Sanela Halković: GOSPODIN MINISTAR

Filed under: 2014,afirmator,broj-22-januar-2014,satira |

man-in-suit  S teškom mukom je gospodin ministar otvarao oči. Zvonilo mu je u glavi, bar je tako mislio u prvom trenutku, a onda shvati da to zaista zvoni telefon u njegovoj hotelskoj sobi. I ako mu je trebalo vremena da shvati gdje je i šta to zvoni, pa da, polubudan, rukom napipa slušalicu, telefon nije prestajao da zvoni.

–          Gospodine ministre, naručili ste buđenje za deset! – začuo je ljubazan ženski glas.

–          Hvala! – jedva čujno odgovori ministar.

Samo što je spustio slušalicu, zazvonio je njegov mobilni telefon, zvonio je bez prestanka, bio je to najnoviji hit jedne folk pjevačice, koji se ministru veoma dopadao. Zvonio je i dalje, dok je ministar preturao po džepovima pantalona i sakoa, tražeći ga.

–          Molim? – najzad je uspeo da se javi i  tako prekine omiljenu melodiju.

–          Gospodine ministre, ja čekam ispred hotela, rekli ste sinoć, da želite negdje da putujete i da dođem tačno u deset! – čuo je dobro poznat glas svog vozača.

–          Dobro Taške, sačekaj malo da se sredim, uh, glava mi je teška ko đule od topa! – jedva nekako, ministar poče da dolazi k sebi i da se prisjeća gdje je to planirao danas da putuje.

Otišao je u kupatilo i otpočeo svakidašnji ritual tuširanja, brijanja i njege. Ministar je strogo vodio računa o svom izgledu i nikad nije izlazio iz sobe a da nije brižno doteran i obučen. Oblačio se samo u elitnim buticima i koristio vrhunsku kozmetiku. Za to nije žalio ni novac ni vrijeme. Vremena je imao na pretek, jer je on, ministar, mogao i da kasni, to mu niko nije zamjerao i svi su ga uvjek strpljivo čekali.

Vozač je znao šta znači ono „sačekaj malo“. Bio je siguiran da ima bar sat vremena na raspolaganju dok ministar ne iziđe iz hotela, pa i on ode nešto da pojede.

Dok je još stajao ispod tuša, ministar je čuo glas nekog od hotelske posluge kako dovikuje:

–          Gospodine ministre, stiglo je vaše odijelo koje ste poslali na hemijsko čišćenje, čujete li me? – kucao je i dalje.

–          U redu okačite ga o kvaku, stižem odmah! – doviknu ministar.

Nastade tišina.

Gospodin ministar je namjeravao da tog dana posjeti svoju tetku u unutrašnjosti. Ona je bila na samrti, a znao je da bi mu majka jako zamjerila kada to ne bi učinio. Već godinama nije bio u svom rodnom gradu.

Završio je sve pripreme, obukao odijelo koje su mu upravo donijeli iz hemijske čistionice i sišao do recepcije. Recepcioner mu se osmjehnuo.

–          Gospodine ministre, jutros su za vas stigle dvije pošiljke – naklonio se blago glavom dok je govorio.

–          Smjestite to u moj automobil, vozač će vam pomoći! – naredi ministar u žurbi.

–          Vozi Taške! – reče gospodin ministar kada se konačno smjestio na zadnjem sjedištu luksuznog automobila.

–          Kuda gospodine ministre? – poslovno-ljubazno upita vozač.

–          Dole do mojih, moram, jača sila! Vozi, pred nama je dug dan! – reče ministar kao da se izvinjava što moraju prevaliti toliki put, i to kakav put, pola je loš asfalt pola makadam, najgori u zemlji.

Krenuše. Što su se više udaljavali od Beograda, to su gradovi i sela bili siromašniji, putevi lošiji a ljudi stariji.

Taške je važio za jednog od najboljih vozača, uspjevao je da savlada  sve rupe na putu, užasno osmišljene krivine, a da ne smanjuje brzinu. Ministar bi ga nekad u šali nazivao „munja“.

Toliko su se brzo vozili da nisu ni primjetili kada su u nekakvoj zabiti sleteli s ceste. Automobil se prevrnuo dva-tri puta i na kraju se zaustavio na krovu.

