Stvarnost i druge bajke, Tihana Ledić

Filed under: 2016,afirmator,broj 57-decembar 2016,poezija,poezija i proza |

Knjiga postanka

 

u deset godina stvaranja legende

bez nekog osobito rezbarenog razloga

izmisli Bog dva nova plava kontinenta

ne rekavši o tom nikom ni riječi.

svakom ću u njegovo vrijeme – reče

i plesom odijeli dan od noći.

 

uznositoj ženskoj svijesti ponudi

raskošne vrtove Trstenog, brazilski karneval

i sobice okužene peludnom groznicom boja i riječi.

 

u prikrajcima dana

u močvari na rubu šume

dječaci su matijinim improvizacijama

preprodavali poljupce božjim ovčicama.

djevojčice im za revere kaputa zadijevahu naranče

a zimi pijahu kuhano vino.

 

uto se stropošta mali mrak

i Bog s prvim plesnim korakom pade u drijemež

dok su dječaci marleyevskim mirom

osvajali mjesečeve djevojke.

jer imahu odriješene ruke

i slobodnu volju.

 

dah im tih dana mirisaše na cimet

s preljevom od dunja.

 

nekoliko se djevojčica vrati diluvijalnom domu.

previše stresa rekoše

i odlepršaše u svojim sarijima.

 

veliki prasak učinio je svoje

i ostavio opor okus.

 

jedna zabludjela ovčica još uvijek vrtlari noću

 

 

Fantazmagorija teksta

 

Dogodilo se u hipu

proizvoljno

i isteklo kao vrijeme:

lirski glas

(svaštar, u fusnoti

recenzenta s kraja priče)

kokodače glasno

da nadglasa

upitnike izvan teksta.

 

Usnuvši tako jednom

u maloj postelji između redova

i između dviju trubadurskih bitki

geste i grimase dviju silueta

(nekadašnje svoje i jedne druge)

i još nekadašnji bidermajer ormar

i krevet

u kući letećih upitnika

u noći otvorenih prozora

i mirisa što se ližu zrakom –

odluči iskoračiti

iz nedovršene minijature teksta

u ovu drugu.

 

Sjede u svoje ime kao u čamac

poigra se pseudonimom svog autora

u vidu troskoka žabice na vodi

i udovoljavat upitnicima stade:

 

Tko si ti zapravo?

 

Ja sam Pinocchio, dječak.

 

 

Pleter

 

nema ga u sonetnom vijencu

zato je nezakopčan lančić stihova od bijeloga zlata

na mojem papiru

ta slova su filigranske perle koje se iz kožne vrećice s mojih grudi

prosipaju njegovim odbjeglim pločnicima,

 

tiho, kao kapi, i otrgnute pa otprhnute latice u igri ‘ne voli me, voli me’

dotiču tlo

 

zapliću ih u nerazmrsiv pleter iskusniji

taj tvrd i kočoperan bršljan kada bih prevodila na jezik cvijeća

taj ritam uzdisaja kada zbrajam sve što mi tijelom kaže u snu

taj baršun kada se spoje sopran i alt

limb dok se ne dogovore Dobar i Zli

 

xxx

 

ja nikad nisam bila na obali mutne rijeke

sve su bile bistre, jasne

i tako jasno vidim i njegov dječački smijeh

koji s mojim nekadašnjim pomiri pa uveže silnice koje vuku svaka svojoj strani

tu sasvim blizu nama koji smo daleko

a sve jer su dio magičnog pletera duša

 

 

Kolodvor

 

bunovna i malaksala od živopisnih snova na putu

promatram kroz prozor vlaka nesnošljivu gužvu na kolodvoru

mravinjak ljudi

crnih bijelih i žutih

 

svi nekamo gaze žure uzbuđeni od putne groznice i velikih odluka i želja

 

i ne mogu reći da su mravi niti broj

jer imaju kartu i uspinju se na neke fantastične vlakove kojima ima da započne njihova jedinstvena priča

u skafanderima nade i kapama koje pokrivaju njihovu tugu, i vjeru, od mrzline

 

i na nekom oštrom meni neuhvatljivom engleskom koji sam sebe guta

ja razaznajem samo da kondukter viče: China, China

znači već je prijeđena granica i sada transmandžurija otkriva svoja nepregledna njedra

 

kolega iz kupea mi govori kako mogu ako sam ostala bez novca –

sići

i lokalcima neko vrijeme, mjesec-dva, u školi predavati smijeh pa nastaviti

plaćaju ga suhim zlatom

čak nije potrebno puno –

naša ih egzotična ljepota spontano nasmijava

 

meni fali i smijeha i osmijeha, kažem,

nakon onog transsibirskog ganuća

netko drugi sigurno zna za taj dragocjen podatak i sigurno je sišao tu, na kolodvoru negdje u kini

 

i sama sam se smijala na početku putovanja

i ovu granicu nisam smjela prijeći –

za daleki istok nemam hrabrosti sama

i vraćam se kući

na zagrebački glavni

ondje je početak i kraj svim mojim osmjesima

 

nijedan kolodvor ne smije biti prazan

 

 

Stablo

 

sa suludom nježnošću i marom

trideset i dva puta ću prožvakati hrskavicu svoje boli

ostat će srčika koju ću progutati (jer ima ljepote i u boli)

a ostatak baciti da ga pomete ulični čistač

 

srčika će roditi čist mlad jedan osjećaj

koji će zalijevati duša svojom svetom vodicom

i izrast će baobab male vile koja stanuje duboko u meni

a ja ću se s njima stopiti

 

tisućama godina živjet ćemo i rasti

pa kad nam se približiš i naužiš se ploda

malo odspavaš u udubini stabla

lišće će šaputati:

“zagrli me jako, jako”

 

jer meni si i ti besmrtan, ljubavi,

u živopisnoj stvarnosti koja posve nalikuje

ovoj i drugim bajkama

 

 

11846624_10153539510414803_2727771348763267615_n

Tihana Ledić, rođena u Derventi 1980. godine. Poeziju piše, čita, objavljuje (na nekoliko portala, također i pod pseudonimom), polagano i bez žurbe, duži niz godina. Živi i radi u Zagrebu.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.