Prikaz filma “Movie 43”

Filed under: afirmator,broj 14 - maj 2013,filmska kritika |

images

 

Prikaz filma “Movie 43”

Režija: Peter Farrelly, Elizabeth Banks, Steven Brill, Steve Carr, Rusty Cundieff, James Duffy, Griffin Dunne, Patrik Forsberg, James Gunn, Brett Ratner, Will Graham, Jonathan van Tulleken
Žanr: Crna komedija
Godina: 2013.
Država: USA
Jezik: engleski
imdb link: http://www.imdb.com/title/tt1333125/

 

MOVIE 43 – Bolest(Američkog) društva?

Jedan naizgled potpuno besmislen film, 14 priča, svaka na svoj način prikazuje svoje viđenje američkog društva, koje je opsjednuto površnim stvarima, i koje će, kako vrijeme prolazi, uništiti samo sebe. Prožeto elementima crnog humora, na momente ogavno do bola, duhovito(kako kome i kako kad), filmovi koji se smjenjuju, jedan za drugim, pokazuju perverziju umova, nekih tamo reklo bi se potpuno običnih ljudi, koji samo žele da žive normalno, ali nikako da im stvari pođu za rukom. Uglavnom su to dogodovštine ljubavne prirode, tinejdžerske opsesije seksom i ljepotom, priče i pričice koje narušavaju ugled već dosta degradiranog društva, dok se isto pokušava iskobeljati nekako na čistinu i biti dio lijepo obučenog i uglađenog svijeta.

Od 14 segmenata, izdvojio bih par koji mogu da vas zainteresuju, toliko da ih ili volite ili mrzite. Dakle, segment „The Catch“ priča o jednoj zaposlenoj, emancipovanoj ženi(Kate Winslet), koja odluči da izađe na sastanak sa najpoželjnijim neženjom u gradu, ali se naravno ispostavi da tu nešto ne štima, što naravno i gledaoci zaključuju onog momenta kada taj divni čovjek pokaže ne svoje pravo lice, nego svoj pravi vrat(ulogu igra Hugh Jackman, veoma dobro odrađeno). Ova krajnje ogavna, groteskna priča nam daje uvid u ostatak filma i šta nas još očekuje. Moderan, slobodan čovjek, zaposlen i dobro plaćen, jeste toliko opsjednut izgledom, kako svojim, tako i izgledom drugih, da se režiser ovog filma(Peter Farrelly) odlučio našaliti i malo previše, nego što Amerikanci mogu tolerisati? I kako zapravo reagovati na čovjeka koji nosi par testisa na vratu?

movie43kateHugh_2469158b

„Homeschooled“(režija:Will Graham) je priča koja nam govori o pomodarstvu dobrodržećih roditelja, koji odbijaju da školuju svog sina u državnoj ili nekoj privatnoj školi, i nameću mu se kao vaspitači-učitelji-drugari-siledžije i sve to pod krovom njihovog doma. Parodija je toliko evidentna da se ovakav pristup odgajanju djetata svodi na gomilu perverznih stvari, koje roditelji-ludaci priređuju svom povučenom sinu. Incest kao jedan dio odrastanja, (prirodni proces kroz koji prolazi svako dijete?) u ovoj priči dobija jedan novi pečat. Amerika, kao jedna napredna zemlja, još uvijek loše reaguje na incestuozno vaspitanje, što ova priča dobro pokazuje kroz likove komšija, koji su frapirani kada čuju na kakve načine ovaj poremećeni bračni par odgaja svog sina.

QUITE SHOCKING!

I taman kada pomislimo da ne može gore, jer šta je gore od majke koja se nameće sinu kao djevojka za prvi poljubac, stiže nova priča, sumanuti segment, koji nosi naslov „The Proposition“(režija: Steve Carr). Kada su ljudi toliko zaljubljeni jedno u drugo, da li je jedan partner sposoban da pristane na sve, samo da bi zadovoljio drugog ili određeni tabu prosto mora da ostane to što jeste. Tabu. Coprophilia nije tema koja je česta u romantičnim komedijama. Možda baš zbog toga vrijedi pogledati ovu priču. Da li režiser ovakvim pristupom pljuje na svaki vid romantizma u otrcanim happy end filmovima? Odgovor je DA. Ako vaša voljena ili voljeni traži da se pokakite na nju/njega, zašto ne biste to uradili? Ako ih volite, sve je moguće, sve samo da opstane ljubav, nije li ljubav najvažnija? Namjerno kažem „pokakite“ jer se o tome radi, naglasak je da se radnja „pokakiti“ razlikuje od radnje „posrati“, koja je obična, prosta i koja se NE primjenjuje na voljenim bićima, možda na prostitutkama i porno glumicama, ali na vjerenicama nikako. Zato „pokakiti“ ovdje dobija jedan poptuno drugi smisao. Smisao ljubavi i poštenja, jedne intime koja izlazi na vidjelo tek kada veza toliko očvrsne, da partneri i ne moraju biti nešto naročito iznenađani takvim prohtjevima.

