TONI AVIANI: OGRLICA

Filed under: 2014,afirmator,broj-23-februar-2014,satira |

tumblr_mwrtbrYxT71qisjo9o3_500Prošlo je trideset godina, a meni još uvijek srce zatreperi na samu pomisao. Nikome nisam ispričao što mi se dogodilo te hladne siječanjske noći. Evo, po prvi puta ću ispričati sve. Mislim da me jedino ovaj papir po kojem pišem neće proglasiti ludim.

Kao student živio sam u studentskom domu koji je bio smješten na samom ulazu u grad.  Oduvijek sam mrzio to mjesto, i po mnogo čemu me je dom podsjećao na zatvor. Male i klaustrofobične sobe, programirano vrijeme ručka i večere, utakmice košarke vikendom s ostalim zatvorenicima. Učio sam po cijele dane i moj je život bio prava kolotečina. Nisam jedan od onih studenata koji se sa smiješkom na licu prisjećaju svojih studentskih dana.

Kada sam bio na drugoj godini medicine, u moju sobu došao je novi cimer. Bilo mi je izrazito drago što sam se napokon uspio riješiti onoga skota s kojim sam bio prisiljen dijeliti sobu cijelu prvu godina studija. Zaista sam se umorio čisteći svakoga vikenda njegovu rigotinu koja se nalazila posvuda po sobi i kupatilu. Agresivna pijana svinja.

Novi cimer bio je prava suprotnost: sprijateljili smo se već prvoga dana. Zvao se Adrian i studirao je filozofiju i književnost. Bio je jako pametan i sposoban mladić, ali bilo mi je nešto čudno kod njega. Ne mislim ništa u lošem smislu, daleko od toga. Bio je mističan, mislim da je to prava riječ. Imao je veliku zbirku knjiga o hermetizmu, magiji, vračanjima i tko zna kakve sve ludorije. Nije se nikada uklapao u pojam „klasičnog studenta“. Izrazito je volio svoj studij i sa velikim je žarom učio. Divio sam mu se, zapravo.

Jednoga dana dok smo zajedno ručali u menzi, iznenadio me pitanjem želim li se pridružiti njegovom „klubu“.

– Kakvom klubu? – upitao sam ga zabrinuto, režući komad smrdljivih lazanja.

– Svake subote u Markovoj „Krčmi“ sastajemo se i pričamo. Ako to možemo nazvati klubom – rekao mi je smijući se.

– Kakvoj krčmi i koji Marko?

– Marko, moj prijatelj iz djetinjstva. Njegovi roditelji su bili vlasnici krčme, koja je odavno prestala postojati. Danas je od krčme ostao samo jedan oronuli prostor, a što je najvažnije, Marko ima ključeve. Svake subote se nalazimo Marko, Ivana i ja i pričamo priče – rekao je.

– Kakve priče? – upitao sam ga s mnogo većom znatiželjom.

– Strašne priče – odgovorio je. – Mislim da tebi treba jedna večer provedena s nama.

– Nemoj me krivo shvatiti, ali malo sam prerastao te gluposti – rekao sam mu trudeći se da ga ne uvrijedim.

– Vjeruj mi, svidjet će ti se. Bit će i cuge, naravno.

Nije mu trebalo dugo vremena da slomije moj povodljivi karakter. Na koncu sam pristao.

Kada je napokon došla subotnja večer, Adrian je uzbuđeno uletio u našu sobu.

– Nadam se da si spreman!

– Jesam – rekao sam bez entuzijazma.

Obukao sam kaput, te smo izašli iz doma. Sjećam se, bio je siječanj i jedan od najhladnijih dana u godini. Krčma, ka kojoj smo išli, bila je udaljena nekoliko kilometara od doma, prema gradu. Šetali smo oko pola sata, kada smo se zaustavili pored stare stambene zgrade.

