Šibice

Filed under: afirmator,broj 04 - jul 2012,sf / horor |

Ladislav Babić

Veza je uspostavljena još dok su bili na granicama Sunčevog sistema i izvodili manevar kočenja. Bijaše to najznačajniji događaj u cijeloj povijesti ljudske zajednice i jedva da je bilo čovjeka koji to nije osjetio. Nitko nije znao odakle dolaze, što žele i kuda idu, a oni se o tome nisu izjašnjavali. Ponavljali su da dolaze u miru, a nije drugo preostajalo nego da im se vjeruje – ionako se ne bi moglo ništa poduzeti, barem dok su se nalazili mjesecima leta daleko od najbržih projektila.

Nikada ništa nije imalo tako smirujuće djelovanje na Čovječanstvo kao njihova pojava. Bio je to sedativ za njegovu agresivnost, sedativ neizvjesnog roka djelovanja. Nije sklopljen ni jedan međudržavni ugovor, nisu održane nikakve međunarodne konferencije niti su potpisani mirovni sporazumi, no ipak – svi sukobi na Zemlji prestadoše sami od sebe. Međutim, bijaše to tek primirje. Mač je stao u zamahu i tek je ostajalo da se vidi hoće li biti vraćen natrag u korice ili će nastaviti siječi kao proteklih tisuća godina.

Čekalo se.

Između orbita Zemlje i Jupitera putovali su elektromagnetski signali, utanačujući tehničke detalje oko njihova dočeka, dok su se u UN predstavnici vlada dogovarali o načinu i mjestu njihova prizemljenja, a vojnici i stručnjaci svih profila nagađali o svrhi ove međuzvjezdane posjete.

Iako većina nije sumnjala u njihovu dobrohotnost, iz razloga opreza i vjerojatno, atavističkog nepovjerenja prema svim strancima, odlučeno je da se ateriranje vanzemaljaca izvrši u pustinjskoj vojnoj bazi jedne supersile. Nitko nije gajio posebne iluzije o mogućoj svrhovitosti takve odluke, ali kao što je nekada primitivni urođenik uperio svoje koplje na istraživača naoružanog vatrenim oružjem, tako je i Zemlja usmjerila cijeli arsenal nuklearnog oružja prema mjestu budućeg prizemljenja. Čak i počasni vod vojnika, izabranih među svim narodima Zemlje, bijaše diskretno, ali nikada bolje naoružan –  bezazleno maskiranim mini nukleaernim nabojima od 10 kilotona za pojasevima. Tek je ostajalo za vidjeti hoće li se upisati u povijest kao ambasadori dobrodošlice domaćina, ili kao kamikaze koje će položiti živote u obrani svoje planete. Samo po sebi se razumije, ako stvar pođe naopačke  svi prisutni, što i njima bijaše jasno, bili bi žrtvovani. Niska i prihvatljiva cijena spram ugrožene egzistencije čitavog Čovječanstva.

Stigao je konačno i taj dan. Dvije, možda totalno različite kulture konvergirale su međusobnom susretu iz kojeg se poput lepeze širio spektar najrazličitijih mogućnosti. Zemlja je prvi put igrala ulogu kolodvora za međuzvjezdani autobus.

Svemirski brod bijaše golem, ali se spustio nježno poput snježne pahulje na betonsku pistu raketodroma. Prisutni predstavnici vlada, UN, vojno i tehničko osoblje, kao i milijarde ljudi koji su očima kamera pratili prizor, znali su već od ranije da oni  – barem na prvi pogled (osim u nekim neznatnim pojedinostima) – uglavnom sliče čovjeku.

Ipak se sa nestrpljenjem, ali u grobnoj tišini, očekivao njihov izlazak.

A zatim, sve je išlo jednostavno i stereotipno kao što to već biva pri dočeku bilo koje državne delegacije na visokom nivou.

Predstavnik domaćina održao je pozdravni govor.

Predstavnik stranaca održao je pozdravni govor.

Automatski prevodioci vanzemaljaca prevodili su svaku njegovu riječ:

„…a da bismo vas uvjerili kako dolazimo u miru, bez sjene u srcu i lišeni bilo koje primisli, molimo vas da u skladu sa starim običajima naših dalekih predaka sa Targora popušimo ovu lulu mira. Neka mir bude u našim dušama, neka je mir među našim vrstama.“, reče stranac izvadivši iz džepa nešto nalik na lulu i otvarajući humanoidnim rukama nekakvu kutiju.

Smeo se načas – kutija bijaše prazna – i delegat Zemlje vidje kako ovaj pomalo zbunjeno pretura po džepovima. „Pa on traži šibice!“, sinu mu odjednom, a ruka mu poleti prema palidrvcima u unutrašnjem džepu sakoa.

Ali, bijaše prekasno.

Dok je zemljin parlamentarac uslužno vadio kutiju šibica za gosta, ovaj se već izgubivši strpljenje u bezuspješnom traganju osvrnuo oko sebe i ozarena lica primjetio da ono što mu treba leži maltene nadohvat ruke.

Prinoseći telekinetički svojoj luli minijaturno nuklearno punjenje s pojas jednog od počasnih stražara, stranac opazi kako zemljanin udara nečim po svojoj kutijici.

Ambasadori dviju svemirskih civilizacija istovremeno kresnuše svoje šibice.

Tako je, barem po riječima malobrojnih preživjelih stanovnika treće planete Sunčeva sustava,  sve počelo i ujedno završilo.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.