SREĆA

Filed under: afirmator,broj 18 - septembar 2013,satira |

images (1)Ovo je jedna pomalo konfuzna bajka. U njoj nema prinčeva na bijelim konjima, zlih vještica, zmajeva i dobrih vila, već samo neobičnih ljudi koji u partijama života i s kartama što im ih je sudbina dodijelila, igraju razmišljajući o sreći.

Recite, što je to sreća?

Ovo je bajka o velikim i teškim odlukama i međusobnoj povezanosti –  a sve je oko nas isprepleteno mrežama finih niti i svi ovisimo jedni o drugima. Ovo je bajka i završava hepiendom, a počinje onako kako to bajke već obično počinju.

Živjela jednom, ne tako davno, iza sedam brda i dolina, djevojka koja se zvala Daniela, ali u stvari nije bila djevojka nego je bila muškarac zatvoren u ženskom tijelu. A u susjednom je gradu živio Daniel koji je pak bio žena zatvorena u muškom tijelu. I nisu se poznavali. Što ne znači da se jednom neće upoznati. Odrastali su već i u najranijoj dobi svjesni toga da su različiti od ostale djece. Tako se Daniela družila samo s dječacima, a Daniel igrao lutkama i volio pomagati mami u kućanskim poslovima. Ponekad, dok je bila na poslu, satima bi isprobavao njenu odjeću ili je, zatvoren u svojoj sobi sjedio i plakao. Valjda zato što je htio biti balerina!

Istodobno s tim, na drugoj strani kugle Zemaljske, u Bangladešu, nekog su sedmogodišnjaka, umjesto na rad u ciglanu kao njegovu stariju braću poslali u školu. Dječak je bio marljiv, odličan učenik, ali sirotinja teška. Odakle njegovima novac da ga školuju? Tako nije bilo druge nego dječaka ispisati iz škole i poslati ga nek po cijeli dan nosi krčag s vodom za pet stotina taka mjesečno, što ni sedam dolara nije.

Sad se tu na sreću – eto, opet sreća! – pojavljuje i neki čovjek koji je radeći od jutra do mraka, stekao imetak i postao važna i utjecajna osoba, no kako nikog svog nije imao, pred smrt je darovao sav novac fondaciji za školovanje siromašne djece, novac koji je omogućio onom dječaku da završi školu, a poslije i studij na medicinskom koledžu u Dhaki.

Sljedeća osoba na koju nailazimo u ovoj nazovi bajci je žena koja već godinama posjećuje isti salon za manikuru. Jer nema veće sreće nego pronaći salon u kojem se dobije vrhunsku uslugu po najpovoljnim cijenama, salon u kojem prate svjetske trendove i novitete vezane uz nokte. Vi recite što želite, ali malo je toga u životu važnije od noktiju.

Ali kako su se ona i njeni nokti uopće našli ovdje?! I kakve veze imaju s pričom? Ona živi u Milanu, centru mode, za Bangladeš nije nikad ni čula! Ponekad ode do ulice Corso Buenos Aries, voli si priuštiti poneku sitnicu, Guccijevu torbu, krpicu ili parfem, a poslije na kavu s prijateljicama, no, zbog čega više pisati o njoj? Hajde, kad je već tu neka ostane, život će joj valjda sâm dodijeliti kakvu ulogu, pa nećemo zbog nje sad cijelo poglavlje brisati?!

Vratimo se radije Danieli. Onom trenutku kad je sebi napokon priznala da je muškarac. Što i nije bilo toliko teško. No kad je to rekla svojima, izbacili su je iz kuće. Jednostavno nisu imali snage prihvatiti je takvu kakva jest.. Oni nisu mogli, ali samu je sebe morala prihvatiti. Neću više odgađati, neću se boriti protiv vjetrenjača, pomislila je i iz istih stopa krenula prema ostvarenju svoga sna, otišla u grad i zaposlila se u travestitskom baru. Skupljajući novac za operaciju promjene spola počela je piti muške hormone od kojih joj se produbio glas i počele rasti dlake na licu.

