Salaj Laslo: Kako je nastao panteizam

Filed under: 2015,afirmator,broj-44-novembar-2015,sf / horor |

e14

Majstor n-te dimenzije – samoimenovani doduše – koji baš i nije bio apsolutno uvjeren u svoje kvalifikacije, tupo je zurio preda se. Nije imao što vidjeti, s obzirom da njegovo djelo bijaše mrkli mrak, u kojem se ni prst pred nosom – dakako, da je bilo prsta i nosa – ne bi vidio. Dosađivao se zureći u tamu, što mu je ispočetka izgledalo zanimljivo s obzirom da je potjecao s blještećih dimenzija u kojima mrak – u duši i izvan nje – bijaše nepoznanica. Onda je odlučio učiniti upravo ono što i vi činite kad više ne znate što biste sa sobom i svijetom, i što bi isti sa vama. Upalite TV – dva plus jedan (dužina, širina + vrijeme) napravu – kako bi odagnali osjećaj bespomoćne, pasivne beskorisnosti imenom dosada. Problem je, doduše, bio u tome da Majstoru nikakav TV nije stajao na raspolaganju, što ustvari baš i ne bijaše problem s obzirom da on bijaše majstor. Stoga odluči stvoriti do tih vremena neviđenu spravu – 3D+1 portal – kojeg će on biti administrator, po vlastitoj želji i volji prilagođujući sadržaj. Pa bi Riječ, a potom u trenutku zasja ovaj svijet u svoj svojoj lepršavoj nesavršenosti. Mrak bijaše rastjeran na druge strane oblina koje su se vrtjele oko drugih, svjetlećih oblina, vraćajući se svakih pola okreta nanovo u njegov vidokrug (spomenusmo da je i sam sumnjao u svoje vještine), kao i u najskrivenije kutke duša stanovnika stvorenih svjetova (od tih vremena govori se o „najtamnijim zakutcima duše“). Griješe oni koji tvrde kako mu je za cijeli poduhvat trebalo nekoliko dana; ne bi on bio Majstor iz n-te dimenzije da mu to nije uspjelo čim je p(r)omislio, doduše – ukazat će se s vremenom – ipak ponešto prebrzopleto.

Upravo nesavršenost Tamno.neta – kako je nazvao portal, fasciniran svojim prvotnim otkrićem tame iz koje se i rodila njegova ideja – činila mu je naredne dane zanimljivim u bavljenju administriranjem zbivanjima na portalu, što se uglavnom svodilo na gledanje, s obzirom da je neke od 3D piksela snabdio slobodnom voljom da rade (ili ne rade) što zažele. Imao je mogućnost kontrole nad svakim pikselom svog hiperportala (‘ajmo ga zvati tim imenom), što baš i nije koristio, a povremeno bi mu se – zapavši u n-dimenzionalne melankolije i depresije – nešto pretjerano svojevoljnih točkica istrglo ispod kontrole. Sve više njih, doduše, no čim bi se izbavio zarobljeništva svojih višedimenzionalnih psiholoških frustracija, stvari bi učas dovodio na pravo mjesto. Ipak, treba spomenuti nekoliko, za budućnost – pokazat će se – odlućujućih stvari. Kao što prosječni gledalac televizije pojma nema iz kakvih je dijelova izrađena naprava kojom kontinuirano vrši suicide duha i tijela; kao što isti svakako ne može imati uvid u promjene osvjetljenja i obojenosti baš svake točkice ekrana u koji hipnotizirano bulji, te s obzirom da ponajmanje zna o tome što je i što izaziva lančana reakcija, tako bijaše i sa našim n-dimenzionalnim Majstorom, kojeg neki promućurniji stanovnici novostvorenog 3D+1 dimenzionalnog svijeta nazvaše Tvorcem (često mašta prije pogodi srž stvari od razuma).

