Što je temelj društva?

Filed under: afirmator,broj-37-april-2015,društvene nauke |

imagesPiše: Marko Muić

BOŽJA DJECA

Osvrnimo se oko sebe. Što vidimo? Čime smo okruženi u našoj svakidašnjici? Neki od nas su djeca, neki su roditelji, dok su neki djedovi i bake. Danas smo mladi sutra smo stari. Tokom života susrećemo mnoge ljude i sabiremo iskustvo koje prenosimo na mlade naraštaje. To je životno iskustvo i ono je od neprocjenjive vrijednosti. Čovjek svoja prva iskustva počinje stjecati u obitelji. Ali njegov razvitak započinje puno ranije. U majčinoj utrobi.

Čovjek je božansko stvorenje. To treba uzeti u obzir kada govorimo o njegovoj tvorbi. Mi se ne sastojimo samo od tijela i psihe. Postoji i duhovna dimenzija u čovjeku. To je ono najfinije što čovjek posjeduje i što prožima kako tjelesnu tako i psihičku strukturu. Što nam omogućava duhovna dimenzija u čovjeku? Duhovna dimenzija je ono po čemu se čovjek ostvaruje kao osoba i ima svoju osobnost. Ona mu omogućuje da ostvaruje svoje potencijale. Da bude kreativan. Sve najviše kreposti ostvaruju se u duhu kao što su: ljubav, vjera, nada, jakost, pravednost, umjerenost i dobrota.

Duh registrira svu djelatnost, bila ona fizička ili mentalna. Svako djelovanje se u duhu umnaža. Stoga, ako smo izloženi okolini u kojoj netko djeluje sa dobrom nakanom, osjećat ćemo se ugodno, pa čak i ako se naum ne ostvari. Bitno je da je svrha bila dobro djelo. Bog voli dobra djela.

Dijete je već u maternici izloženo vanjskim utjecajima. Ako su oni nepovoljni može doći do oboljenja na svakoj od razina čovjekove strukture.

Ali djetetov razvitak se ne zaustavlja u maternici. Slijedi njegovo rođenje. Pa prve tri godine života kada se dijete ubrzano razvija. Tada su djeca najosjetljivija i na scenu stupaju roditelji. Pred njima se nalazi najnevinije stvorenje koje upija informacije i doživljaje kao spužva. O roditeljima ovisi da li će djeca razviti sigurnost i povjerenje u njih što će se odraziti na odnos sa drugima. Roditelji često nemaju vremena pa djecu daju u jaslice ili baka servis.

U adolescentskoj nastaju prijateljstva koje formiraju grupe mladića i djevojaka zajedno. Oni među sobom traže vlastiti identitet i u tom traženju često dolazi do sukoba sa vlastitim roditeljima jer ih oni prema njihovom tumačenju ne razumiju. Da bi prebrodili tu fazu i da bi si olakšali svaki puta kad se nađemo u napasti da kažemo grubu riječ, da odgovorimo roditelju, a vi roditelji isto tako, da bi mogli smireno razgovarati sa svojom djecom bez obzira kojeg uzrasta bila, oboružajte se strpljivošću.

Čemu nas uči strpljivost? Kaže se „Strpljen spašen!“. Budimo strpljivi u Kristu. On je trpio da bi nas spasio. Uzeo je križ da bi nas otkupio od grijeha. Uzmimo i mi svoj križ i budimo dionici Kristove muke. Isus je nosio križ cijelog čovječanstva zato neka nam naš ne bude težak.

Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.

(Mt, 11, 28-30)

Bez traženja smisla života neizbježna nam je propast. Tražiti smisao danas je vrlo teško, ali je zato potrebno da bi opstali. Sve se vrti oko materijalističkog poimanja stvarnosti. Da li mi svoj smisao možemo pronaći u materijalizmu. Ako smo stvoreni na sliku Božju jesmo li mi ispunjeni zahvaljujući materijalnim dobrima. Dakako da nismo. Niti ne smijemo biti. Bog nam je dao slobodu da možemo odlučivati i zato mi moramo uvijek težiti višoj duhovnoj stvarnosti. Trebamo čeznuti za Kristom. Jer tako ćemo ostvariti puninu. Punina je bitna. Da bi zadržali puninu potrebno je mišlju, riječju i dijelom živjeti Dobro. Kad smo u punini onda smo snažni. Duhovni je izazov biti u punini. Budimo ustrajni na tom putu.

