U razlomak, pa na kvadrat

Filed under: afirmator,broj 06 - sept. 2012,društvo |

Piše: Jagoda  Kljaić

Dokle sam to demokratskim koracima stigla? Kad se najviše bojim vlastite države. Njenih zakona i propisa. Paragrafa po kojima me svrstava. Akata u koje ukalupljuje. Metoda kojima od mene pravi budalu. Načina prisiljavanja da budem luđa nego što jesam, da ne razumijem lektiru sastavljenu u državnim organima, da nikad ne mogu riješiti križaljku složenu od podzakona i podakata.

Trudim se biti sluga ponizni, pa se povećavam, rastem, bujam i starim. Ipak, uvijek me premalo za porez, prirez, razrez, prerez, podrez, nadrez, dorez, pa za doprinos, izgradnju novih kapaciteta, preusmjeravanje riječnih tokova, obnavljanje elektrifikacijske mreže, prisvajanje telefonskoga priključka odavno preskupo plaćenoga, onda za osobne dohotke, regrese, svečane ručkove i audije za uvažene službenike.

Najviše bi državi odgovaralo da se jadna jedna ja mogu bar prepoloviti, ako ne i raščetvrtati, kao prasence za novu godinu. Onda bi me mogli razmjestiti na više mjesta, pa na svakom od njih razrezati mi plaćanje svih dažbina, kao da sam cijela ja baš na tom jednom mjestu. Da im je kako izmisliti formulu po kojoj bi me mogli razlomiti na onoliko razlomaka koliko u mom krhkom tijelu ima atoma, pa ih onda još sve dignuti na kvadrat – e, to bi tek bila prava, odgovarajuća i autentična kvadratura mene, koja bi njima savršeno odgovarala. Ne bih se začudila kad bi me tako svu u razlomcima počeli obilaziti, njegovati, darivati mi zdrave delicije, poput prvih trešanja i marelica. Samo da što duže dišem, jer bi im u toj varijanti bila jako isplativa. Mogli bi me uvrstiti u stavku budžeta kojoj ne bi trebao rebalans. Ništa ne bih tražila, moji troškovi ne bi rasli, naprotiv, smanjivali bi se, ni devalvacije ni recesije sa mnom. Samo čisti dobitak od svakoga razlomka. Tako bi državni resori, posebno porezni, zaista profitirali kad bi me mogli rastaviti na nikad više sastavljive elemente.

Država nam ne naplaćuje, još za sada, samo zrak koji udišemo, ali, čujem, iz povjerljivih izvora, da se i to sprema, u obliku novoga zakona kojemu je radni naziv: Želimo vas usitniti, a da bismo mi bolje živjeli

Uplašim se plave kuverte na kojoj vidim crnim masnim slovima već upisane nazive nekih državnih ustanova. Bojim se osoba, pogotovo kad su u paru i nose fascikle u rukama, što ih ponekad ugledam na početku sokaka. Znoj me oblije kad moram kročiti u općinsku zgradu, gruntovnicu, katastar, policiju, o poreznoj upravi i sudu da ne govorim. Svako malo moram potvrđivati da sam ja baš ja, a onome s kim razgovaram dokazivati da sam još uvijek među živima.

Istovremeno, posmrtnu pripomoć sve češće uvjeravati da ću sigurno jednoga dana biti njihova. Jer, i oni rade pritisak, kad uplatiš, da se posao što prije odradi do kraja. Pa tko to sve može izdržati?

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.