Daklem, kako je materijal za stvaranje kreacije birao iz mrklog mraka, promaklo mu je kako je izbor vršio sa kozmičke deponije neuptrebljivih dijelova, nećemo baš reći smeća, ali otpada svakako. Opterećenog psihologijom nerazumljivom produktima svoje kreacije, uspijevalo je ponešto – sve više i više – piksela trajno izmicati ispod njegove kontrole, tim više što su se snabdjeveni slobodnom voljom i razumom (koliko ga se moglo ugraditi u vasionski otpad) naučili prikrivati. Kreator je dao svojim kreacijama sposobnosti raznolikog izražavanja vlastitih osobnosti: kreativnosti izdaleka nalik njegovima, baš kao i komentiranja njihovih proizvoda od strane manje stvaralačkih stvorova; raznovrsnost međusobnih interakcija u rasponu od kopulacija, preko ljubavi i svađa do mržnji, a ponešto su i sami – mimo njegove volje – usvojili. Kao što se pikseli s televizijskog ekrana troše dok ne prestanu funkcionirati – (od)umru, rekli bismo – tako ni njegovi ne bijahu besmrtni. I upravo ih je ta osobina, nestanak s pozornice na koju bijahu bačeni igrati komade kojima ubijaju Majstorovu dosadu, ponajviše fascinirala, te su – kao empirijski tipovi – počeli sami sebe (svoje bližnje, naime) disfunkcionalizirati prije prirodnog isteka roka trajanja. ‘Ajmo jednostavno reći – ubijati! Toliko se proširila ta zabava stvorova s Tamno.neta, da se prijeteći proširila u blizinu tzv. „kritične mase“, posljedice čega – lančanu reakciju – ni oni ni njihov tvorac više ne bi mogli kontrolirati. O toj stvari Majstor – a ni on ne bijaše nadprirodni, bolje rečeno vanprirodni stvor – nije dovoljno razmišljao stvarajući portal. Sve ga je više zamaralo ponavljanje tih ispraznih epizoda širom svijeta koji je postavio kao pozornicu njegovim stanovnicima, te je ne jednom razmišljao o ukidanju ove igračke za zabavu, no sprečavala ga je izvjesna n-dimenzionalna empatija spram vlastith stvorenja, hoću reći – kreacija. Stoga im je, ne jednom, prijetio paklenim mukama, vrelim uljem, vatrom i totalnom apokalipsom ukoliko se ne poprave u skladu s njegovim višedimenzionalnim etičkim standardima, na što stvorovi zauzeti svojim ograničenim apokalipsijicama baš i nisu obraćali pretjeranu pažnju. Previše zauzet oko (neuspjeha) dresure, kako je on to nazvao „zlih duhova“ koji su opsjeli piksele čiji administrator bijaše (zla – nazovimo to shvatljivijim po nas imenom), nije uvidio jošte veću opasnost, ne toliko po stvoreni svijet koliko po sebe sama. Ekstremno dobro!

