Stvarnost i druge bajke, Tihana Ledić
Knjiga postanka
u deset godina stvaranja legende
bez nekog osobito rezbarenog razloga
izmisli Bog dva nova plava kontinenta
ne rekavši o tom nikom ni riječi.
svakom ću u njegovo vrijeme – reče
i plesom odijeli dan od noći.
uznositoj ženskoj svijesti ponudi
raskošne vrtove Trstenog, brazilski karneval
i sobice okužene peludnom groznicom boja i riječi.
u prikrajcima dana
u močvari na rubu šume
dječaci su matijinim improvizacijama
preprodavali poljupce božjim ovčicama.
djevojčice im za revere kaputa zadijevahu naranče
a zimi pijahu kuhano vino.
uto se stropošta mali mrak
i Bog s prvim plesnim korakom pade u drijemež
dok su dječaci marleyevskim mirom
osvajali mjesečeve djevojke.
jer imahu odriješene ruke
i slobodnu volju.
dah im tih dana mirisaše na cimet
s preljevom od dunja.
nekoliko se djevojčica vrati diluvijalnom domu.
previše stresa rekoše
i odlepršaše u svojim sarijima.
veliki prasak učinio je svoje
i ostavio opor okus.
jedna zabludjela ovčica još uvijek vrtlari noću
Fantazmagorija teksta
Dogodilo se u hipu
proizvoljno
i isteklo kao vrijeme:
lirski glas
(svaštar, u fusnoti
recenzenta s kraja priče)
kokodače glasno
da nadglasa
upitnike izvan teksta.
Usnuvši tako jednom
u maloj postelji između redova
i između dviju trubadurskih bitki
geste i grimase dviju silueta
(nekadašnje svoje i jedne druge)
i još nekadašnji bidermajer ormar
i krevet
u kući letećih upitnika
u noći otvorenih prozora
i mirisa što se ližu zrakom –
odluči iskoračiti
iz nedovršene minijature teksta
u ovu drugu.
Sjede u svoje ime kao u čamac
poigra se pseudonimom svog autora
u vidu troskoka žabice na vodi
i udovoljavat upitnicima stade:
Tko si ti zapravo?
Ja sam Pinocchio, dječak.
Pleter
nema ga u sonetnom vijencu
zato je nezakopčan lančić stihova od bijeloga zlata
na mojem papiru
ta slova su filigranske perle koje se iz kožne vrećice s mojih grudi
prosipaju njegovim odbjeglim pločnicima,
tiho, kao kapi, i otrgnute pa otprhnute latice u igri ‘ne voli me, voli me’
dotiču tlo
zapliću ih u nerazmrsiv pleter iskusniji
taj tvrd i kočoperan bršljan kada bih prevodila na jezik cvijeća
taj ritam uzdisaja kada zbrajam sve što mi tijelom kaže u snu
taj baršun kada se spoje sopran i alt
limb dok se ne dogovore Dobar i Zli
xxx
ja nikad nisam bila na obali mutne rijeke
sve su bile bistre, jasne
i tako jasno vidim i njegov dječački smijeh
koji s mojim nekadašnjim pomiri pa uveže silnice koje vuku svaka svojoj strani
tu sasvim blizu nama koji smo daleko
a sve jer su dio magičnog pletera duša
Kolodvor
bunovna i malaksala od živopisnih snova na putu
promatram kroz prozor vlaka nesnošljivu gužvu na kolodvoru
mravinjak ljudi
crnih bijelih i žutih
svi nekamo gaze žure uzbuđeni od putne groznice i velikih odluka i želja
i ne mogu reći da su mravi niti broj
jer imaju kartu i uspinju se na neke fantastične vlakove kojima ima da započne njihova jedinstvena priča
u skafanderima nade i kapama koje pokrivaju njihovu tugu, i vjeru, od mrzline
i na nekom oštrom meni neuhvatljivom engleskom koji sam sebe guta
ja razaznajem samo da kondukter viče: China, China
znači već je prijeđena granica i sada transmandžurija otkriva svoja nepregledna njedra
kolega iz kupea mi govori kako mogu ako sam ostala bez novca –
sići
i lokalcima neko vrijeme, mjesec-dva, u školi predavati smijeh pa nastaviti
plaćaju ga suhim zlatom
čak nije potrebno puno –
naša ih egzotična ljepota spontano nasmijava
meni fali i smijeha i osmijeha, kažem,
nakon onog transsibirskog ganuća
netko drugi sigurno zna za taj dragocjen podatak i sigurno je sišao tu, na kolodvoru negdje u kini
i sama sam se smijala na početku putovanja
i ovu granicu nisam smjela prijeći –
za daleki istok nemam hrabrosti sama
i vraćam se kući
na zagrebački glavni
ondje je početak i kraj svim mojim osmjesima
nijedan kolodvor ne smije biti prazan
Stablo
sa suludom nježnošću i marom
trideset i dva puta ću prožvakati hrskavicu svoje boli
ostat će srčika koju ću progutati (jer ima ljepote i u boli)
a ostatak baciti da ga pomete ulični čistač
srčika će roditi čist mlad jedan osjećaj
koji će zalijevati duša svojom svetom vodicom
i izrast će baobab male vile koja stanuje duboko u meni
a ja ću se s njima stopiti
tisućama godina živjet ćemo i rasti
pa kad nam se približiš i naužiš se ploda
malo odspavaš u udubini stabla
lišće će šaputati:
“zagrli me jako, jako”
jer meni si i ti besmrtan, ljubavi,
u živopisnoj stvarnosti koja posve nalikuje
ovoj i drugim bajkama
Tihana Ledić, rođena u Derventi 1980. godine. Poeziju piše, čita, objavljuje (na nekoliko portala, također i pod pseudonimom), polagano i bez žurbe, duži niz godina. Živi i radi u Zagrebu.
Related Posts via Categories