Oko crnog mercedesa okupili su se nekakvi ljudi, koji su, sudeći po ašovima i grabuljama, koje su držali u rukama, radili u polju. Visoki crni muškarac, širokih ramena, sa nekakvom kapom na glavi priđe najprije vozaču.

–          Ovaj je gotov, nema mu spasa! – reče pošto je opipao krvni sud na vratu nesrećnog Tašketa.

–          Ko su ovi ljudi? – pitala se jedna od žena koja je u ruci držala srp.

–          A, ko bi to mogao znati, siromasi svakako nijesu, bogatuni nekakvi, – reče jedan starac naborana čela.

–          Evo, ovaj je još živ! – povika visoki muškarac dok je zagledao u suvozača.

–          Trči djete zovi Nanu, ona će znat kako da ga spasimo! – zapovjedi on jednom plavokosom dječaku prljavijeh ruku. Ovaj odmah nekud otrča.

Nana je bila seoska travarka i vračarka. Ona je nameštala polomljene ruke i noge, porađala žene, liječila od svakojakih bolesti i dijelila vradžbine ako kome zatreba.

Dok su čekali staricu, seljaci su obilazili oko automobila, zagledali unutra, dodirivali ga rukama, nagađali ko bi to mogao biti i šta traži u njihovim vrletima.

Do malo eto i stare vračare. Ide, hita, tetura se za plavokosim dječakom, sva važna i srećna, jer se, eto, još jednom pokazalo da se bez nje ne može.

–          Evo ovamo, na ovu stranu, ovaj čovjek još diše! – govore joj svi u glas, pokazujući kome je potrebna njena pomoć.

–          Ček da vidim, sklonite se da priđem bliže, – govori Nana zadihana, jer je hitala, pa je jedva dolazila do glasa. Osmotri nesrećnog suvozača, dodirnu mu čelo nekoliko puta, pa onda nešto promrlja, pa opet tako.

–          Morate ga dozivati, on je poš’o na drugi svijet, zovite ga po imenu i on će se vratiti! – procjeni vračara.

–          Otkud znamo kako se zove? – veli žena sa srpom u ruci.

–          Dajte da vidimo ima li kod sebe ličnu kartu, tamo će pisati ime! – reče čovjek širokih ramena, koji se činio najrazboritijim među njima.

Tako i uradiše, prevrtaše malo po džepovima povrijeđenog čovjeka dok ne nađoše ličnu kartu.

–          Evo, zove se tako i tako. Zovite ga sad svi, jedno po jedno, da se vrati među žive, – reče čovjek, pročitavši naglas ime i prezime nesrećnika.

Dugo su ga i uporno zvali, al’ uzalud, suvozač je i dalje nepomično ležao. Nana se čudila kako to njena terapija ne pomaže, a do sada je uvjek djelovala. Niko nije ni slutio da je nesrećnik odavno zaboravio svoje ime, godinama su ga svi oslovljavali sa Gospodine ministre, te se on samo na to ime odazivao.

2 Responses to Sanela Halković: GOSPODIN MINISTAR

  1. Istina, pojedinci su decenijama ministri za sve i svasta, a nikakav rezultat, nigde nisu napravili! hahhaha

    Hahah
    19. јануара 2014. at 11:13
    Одговори

  2. Sjenica je iznjedrila mnogo poznatih knjizevnih imena tako u tu literarnu bascu svoje mjesto zauzima i Sanela Halkovic, spisateljica o kojoj ce se cuti i koja ce biti rado citana. Ova prica iz danasnje ovozemaljske svakodnevnice protkanim i obicnim rijecima Sanela nam isprica ovu da nazovem tragicnu pricu, ne samo zbog njenog junaka, ministra koji odnekud s nekih brda i vukojebina sidje u carsiju da mu se u radnicku knjizicu upise da je po zanimanju ministar sa visegodisnjim radnim iskustvom koji ujutro kad se budi trazi glavu da je napipa jer je bila preteska od viskija…Sjetiti se svojih gudura, roditelja i uze rodbine kad dodje vakat da odlaze s ovog dunjaluka ovdasnjih politicara i „rokfelera“ je sve vise za njih opterecenje…Postovana Sanela, predlozio bit Vam da ovu pricu prosirite i da je obojite onim jezikom narodnim i da tog ministra prikazete u njegovom neznanju i ponasanju…Hvala

    Mesa Brnicanin
    21. јануара 2014. at 17:38
    Одговори

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.