U nizu crnog humora i ogavnosti izdvaja se priča koja nosi naziv „iBabe“(režija: Steven Brill) Jedan lud prikaz društva opterećenog plejerima spravicama i uopšte stvarima bez kojih danas moderan čovjek ne može da živi. Naime, više nije dovoljno nositi tu spravu u rukama, nego sada postoje djevojke prirodnih veličina, naravno gole, koje nam služe kao MP3 plejeri. Uključiš ih i uživaš. I priča ne bi bila dovoljno Američka, da ne bi bilo muškaraca koji misle na seks i šta uraditi zarad istog. Naravno, kada već imamo djevojku u prirodnoj veličini, zašto se ne bi i poigrali sa njom i iskoristili je za nešto više od običnog plejera. Tu nastaje problem. Perverzija muškog uma? Ismijavanje napaljenih tinejžera? Šamar konzumentima?

movie-43-movie-poster-11

Da li ste se ikad zapitali da li svi ti silni aparati, koji nam olakšavaju živote i posao, kao što su recimo kopir aparati, imaju osjećaje i kako reaguju kada se iznerviramo pa ih počnemo šutirati do iznemoglosti? „Machine Kids“(režija: Jonathan vanTulleken) nam nudi uvid u taj surovi svijet, gdje ljudi ne cijene mašine dovoljno niti im pridaju nekog naročitog značaja. U mašinama su djeca, ne tucite mašine, jer kada udarate mašine, udarate djecu? Film se bavi nasiljem iz jednog drugačijeg, nepostojećeg ugla, i prikazuje ružnu sliku svijeta, gdje su ljudi zaista ono što i jesu. Bagra. Pa bila ta bagra i lijepo obučena i nasmiješana.

BOLNO SAZNANJE

Iako su ga neki kritičari proglasili „jednim od najgorih filmova ikad“ ovaj film to zaista nije. Dokaz za to je što nije ogavan čisto ogavnosti radi, nego svaka priča nosi svoju poruku, kritiku, prikaz, parodiju koja može da uvrijedi uglađenog Amerikanca(Kritičara) i saspe mu istinu u lice. Bolesno? Pitanje je šta danas nije bolesno? Nasilje, krv, pornografija, kako u filmovima, tako i na televiziji, mizoginija, seksizam itd.. Sve ono što nas okružuje je zapravo bolesno, a ovaj film to neće negirati, naprotiv. Izložiće ga na pult, a na gledaocima je da prosude koliko je kvalitetno i da li vrijedi utrošenog vremena.

Za rijetko koji film se može reći da ne vrijedi vašeg vremena, iz svakog filma možete izvući nešto, nešto što vas zaintrigira dovoljno da ga na kraju pohvalite i popljujete. A ovaj film je univerzalan iz razloga što je Američko društvo danas manje-više svako društvo ovog svijeta. Svi smo njegovi konzumenti, svi smo ga svjesni. Bitno je samo koliko mu pravog značaja pridajemo i šta je ono što je važno za nas, kao pojedince, da li u tom društvu, toj realnosti možemo naći nešto što nas može ispuniti ili nešto što je zaista trulo i bezvrijedno.

Ovakvi filmovi, crnohumorni i ljigavi postoje iz razloga da ukažu na ono što ne funkcioniše u stvarnom svijetu. Oni, bilo da nam se rugaju ili ne, su tu da šamaraju i šokiraju, da preispituju stavove modernog čovjeka. Njihova izopačenost je i naša. Ignorisati ih znači ignorisati svoje okruženje. Nesavršenosti likova ovog filma su i naše nesavršenosti. Ako je „Movie 43“ film apsurda, to ne znači da se time ne treba pozabaviti kroz jedno krajnje kritičko promišljanje. Posmatranje slike iz svih uglova. Ono što mu se može priznati je to što gledaoci sigurno neće ostati ravnodušni poslije ovakvih priča i karakterizacija. Danas, kada ja apatija takoreći jedan opšti utisak, „Movie 43“ je hrabar potez gomile „ludaka“ koji još uvijek vjeruju u humor, pa bio on i crn.
Vladan Šipovac

 
Biografija:

Vladan Šipovac, rođen 1987.
Živi u Zvorniku, BiH

Objavljene pjesme u časopisima: The Split Mind, Avangrad, Afirmator
Zbornici: “Junaci Urbane Bede”, “Bundolo offline 2”, “Bundolo offline 3”

 

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Dokaži da nisi mašina: * Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.