletite u shemu. Zatim dođite i na www.facebook.com/zombidnevnik i zapamtite: sačuvaj posljednji metak za sebe.


ŠaranArnel Šarić, poznatiji javnosti kao Sharan, rođen je 14.2.1986. godine u Sarajevu. 
   

Po zanimanju je novinar, a najveće ljubavi su mu radijsko novinarstvo, rock’n’roll (svira i/ili pjeva u bendovima Motherpig, Snake Eater, Deus Ex Carousel i Topheth), pisanje i njegova porodica koja se trenutno sastoji od dvije mlade dame, djevojke Muni i kćerke Lilit.
   

AZ:DP je inspirisan dugogodišnjom opsesijom horror kinematografijom, posebno filmovima zombi tematike. Svoj stil pisanja izgradio je na roto romanima.

   Ima problem sa kung-fu zombijima koji skaču i penju se po zidovima.

 

Suprotno popularnom mišljenju, Antizombie: Dnevnik Preživjelog ne govori o njemu.

Možete ga pronaći na FacebookuTwitteru, a odgovara i na e-mail.

 

Intervju vodila:

Vanja Pavlović

 

2 Responses to Zombieland u Sarajevu – intervju sa Arnelom Šarićem Šaranom

  1. Heh, sad sam makar otkrio real life Sharanov identitet, ako ništa drugo. 🙂

    Stevan Šarčević
    9. јануара 2013. at 07:05
    Одговори

  2. Pa pisao je sve vrijeme na „Dnevniku“. Nije baš ni bilo teško. 😀

    Sharan
    10. јануара 2013. at 02:41
    Одговори

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.