Zašto je to toliko potrebno? Zbog toga da bi se mogli oduprijeti Zlome, jer on može prebivati samo na nečemu što jest punina. Punina je dobro, a zlo je manjak dobra. Kad činimo mi jačamo i tako se suprotstavljamo Zlome koji ne može ostvariti svoj naum.

Plemenitom čovjeku kap vode je ocean, zlom je ocean kap vode.

Indijska izreka

Ova izreka lijepo govori da čovjeku koji je plemenit nisu potrebna brda i doline da bi bio duhovno ispunjen. On se raduje kad primi malo. Sreća je u malim stvarima. Ona nam je blizu, ne treba je tražiti daleko. Kako bi ljudi bili sretni kada bi se zadovoljili sa malim. Naša Zemlja bila bi puno ljepše mjesto nego što je sada. Ne bi bilo ratova, svi bi živjeli u miru. Ali ne, mi grabimo i grabimo. Pa ljudi kažu: „Zašto ja ne bih dobro živio kad mi se može.“ Zli vlada ljudima i čini ih pohlepnima i neumjerenima. Postaju nepravedni jedni prema drugima. Služe se lažima i varaju.

Mi nismo stvoreni za obmanjivanje. Mi smo bića koja moraju živjeti istinu jer mi smo stvoreni po Istini. Bog je najveća Istina koji nam se objavila u obliku Bogočovjeka Isusa Krista. Ugledajmo se u Krista i njegov život. Živimo Istinu duhovno i tijelom. Tako nikad nećemo pasti u napast da padnemo u grijeh. Ako ćete tako živjeti dobit ćete obilje milosti.

Kako je lijepo kad se možeš ugledati na nekoga kao Krist. Boljeg uzora nismo mogli dobiti. Kao što je Krist bio strpljiv i uvijek imao vremena za svakoga i nije pravio razliku između ljudi bez obzira kakvog su zvanja bili, tako se i ti ponizi i priđi svakom čovjeku koji je u nevolji. Tako ćeš pokazati svoju veličinu. To te čini boljim čovjekom.

ŽIVI LJUBAV

Svako dijete je Božji dar. Dar roditeljima i cijelom čovječanstvu. Ono je tu zato što je Bog to htio. Bog sa svakim od nas ima plan. Svakog je napravio posebnim. Svaki je tu sa posebnom nakanom. Kao takav svoj put započinje pred očima roditelja.

Kao što svatko od nas ima neko zanimanje kojim se bavi, postoji nešto puno uzvišenije što je zajedničko svima nama. Življenje u ljubavi. Kad god se nađete pred zidom skupite svoje misli usmjerivši ih prema objektu koji je vaš problem. Na primjer ako je problem vaše dijete:

Ovo moje dijete je tu jer je velik u Božjim očima. Jer postoji netko tko ga ljubi i tko ga je ljubio prije nego sam ja znala da ću imati dijete. Daj Bože meni snage i strpljenja, barem djelić od onoga što ih ti posjeduješ, da ga mogu u ljubavi odgajati.

O tome koliko je lijepa ljubav i koliko je potrebna, lijepo govori hvalospjev ljubavi iz Pavlove Prve poslanice Korinćanima:

Kad bih sve jezike ljudske govorio

i anđeoske,

a ljubavi ne bih imao,

bio bih mjed što ječi

ili cimbal što zveči.

 

Kad bih imao dar prorokovanja

I znao sva otajstva

i sve spoznaje;

i kad bih imao svu vjeru

da bih i gore premještao,

a ljubav ne bih imao – ništa sam!

 

I kad bih razdao sav svoj imutak

I kad bih predao svoje tijelo da se sažeže,

a ljubav ne bih imao –

ništa mi ne bi koristilo.