Ušli smo u stubište, stepenicama se spustili u podrum gdje su nas dočekala stara drvena vrata poviše kojih je stajao natpis: „Dobrodošli u Krčmu“. Adrian je pokucao, a vrata je otvorila Ivana. Bila je to jako zgodna djevojka, imala je dugu valovitu smeđu kosu, i u njoj umjetni ljiljan. Oborila me je s nogu. Adrian nas je upoznao i iznenadio sam se shvativši da i ona studira medicinu, samo što je na prvoj godini.

Krčma mi se odmah svidjela. Nije bilo nikakvog namještaja. Na samom ulazu stajao je šank koji odavno nije bio u funkciji. Iskreno, od krčme sam očekivao smrdljivu i mračnu jazbinu za štakore. Međutim, prostor je bio jako lijepo uređen. Ono što mi se najviše svidjelo bio je kamin. Nikada nisam vidio kamin u nekoj birtiji.

– Hoćeš li i ti ipričati priču? – upitala me Ivana smrtno ozbiljnog izraza lica.

– Ako baš moram – smiješeći sam joj rekao.

U tom trenutku ušao je Marko, vlasnik krčme.

– Ja sam Marko, drago mi je – rekao je dobroćudno, pružajući mi ruku.

– Filip, drago mi je – rukovali smo se.

Lijepo smo se družili ispijajući pivu, a onda je došlo vrijeme za pričanje priča. Sjeli smo u krug ispred kamina. Marko je upalio vatru i ugasio svjetla, napravivši prilično jezivu atmosferu. Izvadio je iz džepa ogrlicu. Bila je to prekrasna ogrlica. Pažnju mi je privukao veliki rubin. Marko mi ju je pružio rekavši da je objesim oko vrata. Zbunjeno sam je objesio ne znajući o čemu se radi.

– Da čujemo priču! – rekla je Ivana.

– Zar moram prvi? – upitao sam u nadi da će se netko smilovati, što se nije dogodilo.

– Zašto ne? – odgovorio je Adrian.

– A zašto moram nositi ovu ogrlicu?

– Sve će ti biti jasno, samo ispričaj neku priču. To nije obična ogrlica – rekao mi je Marko, dovršavajući bocu pive.

– I priča baš mora biti strašna? – upitao sam ih.

– Mora! – odlučno je rekla Ivana. – Zar nisi znao da je strah naš najjači osjećaj?

– Mislio sam da je to ljubav – odvratio sam joj, na što je zakolutala očima, tako da sam se brže bolje uhvatio pričanja priče.

Odlučio sam im ispričati priču o lovcu, kojom me je oduvijek plašio stariji brat. Priča je otprilike išla ovako:

Lovac je jednoga dana išao u lov na veprove. Zašao je preduboko u šumu i nije se znao vratiti kući. Lutao je bezuspješno tražeći bilo kakav poznati dio šume ili markaciju na stablu. Počela je padati noć, i lovac je osijećao kako mu strah postaje sve veći. Kad je potpuno pao mrak, naišao je na napuštenu kolibu. il_570xN.418286292_hjn5

Ušao je u nju razmišljajući kako će provesti noć. U kolibi se nalazio jedan prašnjavi krevet na koji je legao i pokušao utonuti u san. Odjednom je čuo glasan krik iz šume. Nije zvučao nimalo ljudski, zapravo, uopće nije zvučao ovozemaljski. Instinktivno je zgrabio pušku i bio spreman na najgore. Urlik se ponovio. Ovoga puta bio je glasniji, bliži kolibi. Lovac se ukipio od straha. Nakon nekog vremena, nešto je počelo snažno lupati po vratima. Ubrzo su se vrata srušila i u kolibu je uletjela ogromna zvijer crnog krzna i crvenih očiju. Lovac je krenuo uperiti pušku prema zvijeri, ali zvijer je bila brža.

– Eto, to je moja priča.

– Mogla je biti i bolja – rekao je Adrian. Marko se složio s njim.