Ekstremno dobro ima običaj da ga pretjerano nervira ekstremno zlo, pa nastoji s njime obračunati na ekstremni način. Nekome, neupoznatim s n-dimenzionalnom logikom, učinilo bi se kako su na taj način zlo i dobro izjednačeni u svojoj biti, no ostavljamo onima koji ne shvaćaju razliku da se sami nose s tim problemom. Najizrazitiji primjer, izdanak tog ekstremnog dobra, bijaše piksel Piksi – superinteligenti proizvod Majstorov (o čemu ovaj nije pojma imao), koji je svoja zapažanja, spoznaje, etiku i djelovanje – evolutivno pojačane – prenosio na svoje potomke; pikselima ćemo ih također nazivati. Uz sve svoje osobine, naučio se toliko prikrivati pred svojim tvorcem da ovaj u, naivnoj dobrohotnosti svojoj, pojma nije imao što se zbiva u skrovitm kutcima njegovog 3D+1 portala. Iako svijet bijaše sazdan od kozmičkog otpada (reći ćemo smeća, mada to s našeg vidokruga baš i nije isto), umne sposobnosti Pikselovih potomaka dospjele su do senzacionalnog otkrića – antismeća! Smeće ili otpad, sve je to – reći ćete u lakovjernosti svojoj – isti nekorisni smet, bivajući naravno u krivu, s obzirom da je i vaša suština sazdana od istog; razliku možda više shvaćaju pikseli prisiljeni hraniti se smećem koje im korporacije utrapljuju po supermarketima. Samo za sebe uzevši, možda ste čak i u pravu, međutim, smeće kombinirano s antismećem daje vrlo zanimljive efekte, što je zadnji Piksel svoje generacije vrlo dobro shvaćao. Naoružan etikom ekstremnog dobra, prikladnim količinama antismeća, ogromnom rezervom strpljivosti i shvaćajući da i najzagriženiji gledatelj televizije mora kad-tad ugasiti svoju napravu (da, da, prokljuvio je on dobro – analogijom se rukovodeći kao istraživačkom principu – odakle je, i što predstavlja svijet u kojem se odlučio zauvijek riješiti zla. Dapače, kao vrhunski znanstveni um, odmah je svoj naum proširio na cijeli svemir), kebao je trenutak.

I dok Piksel u zasjedi vreba oboružan beskrajnim strpljenjem, čekajući svoju priliku, dotle se Majstorovo nestrpljene i frustracija zbivanjima nad kojima je uvidio da gubi kontrolu, takođe bližilo (bes)konačnosti. „Stvarno sam zasrao izum; ostaje mi tek da se poserem na njega, izbrisavši šnjofom svog n-dimenzionalnog govna zauvijek sjećanje na tu lakrdiju, parodiju, komediju…!“. Svatko koga je stisla potreba, zna da prije no sjedne na za to predviđeno mjesto mora skinuti donji veš (mislite li da n-dimenzionalna stvorenja lutaju okolo k’o od majke rođena?!). Samo na taj trenutak čekaše naš ekstremno dobri, zadnji potomak generacije Piksela odlučne da se zauvijek razračuna sa zlom cijeloga svijeta, svemira čak! I dok se Majstor nakečio skinuvši svoje n-dimenzionalne gaće kako bi se posrao na svoju tvorevinu, iz skrivenog zakutka 3D+1 njegova portala nenadano izroni sudbina, teleportativno mu gurajući napravu sklepanu od antismeća u njegov n-dimenzionalni anus. Preostalo je još samo pritisnuti gumb, i…

Eto, tako je nastao panteizam, mješavinom rasprsnutih dijelova Majstorovih (kojeg su stanovnici iščezlog svijeta nazivali Bogom) i jednako raskomadanih parčadi Vraga kojeg će mitovi eonima udaljenog novog stvaranja nazivati Prometejem. Dok se izmiješani dijelovi Boga i Vraga ponovno ne rastave u odjelite entitete, ponavljajući ispočetka historiju svemira od A do Ž, Dobro i Zlo, neuništive kozmičke tvorevine, hrane se jedno drugim, samo privremeno venući do ponovnog obnavljanja svojih moći. Tako je portal Tamno.net prestao postojati, izgubivši svako značenje za stanovnike svemira koji su nestali skupa s njim. Dok se možda jednom ne obnovi pod drugim imenom, jednako irelevantnim po Zlo i Dobro postojeće kraj i mimo njega. Nijedan portal, ma bio i božanskog porijekla, ne zavređuje izbjeći uništenju ukoliko izjednačava uzrok i posljedice, humanizam i fašizam, argumente i podmetanja, empatiju i nezainteresiranost, istinu i laž, trulost i svježinu, ludost i „pohvalu ludosti“. Koliko on sve ovo ravnopravno tretira u ime demokratskih ludosti koje zatupa, utoliko zavređuje da ga se ravnopravno sa svim svojim sastojcima pošalje u novi Big Bang postojanja.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.