 

Ljubav je velikodušna,

dobrostiva je ljubav,

ne zavidi,

ljubav se ne hvasta,

ne nadima se;

nije nepristojna,

ne traži svoje,

nije razdražljiva,

ne pamti zlo;

ne raduje se nepravdi,

a raduje se istini;

sve pokriva,

sve vjeruje,

svemu se nada, sve podnosi.

(I. Korinćanima, 13)

Ljubav nam je tako potrebna. Po njoj smo dostojni nazvati se čovjekom. Onaj koji zna ljubiti taj je istinski sretan čovjek. Ali ne ljubiti samo braću i sestre, roditelje, bake i djedove. Već ljubiti svakog znanca i neznanca bez obzira koje narodnosti bio ili vjeri pripadao. Da li on bio vjernik ili ateist. Ljubav podrazumijeva otvorenost za drugoga. U ljubavi nema mjesta egoizmu. Nema mjesta ideologiji. Ljubav je veliko davanje, ali to davanje može donijeti obilje radosti kroz primanje ako smo otvoreni za njega, jer ljubav je jedna velika autocesta. Dati sebe. Je li to rizik? Da. Ali svatko od nas mora znati da nad nama bdije netko jači nego što su naši otac i majka. I mi se moramo pouzdati u njega. Misli, riječi i djela usmjeriti na dobro jer ono dolazi od Njega.

U svojem djelovanju moguć je sljedeći scenarij: Dugo vremena poznamo neku osobu i sa njome smo u dobrim odnosima. Jedno jutro sjednemo u kafić otvorimo novine kad tamo naša slika i vijesti o nama. U prvi tren pitamo se odakle, a onda shvatimo da nas je to naš dobri prijatelj prodao za novac.

U takvoj situaciji pitat ćemo se zašto? Budite tada odlučni u svojem nastojanju misije zvana ljubav. Zašto ljubimo? Da nešto zaslužimo? Da, zato da zaslužimo spasenje. To je ono što nas mora uvijek tjerati da idemo naprijed. Možemo raditi i svu svoju snagu mentalnu i/ili fizičku upregnuti na poslu i zaslužiti materijalno dobro, ali ono nas ne spašava. Materija je prolazna. Ona ima vrijednost samo na ovome svijetu. Spašava nas ono u nama. Moramo njegovati svoj duh. To je ono što riskiramo nemarnim ponašanjem, a time u pitanje možemo dovesti i balans psihofizičke strukture. Mi imamo duh i zato se razlikujemo od biljaka i životinja. Duh je neuništiv i o našem odnosu prema njemu ovisi naš sretan život. Nemojte uvečer ići na spavanje sa mislima što sve sutra trebate napraviti na poslu. Opustite se. Smirite svoje misli. Usredotočite se u trenutku u kojem se nalazite i izmolite kratku molitvu za bolje sutra:

Bože. Predajem ti ove svoje misli. Nisam ti bio/bila odan/odana kao što si ti od mene očekivao. Daj u mene ulij snagu ljubavi da kao tvoj namjesnik na zemlji umijem dijeliti radost svakome u svako doba.

Nakon takve molitve Bog će vas okrijepiti jer on ne ostaje ravnodušan na molitvu ljubavi. Na vas će poslati Duha Svetoga. Preko Duha Svetoga Bog djeluje u Crkvi, a Crkva smo mi. Crkva je Tijelo Kristovo sastavljeno od udova. Naš odnos prema okolini utječe na udove Tijela. Djelujući ispravno u životu, podnoseći žrtve mi činimo dobro za Tijelo.

Danas nije važno Tijelo, njemu se ne pridaje nikakvo značenje. Nije bitan naš odnos sa ljudima. Nema suosjećanja iako nam ono ne bi niti bilo potrebno, da živimo u svijetu kojim vlada ljubav i pravednost, već samo u slučaju bolesti. Ali većini bolesti je uzrok nepromišljeno i neodgovorno djelovanje.

Sve što nas okružuje i što posjedujemo je od Boga, kao i mi sami. Da nema Njega svega toga ne bi bilo. Zato je nedopustivo da se mi kojima je život darovan ponašamo prema svemu destrukcijski.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.