– Sada sam ja na redu. Daj mi ogrlicu – rekao je Adrian.

Svatko je ispričao po jednu priču, držeći ogrlicu na vratu. Uživao sam ih slušati, a pucketanje vatre u polumraku davalo je poseban šarm.

Kada je prošla ponoć, odlučio sam vratiti se u dom.

– Adriane, ideš li sa mnom? – upitao sam ga oblačeći kaput.

– Bojim se da ćeš ići sam. Ne želim da nestane čarolija.

Pozdravio sam se sa svima, te sam krenuo prema izlazu.

– Ej, Filipe! – rekao mi je dok sam otvarao vrata. – Nemoj se brinuti, sve je to samo iluzija!

Samo sam kimnuo glavom, nisam znao što da mu kažem. Zatvorio sam vrata za sobom. Izašavši iz zgrade, sledio sam se od siline jeze koju sam taj trenutak doživio.

Oko mene bila je šuma.

Brzo sam se okrenuo da se vratim u krčmu, ali zgrade nije bilo. Samo šuma i mrkli mrak. Izvadio sam mobitel iz džepa kako bih si osvijetlio put. Mislim da me je samo adrenalin držao na životu. Trčao sam od panike, vičući u pomoć. Čula se samo jeka i zavijanje vjetra u krošnjama drveća. Odbijao sam povjerovati svom umu. Ja se ne nalazim u svojoj priči, ponavljao sam bez prestanka.

Mislim da sam nekoliko sati lutao šumom, kada sam začuo glasno zavijanje negdje u daljini. Noge su mi se odsjekle. U daljini sam ugledao malenu kolibu. Da li da uđem u nju? Ili je možda upravo bit u tome da ne uđem? Ne znam. Kada sam čuo još jedan urlik, uletio sam u kolibu brzinom munje. „Ne brini, sve je to iluzija.“ Trudio sam se da ne smetnem s uma Adrianove riječi.

Kao u priči, u kolibi se nalazio prašnjavi krevet, a na njemu puška. Zgrabio sam je i uperio prema vratima, očekujući zvijer. Nije dugo vremena prošlo kada sam začuo korake nedaleko od kolibe, a onda urlik toliko glasan da sam morao pokriti uši. Jednim udarcem vrata su se srušila i našao sam se licem u lice sa stvorenjem koje je izgledalo kao sotonin ljubimac. Od straha mi je puška pala na pod. Zvijer se polako kretala prema meni s otvorenom čeljusti dok su joj curile sline. U trenutku kada je zvijer skočila na mene, našao sam se kako histerično plačem nasred ulice. Ponovo sam se nalazio ispred zgrade u kojoj je bila krčma. Nisam se vratio u nju, nego sam otrčao do studentskog doma.

Od toga dana više nisam isti čovjek. Prošlo je trideset punih godina od kada se to dogodilo, a ja još uvijek drhtim. To je bio najveći strah kojeg sam ikada doživio u životu.

Iste one večeri kada sam se vratio u dom, skupio sam svoje stvari i otišao neko vrijeme živjeti s roditeljima, dok ne dođem k sebi.

Nakon mjesec dana, ponovo sam se vratio u dom, ali Adriana više nije bilo. Odselio je u drugi grad i više ga nikada nisam vidio. Nisam vidio ni Marka ni Ivanu.

Nikome nisam ispričao što mi se dogodilo, jer bih vjerojatno još uvijek bio na psihijatrijskom liječenju. Izbjegavao sam misliti o ogrlici i Krčmi, te sam završio fakultet i sada radim kao kirurg.

Ne znam je li čarobna ogrlica još postoji i je li i dalje Adrian, Marko i Ivana obavljaju svoje rituale. Ne želim ni znati.

One Response to TONI AVIANI: OGRLICA

  1. krs lom!

    krsolomac
    28. фебруара 2014. at 01:03
    Одговори

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.