qwstion-black-and-white-bagsSvega desetak kilometara dalje, u susjednom gradu, za razliku od Daniele, kad im je rekao da želi postati žensko, Daniela nisu izbacili iz kuće. Iako sigurno nisu bili ni pretjerano sretni zbog te njegove odluke. Malo je nezgodno kad imaš sina za kojeg se poslije ispostavi da je kćer. Mnogo se toga i u životu roditelja izmijeni. Sin, a onda odjednom kćer! Kako to susjedima objasniti? K tome još i sin jedinac! Ili kćer jedinica? Sin, kćer, vrag će ga znati što! Kako se postaviti? Nisu imali izbora te su mu, ili bolje rečeno, te su joj pružili potporu. I tako je Daniel, maštajući kako će se napokon zaputiti putem koji vodi ispod duge, počeo odlaziti na savjetovanja kod stručnjaka za poremećaj spolnog identiteta i hormonalne terapije od kojih su mu počele otpadati dlake i rasti grudi.

Kao i u Danielinom slučaju, jedinim putem kojim je mogao krenuti.

Ali nije to bilo lako. Susreo se na tom putu s mnogo patnje, vrijeđanja, dobacivanja; bilo je tu zlih vukova, perverznih bakica i ružne pačadi, ali čovjek na sve nedaće i jad zaboravi kad tamo, u daljini ispod duge, jasno ugleda cilj prema kojem kroči.

A onda je jednog dana konačno upoznao i svoju dobru vilu – Danielu, curu koja to neće dugo ostati. Susreli su se u klinici u kojoj su oboje čekali operaciju promjene spola. I odmah osjetili nešto što do sad još nikad nisu.

Danielu, dobru vilu koja se spremala postati Daniel, upoznao je dakle Daniel koji će uskoro postati Daniela.

Kao da to već samo po sebi nije dovoljno ludo, a da bi ova bajka dobila još jednu dozu smušene nerazumnosti, oni će sad naravno, i zavoljeti jedno drugo.

Jer ljubav ne haje za razum i ljubav je jedno smušeno stanje, ali to već ionako znate.

Ni tjedan dana potom, Danieli su odstranili dojke, a Danielu odrezali penis i u grudi stavili silikone, ono njemu odrezano, zašili njoj, ono njoj izvađeno ugradili njemu.

A kako vam je to i inače, u životu sve povezano, tako je sudbina htjela da jedan od doktora u kirurškom timu koji je izveo operaciju, bude onaj nekoć siromašan dječak, a sad ugledan kirurg iz Bangladeša. On je nakon studija i specijalizacije za ovakve zahvate u Americi, prihvatio poziv europskog udruženja za plastičnu, rekonstruktivnu i estetsku kirurgiju i skrasio se u Beogradu, gradu u kojem je Daniela postala Daniel, a Daniel se iznova rodio kao Daniela.

I živjeli su sretno i zadovoljno do kraja života, negdje gdje ih nitko nije poznavao.

Sada nam ostaje samo još odgovoriti na nagradno pitanje koje je, sjećate li se, glasilo: Što je to sreća?

Dakle, što je to sreća?

Dobre karte u igri života; ljubav, novac, nešto treće? Jedni kažu da je kratkotrajna, drugi da je samo u glavi; sreća je roditi se okružen ljudima koji te barem ne osuđuju, ako te već ne razumiju, sreća je naći odgovor na vječita pitanja, dječaku iz Bangladeša ona je bila mogućnost obrazovanja, a moj je stari uvijek govorio da nema veće sreće nego pronaći WC kad te stisne.

A meni? Što je meni sreća? Jesam li ja sretna žena?

Jesam, jer sreća je u malim stvarima. Ne mora čovjek promjeniti spol da bi bio sretan. Male stvari čine život. Sitna zadovoljstva! Kao lijepi i njegovani nokti ili kao kad pronađeš kvalitetan salon za manikuru. To je po meni vrhunska sreća.

Odlično!

Još samo da ne zaboravim, u našem sljedećem broju veliki, ekskluzivni prilog na pet stranica: Zavedite ga pomoću noktiju!

Dotad, ostajte mi sretno.

Robert A. Vrbnjak

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.