Prinčevi otoci i Mramorno more

Filed under: afirmator,broj 01 - april 2012 |

Jorgos Teotokas, grčki romanopisac, novelist, dramatičar, putopisac i pjesnik, rodio se u Istanbulu 1905. godine. Za turskog progona maloazijskih Grka, tzv. Katastrofe, 1922. godine prisiljen je zajedno s obitelji otići u Atenu gdje ostaje sve do smrti 1966. Književnu je slavu stekao već početkom 1930-ih godina svojim prvim romanom Argo. Između ostalog, u tom je romanu pokazao izuzetan dar za opisivanje krajolika i ugođaja, osobito onih koji se odnose na njegov rodni grad. To nedvojbeno dokazuju sljedeći reci posvećeni Prinčevim otocima i Mramornome moru.

Crvena Halka[1], s gustim i svježim raslinjem razbacanim po brjegovima i zupčastoj obali, odražavala se bezbrižno i ravnodušno u modroj vodi, odvojena, misliš, od ostalog svijeta, kao zaboravljena i prepuštena sama sebi, bez potrebe za ičim drugim, u jednom slavljenju svjetla, zelenila i mora. Oko se satima zaboravlja u nestalnom talasanju Mramornog mora i bezbrojnim nijansama borova, hrastova i maslina. Ostali otoci, razasuti naokolo, ponavljaju u različitim tonovima istu sliku zemaljskog blaženstva. Na istoku Prinkip, najsjajniji, najbogatiji, zadivljujući. Na zapadu Antigona i Prota, manji, ali jednako ljupki i okrepljujući. Između se prostire obala Azije, napola obrisana morskom maglicom, a nad njom gospodari veliki bitinijski Olimp[2], katkad blještav kao oklopljen ratnik, s blistavim odsjajima sunca na svojim snježnim padinama, katkad ovjenčan nekim bijelim oblakom, koji kao da se usidrio na njegovom vrhu. Iza Prote pak otvara ti se duboki Bosporski zaljev, u magli nazireš Aju-Sofiju i minarete, opažaš beskrajan, sivi Carigrad kako vrvi od života i povijesti, veličanstvene prošlosti i neizrečene budućnosti. Katkad, kao da odanle dolazi i u jednom te trenutku odvoji od spokojnog motrenja prirode, i obuzima te i naglo razbuđuje sve tvoje snage, neki zveket slave, neki dah Carstva. (…)

Mali samostan sv. Spiridona nalazi se na jednoj uzvisini iznad Čam-Limani.[3] Skriven u borovoj šumi, gleda na otvoreno more i dva pusta otoka, Platu i Oksiju. Crkva je mala, ali ne jadna, gostoljubivo i toplo utočište za razbješnjene duše koje su uplašile svijet. Cijeli se kraj zove Arsenije, po imenu nekog monaha koji je ondje mnogo godina proveo kao kaluđer i ostavio Halkinjanima u spomen veliko ime. Kuće su daleko i šetači se vrlo rijetko penju donle, ali taj je skit na dobrom glasu u cijelom Carigradu zbog osebujnosti mjesta i izvanrednog pogleda koji pruža na Mramorno more. Pogled se širi ugodno, ispunjavajuće, na neprekinuto talasanje žala, prema mutnom obzorju, koje se raspršuje, misliš, u paru, i lagano spaja tekuću protežnost i nebo, bez ikakve oštre suprotnosti boja. S visoka gospodariš nad pratvari do u beskraj. Kao da se zaboraviš ondje, privučen onim vječnim kretanjem mora, koje neprestano briše, sve šire i šire, neuhvatljive polukrugove pjene, kojima si ti središte, gotovo pijan od razlivenih miomirisa borovine i majčine dušice, cijelom dušom predan neumornom šumu mora i drveća, i u određenim trenucima osjećaš kako ti upravljaš pratvari iz svoje promatračnice i kako ju dahom koji ti izlazi iz prsiju talasaš i usmjeravaš kamo želiš. U tim trenucima ispunjenosti i potpunog sjedinjavanja duše s prirodom i njenim silama, potpuno se odvajaš od osrednjosti svoje svakodnevice, udaljuješ se odjednom od svih jada koji pritišću život tebi sličnih i tebe samog, i ne možeš ni osjetiti ni shvatiti ništa što nije veliko.

S novogrčkoga preveo Luka Vukušić

Luka Vukušić

Rođen 1981. u Rijeci. Živi i radi u Zagrebu. Autor je više desetaka kratkih priča, te radova i članaka koji uključuju prijevode s     grčkog i latinskog. Također, prevoditelj je i priređivač knjige: Josip Flavije, Protiv Apiona i Josipov život (Bet Israel, Zagreb 2011).

 


[1] Teotokas koristi grčke a ne turske nazive otoka. Dakle, Halka ili Hejbeliada, Antigona ili Burgazada, Prota ili Rineliada, Prinkip ili Bujukada, Plata ili Jašiada, Oksija ili Sivriada.

[2] Tj. planina Uludag (2543 m) u maloazijskoj pokrajini Bitiniji.

[3] Čam-Limani, tj. »Luka borova«.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.