Neolitsko arheološko nalazište Pločnik, sa svojim spomeničkim sadržajem, istorijskom važnošću i umetničkom vrednošću, i nakon poslednjih značajnih istraživanja ipak nailazi na određene probleme koji otežavaju upoznavanje lokaliteta sa širom javnošću. Saradnja većeg broja adekvatno obrazovanih učesnika iz različitih oblasti delovanja, doprinela bi lakšoj i uspešnijoj održivosti razvoja ovog važnog kulturnog nasleđa.
Neolitsko nalazište Pločnik otkriveno je 1927. godine; prva istraživanja je obavio Miodrag Grbić, a neposredno posle iskopavanja izašla je i knjiga o radovima. Otad pa do današnjih dana, Pločnik zauzima značajno mesto na arheološkoj mapi Evrope. Poslednje istraživanje koje je pokazalo da je Pločnik kolevka metalurgije bakra, obavili su Dušan Šljivar i Julka Kuzmanović Cvetković.
Pločnik, arheološki lokalitet vinčanske kulture u istoimenom selu, kraj obale reke Toplice, nedaleko od Prokuplja
Povezanost turizma i materijalnog, u ovom slučaju arheološkog, nasleđa je osnovni ključ mehanizma kulturnog turizma koji nesmetano funkcioniše u kulturno osvešćenim zemljama. Elementi koje poseduje ovo nalazište, kao što su njegov sadržaj, profitni i edukativni potencijal i umetničke vrednosti, u potpunosti su jednaki mnogo posećenijim nalazištima drugih, razvijenijih država. Po ugledu na dobre modele organizacije poslovanja znamenitih lokaliteta, postoji i ideja o simuliranju života neolita u Pločniku. Ta ideja podrazumeva postavljanje na površinu zemlje svega pronađenog u njoj. Na osnovu rezultata iskopavanja i istraživanja, već je obnovljeno pet neolitskih kuća, a u planu je da se tim kućama u potpunosti vrati duh vremena u kom su nastale. Pored obnove enterijera kuća, ideja je da u oživljavanje ovog davnog perioda budu uključeni i meštani iz sela i okoline, koji bi određeni broj časova dnevno boravili na lokalitetu i imitirali život tadašnjeg stanovništva – bavili se izradom neolitskih proizvoda na autentičan način na koji se pretpostavlja da se činilo tada. Učestvovanje u kreiranju programa i animiranje stanovnika za učešće u radu doprinosi opštem, dvosmernom poboljšanju – budućeg razvoja šire lokalne zajednice i očuvanja samog nalazišta. Krajnji cilj projekta je da se na lokalitetu izgradi zgrada muzeja sa celokupnim muzejskim sadržajem i na taj način omogući dalje trajanje ovog bogatog nasleđa. Postojanje ovako razvijenog arheološkog nalazišta utiče na kreiranje identiteta čitave oblasti, a onda i smeštanje u kolektivnu svest.
Prema evidenciji Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture na teritoriji Republike Srbije nalazi se preko sto arheoloških lokaliteta. Preko dvadeset su nalazišta od izuzetnog istorijskog značaja, a u okviru ponude Turističke organizacije Srbije nalazi se tek pola od evidentiranih. Osnovni problem, iz kog proističu i svi dalji problemi, leži u dostupnosti, odnosno njenom nedostatku. Nakon obavljenog sistematskog iskopavanja i istraživanja, gotovo uvek se postavlja pitanje kako dalje brinuti i zaštititi arheološka nalazišta. Istraživači svoje naučne radove predstavljaju samo stručnoj javnosti, bez daljeg interesa, a nalazišta ostaju zapuštena i zaboravljena. Oni koji imaju volju i energiju, nemaju sredstva i nailaze na niz poteškoća da ih obezbede (od dobijanja različitih dozvola, do loših uslova rada na terenu). Bez inicijative stručnih lica da svoje istraživanje prezentuju i nestručnoj javnosti putem sredstava javnog informisanja, kao i nepostojanje daljeg plana o razvijanju nalazišta kao turističkih lokaliteta i kao mesta za edukaciju sledećih generacija, sami brišemo tragove istorije koji su nam ostavljeni tako blizu. Neke od najznačajnijih praistorijskih kultura razvijale su se na teritoriji naše zemlje i naša je obaveza da to znamo, da to cenimo i da sačuvamo njihove tragove. Ideja koja potiče od stručnih lica i podrška planu oživljavanja neolitskog Pločnika od strane institucija kulture i same države, dobar je početak rešenja problema. U korak sa vremenom, obezbeđivanje brze dostupnosti informacija i saznanja o osnovnim činjenicama kako o Pločniku, tako o svakom kulturnom dobru, i isticanje interesantnih specifičnosti, najvažniji su faktori u realizaciji ovakve vrste ideja. Najvažnija je dobra kontinuirana kominukacija sa publikom i kreiranje različitih programa edukativnog i zabavnog karaktera u saradnji sa posetiocima. Takođe, važan je i kvalitetan odnos sa svakim ko je zainteresovan, na bilo koji način, da se upozna sa svedočanstvima starih kultura, koncipriran tako da posetioci budu ujedno i učesnici, u cilju izbegavanja pasivnog pristupa. Brzina i lakoća savremenog dolaženja do informacija o ponudi i sadržaju kao i omogućavanje fizičke dostupnosti lokaliteta rezultovalo bi većom zainteresovanošću, posećenošću i većim kulturnim i istorijskim osvešćivanjem.
„Nije težak taj predmet koji treba da se ostavi u nasleđe, krhka je ta istorija koju treba da sačuvamo.“ (Dragan Bulatović)
…
Usled nedovoljne podrške institucija kulture zbog politike koju sprovode, na rešenje ovog tipa problema može da utiče svako od nas. Kada se razvije generacijsko negovanje i održavanje toposa od istorijske i kulturne važnosti, vremenom ono postaje deo sistema obrazovanja i razvijanja svesti o važnosti kulturnog nasleđa. Na taj način obezbeđujemo naše nasleđe, sopstvenim doprinosom osiguravamo naše trajanje u nekom budućem vremenu, a vremenu osiguravamo nezaboravljanje.